Kultura

[RECENZIJA] Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute – a pritom se ne zna je li bolji tekst ili izvedba predstave

[PIŠE MAGDALENA MRČELA] Tekst poteže preteška pitanja – kako se nositi s upornim spašavanjem nekoga tko ne želi živjeti? Ubija li tuđi nedostatak volje unutarnji svijet obitelji? Može li ekonomski koristan čovjek biti duhovno prazan? Smije li se mjeriti ljubav? Ako da, kako? Rijetkost je čuti i vidjeti tako posloženu strukturu, tako pametna pitanja, tako pročišćen stil i tako jasan učinak – a pred gledateljem sve izgleda tako jednostavno. Takve su predstave često najbolje – jer bez kiča i pretencioznosti ostaviti efekt oduševljenja u svojoj jednostavnosti i dubini mogu samo veliki umjetnici

[RECENZIJA] Otac, Kći i Duh Sveti - Déjà vu koji – možda – želi rezultirati boljim svijetom – s uvijek istim toposima, krivcima i pitanjima bez odgovora

[PIŠE MAGDALENA MRČELA] Iako tekstove nipošto ne možemo nazvati dosadnima, pošteno je reći da su barem predvidivi. Tko voli gogoljevski smijeh kroz suze, i smijat će se. A ako je iza svega želja za boljim svijetom, možda neki novi zločesti susjed teoretičar zavjere ili zlostavljač postane Matišićev lik koje, kako sam kaže, želi vidjeti u publici i omogućiti im da se suoče sa svojom pričom

[RECENZIJA] Gospoda Glembajevi: Moderno čitanje klasika vidi Glembajeve kao kicoški brend u raspadu, a scene nakupljanja relikvija nekad moćne obitelji pamtit će se po konceptualnoj hrabrosti

[PIŠE MAGDALENA MRČELA] „Gospoda Glembajevi“ Narodnoga kazališta Ivan Vazov iz Sofije iznose hrabre paralele Krležinih arhetipskih antijunaka i današnjih rasutih obitelji. Izvedba je to psihološke drame koja vrišti težinom djetinjih trauma, zamjeranja, neizbježnog naslijeđa i koruptivne moći kapitala koji je važniji od poštenja i ljubavi

[OSVRT] GKM-ova „Elita“ – Kritika, ali ne i korektiv, svih i svega

[PIŠE MAGDALENA MRČELA] "Elita" na papiru osuđuje nasilje dok istovremeno perpetuira nasilne obrasce, čineći baš svaki lik, učenika, roditelja i obrazovnog djelatnika, nasilnikom ili autodestruktivcem, a škole distopijskim mjestima u kojima nema ničega osim zlostavljanja, ubadanja šestarima, rezanja ravnalima i snatrenja o umiranju drugih ili samih sebe

[RECENZIJA] Ero s onoga svijeta – naslov nikad nije bolje oslikao operu: nešto tako lijepo, duhovito, novo i oduševljavajuće kao da i nije s ovoga svijeta

[PIŠE MAGDALENA MRČELA] Nije lako biti moderan, hrabar i progresivan kad (re)interpretiraš nešto što je voljeno u svojem prvotnom obliku, ali tek je ova nova verzija pokazala čaroliju opere – gledanje i slušanje „istoga“ potpuno drugačijim očima i ušima navodi nas da se iznova zaljubimo u najljepšu od svih umjetnosti