Otac, Kći i Duh Sveti dramska je duologija Mate Matišića, čiju dramaturgiju potpisuje Dora Delbianco, a na pozornicu Kazališta Kerempuh postavio ju je Janusz Kica. Pokazat će se to, slučajno ili namjerno, jednim u nizu djela na Marulićevim danima koje se bavi obiteljskim odnosima. Matišićeva su djela labavo povezana ugnjetavanim ili nestalim ženskim likovima koji tako dobivaju svoj novi glas.
Mate Matišić u prvome je tekstu (ne)poznati netko, dramski pisac s autonomijom, jedini koji se ne boji, „cenzure katoličke trupe“. Dražen Čuček nastupa kao Svećenik i „kor od jedne osobe“ razmjerno rijetko komentirajući zbivanja među likovima, tek primjećujući, u trenucima obiteljske paranoje, da u kućnim ikonama i raspelima nema uređaja za snimanje ni prisluškivanje. Koliko je taj lik važan za radnju, a koliko ubačen da bi uzburkao duhove publike u kojoj se autori kronično boje povampirenih vjernika 20-ak godina nakon što je to prestalo biti zanimljivo, neka svaki gledatelj procijeni zavirivši u svoje interpretativne erose.
Središnji je događaj prvoga dijela duologije, „Nevini umiru prvi“, čudesno ozdravljenje gluhonijeme žene koja je na stalnoj telefonskoj liniji s Isusom – prokazateljem zločina njezina muža Slavka. Moralitet je teksta možebitno u tome što nepoznati Isus zbilja djeluje kao Deus ex machina koji ženi ukazuje na davne zločine njezina muža, ratnog veterana. Maestralni Vedran Mlikota iz simpatična se čovjeka pretvara u zlotvora sumnjive prošlosti, a njegova slojevita gluma savršeno oslikava rascjep ličnosti. U njemu obitavaju Jekyll i Hyde, u njemu ima šaljivdžije i agresivca, u njemu se tuku fantastičan humor i cinizam s defetizmom i (auto)destrukcijom. Branka Trlin s blaženim osmijehom spoznaje stoji kao fantastičan kontrast tom mužu vječno uvjerenom da je nositelj dogme i istine, a zapravo umišlja svojevrsna blizanca kojemu pokušava pripisati vlastite zločine i silovanje srpske djevojčice. Njihova kći Ana (Mirela Videk Hranjec) liječnica je koja želi racionalno objasniti majčin nelogični oporavak i očevu misterioznu otpornost. Primitivni humor koji se provlači kroz deseteračke SMS-poruke tog neotkrivenog narodnog Isusa smiješan koliko je uspješan deseterac.
U glumačkom je triju Mlikota najjača karika. Jednako su potresne i njegove slomljene tišine i njegova eksplozivna ludila, koja igra svim bićem, uvijek ostavljajući barem površinsku sjenu onoga čovjeka koji je mogao biti pozitivac, da nije tako očajno i samoopravdavajuće počinio zločin. Od zahtjevne je uloge napravio psihološku studiju za pamćenje. Kod glumica ima prostora za napredak u jezičnom oblikovanju, koje bi svakako trebalo ostaviti i dijalektologu. Iako se tekst „brani“ majčinim zagrebačkim podrijetlom, za razliku od Slavkova, činjenica da tri člana iste obitelji govore potpuno drugačijim idiomima, a ondje gdje bi to trebala biti govorna karakterizacija (majka koja misteriozno progovara jezikom Dalmatinske zagore) propada zbog posvemašnja nerazlikovanja dalmatinskih štokavskih idioma od naglasaka koji su karikatura bošnjačkih. Videk Hranjec kao Kći dodatno otežava situaciju svojim tvrdim razgovornim idiomom koji na trenutke, osobito u sasvim suvišnom posljednjem monologu, ispada artificijelno i neuvjerljivo.
Nakon dobrodošle pauze, jer radi se o dvama tekstovima koji i svojim postavkama i trajanjem mogu stajati samostalno, drugi dio predstave o „Ženama bez zuba“ bavi se zajedničkom traumom dvaju parova – gubitkom kćeri. Blaž (Marko Makovčić) i Ana (Ines Bojanić) pokušavaju živjeti ili preživjeti gubitak kćeri, ne propitujući previše razloge svoje propasti dok Ana ne mahne „susjedima s groblja“, spremna podijeliti zagrljaj i tužnu životnu priču. Makovčić je izvrstan u gradaciji lika od mirna profesora do čovjeka izjedena bijesnom i nemogućnošću promjene, a Bojanić besprijekorno mijenja govorne registre (reminiscencije na vrijeme s kćeri – normalan govor; vrijeme nakon suicida – bezubo frfljanje) i nijanse tuge, od početne koja je djelovala gotovo kao shrvano prihvaćanje, do posljednje koja je pokazala razmjere jada roditelja koji će povjerovati i u ludost, samo da bi došao do nekih odgovora.
Linda Begonja tumači lik slomljene i pasivne majke Marije, a njezin suprug Marko (Hrvoje Kečkeš) svoj ostatak života pretvara u istragu kćerina suicida. Kečkeš je u moru izludjelih Matišićevih likova glumio najvećeg luđaka, suvereno i moćno, upravo savršeno, napravivši Marka ocem kojemu se ne možemo ni rugati jer za smrt djeteta krivi zavjere, kontrole rađanja i robotske Melanije Trump. Kad na krilima njegove istrage ni o čemu koja ne vodi ničemu na pozornicu dođu poludjela slovenska zlostavljana „prava“ Melania (Mia Begović) i samodeklarirani ubojica srpskih djevojčica (Vilim Matula), jasno je da njegov put besciljan, a svaka paralelizacija Matišićeva teksta sa stvarnošću redundantna. Ni naznake da djevojčice koje su počinile samoubojstvo (igraju ih Anica Kontić i Tamara Kovačević) imaju konflikte sa sobom ili rigidnom okolinom oko seksualnog ili rodnog identiteta neće riješiti baš ništa – tek ostaviti gledatelja da razmisli jesu li ti od bola rasuti roditelji bili ksenofobi, homofobi, transfobi – ili naprosto nisu mogli ništa, pa sad duševnu bol liječe čupajući si zube kliještima.
Slušajući izjave mladih gledatelja, osobito studenata glumačkih akademija, vidljivo je oduševljenje Matišićevim tekstom, osobito jer je većini s kojima smo prozborili na Marulićevim danima „prvi takav“. S godinama i češćim gledanjem to postane već neki dramski tekst, scenarij ili scenski predložak u nizu, baš tipičan matišićevski tekst, u kojem je psihičko puknuće veterana i silovanje srpske djevojčice izvjesno kao što je izvjesno da će sutra svanuti jutro. Svećenikove ili piščeve pirandelovske replike i objašnjenja uz potpuni izostanak raspleta drugoga dijela diptiha, tek s jakim osjećajem da je ksenofobija i transfobija kod roditelja strašna, djeluju kao miks „Svećenikove djece“ i „Finih mrtvih djevojaka“. Vidljiva je i ta Matišićeva kavalirska potreba da se ženske priče maknu iz karikatura prvoloptaškog krnjeg feminizma i donesu ispovijesti zanemarenih supruga, slomljenih majki i zapostavljenih kćeri.
Tko se voli igrati pogađanja ili usporedbi, već će mu „Sijamski blizanci“ – zločinci iz prvoga dijela, biti plodno tlo za testiranje matišićevskih toposa od kojih vjerojatno ne bi odstupio ni da piše recept: pitanje cenzure, koje se nakalemi kakvu autoritetu poput Crkve; svećenik koji sluša ispovijed silovatelja, ali zbog ispovjedne tajne ne može reagirati, provociranje općeg osjećaja nelagode zbog insinuacije da su nositelji radnje srbomrzitelji, teoretičari zavjere, sociopati, homofobi i transfobi naši prvi susjedi, ili možda gledatelji na sjedalici do nas...
Iako tekstove nipošto ne možemo nazvati dosadnima, pošteno je reći da su barem predvidivi. Tko voli gogoljevski smijeh kroz suze, i smijat će se. A ako je iza svega želja za boljim svijetom, možda neki novi zločesti susjed teoretičar zavjere ili zlostavljač postane Matišićev lik koje, kako sam kaže, želi vidjeti u publici i omogućiti im da se suoče sa svojom pričom.
