Baršunasti bariton pjeva „Umrijet ćemo svi“. Priključuje mu se cijela obitelj. Ne zna se kakva se katastrofa sprema, ali u optjecaju su već formulari koji predviđaju mjesta u skloništima samo za pojedine. Potencijalni ekonomski i ekološki krah zahtijeva radikalne zahvate. Za Oca i Majku to znači da moraju izabrati između Kćeri i jednog od dvaju sinova.
U tekstu Ivora Martinića, dramaturgiji Marina Lisjaka, režiji Aleksandra Švabića i izvedbi Doris Šarić Kukuljice, Sretena Mokrovića, Petre Svrtan i Luke Kneza (ZKM) više je iskrenosti nego što smo se, bombardirani pretencioznim programatskim uradcima, usudili nadati. Jednostavna, komorna scena (Matija Blašković) i realistična odjeća koja razlikuje kućnog čovjeka od biznismena u kratkom prolazu (Tea Bašić Erceg) primjerena su kulisa za unutarnje drame koje, samo na prvu, nastaju „ni iz čega“. Majka, u briljantnoj izvedbi čudesno emotivne Doris Šarić Kukuljice, isprovocirana sinovim pitanjem o tome što su odgovorili na „deseto pitanje“ u spornom formularu o potencijalnom spašavanju, uz psovku odvraća „Tvog brata“. Zahrđali stroj obiteljske dinamike tu ne staje - otac i majka naivno iskreno i bez imalo samoopravdanja ističu da bi, da do „5. stupnja“, odnosno apokaliptičnog scenarija dođe, spasili onoga kojemu najviše treba pomoć. U grotesknom dijalogu o spašavanju susjedova bolesna sina u nizu njih šest i publika u nelagodi prasne od smijeha - jer Martinićev smijeh surove iskrenosti ne raste iz kalkulacije ni političke korektnosti.
Ne zna se jesu li bolji živi, brzi i protočni dijalozi (kao onaj gdje otac emfatično govori „Mi smo vas rodili i odgojili“, a majka presijeca – „JA sam vas rodila i odgojila“) ili aforistične misli. Sin, emotivno distancirani megauspješni radnik, sluša majčinu strašnu spoznaju da bi on najradije sam sebi bio majka, da je kao dijete „skužio da su roditelji zakurac pa se brže-bolje sam odgojio“, a usred zaglušujuće tišine karakternih razlika GKM-om se prolomila rečenica „Kako da te volim kad si prazan?“ I tu ovaj tekst, s jedinom didaskalijom u naslovu, pobjeđuje sve one lažne aktivizme i isprazna umovanja koja su sama sebi svrha. Pravi umjetnik usuđuje se pitati ne ono što je politički aktualno i na čijem se valu može zajahati progresivni suvremeni trenutak, nego ono što je toliko strašno da pri zdravoj pameti teško prelazi preko usta - poput ideje da roditelj može jedno dijete voljeti više od drugoga. Smještanje likova u takav, potencijalno distopijski svijet koji je već sluđen od svojega straha, pravo je umijeće.
Najsloženiji lik Majke dobio je osobit kompliment u pansioniranoj izvedbi Šarić-Kukuljice, koja znalački oblikuje crnohumorne rečenice poput „U formularu sam napisala da bih se ubila da dođem u praznu kuću.“ Međutim, strašnu obiteljsku distancu potvrđuje njezin odlični glumački partner Sreten Mokrović kad sinu smrtno ozbiljno kaže „Ne diraj mi se u ženu“. Suprotno vječno tinjajućim idejama o bezuvjetnoj ljubavi roditelja i djeteta, ovaj čin pokazuje da je prije sina postojala prošlost, da je majka prvo bila i ostala žena. Petra Svrtan prigrlila je ulogu sestre koja želi zaštititi i osokoliti neshvaćena brata, a Sina je veličanstveno utjelovio Luka Knez, savršeno dozirajući i želju za promjenom i potpuni defetizam, i zamjeranje i prihvaćanje.
Na kraju, tekst poteže preteška pitanja – kako se nositi s upornim spašavanjem nekoga tko ne želi živjeti? Ubija li tuđi nedostatak volje unutarnji svijet obitelji? Može li ekonomski koristan čovjek biti duhovno prazan? Smije li se mjeriti ljubav? Ako da, kako? Rijetkost je čuti i vidjeti tako posloženu strukturu, tako pametna pitanja, tako pročišćen stil i tako jasan učinak – a pred gledateljem sve izgleda tako jednostavno. Takve su predstave često najbolje – jer bez kiča i pretencioznosti ostaviti efekt oduševljenja u svojoj jednostavnosti i dubini mogu samo veliki umjetnici.
