Gotovo je paradoksalno doživjeti sjajan i već dobro poznat tekst Tomislava Zajeca u njegovu punom sjaju tek kad se pred vama odigra na slovenskom, čemu su sretnici u publici mogli svjedočiti na Marulićevim danima. U režiji lišenoj nepotrebnih stranputica i labirinata, s pomnjom usmjerenom na gorki ekspresionizam u riječi i glumicu, „Nestajanje“ je postalo neobično lijepo djelo, uz svu gorčinu i tugu koje sa sobom nužno nosi. Snažan autorski tim ove velebne predstave Mestnog gledališča ljubljanskog - MGL čine prevoditeljica Alenka Klabus Vesel, redatelj Jernej Potočan, dramaturginje Alenka Klabus Vesel i Brina Jenček, scenograf Dan Pikalo, kostimografkinja Nika Dolgan, autorica glazbe Manca Trampuš, lektorica Klasja Kovačič, oblikovatelj svjetla Domen Lušin i oblikovatelj zvuka Tomaž Božič.
U Potočanovoj režiji od početka je jasno da se neki ranjeni, upropašteni i gotovo nestali dječački glas pod pritiskom ili prisilom u pismu ispričava uglednom profesoru, znanstveniku i intelektualcu Karlu (izvrsno uvjerljivi Lotos Vincenc Šparovec) čiji je kamp, posebno otvoren za one „drugačije“, bio poligon za njegove najprljavije nagone. Nema fasade, nema maske – gledatelju je jasno da iza zabave u znanstvenikovu čast stoje ruševine nečijih života te da je zlatna medalja oko njegova vrata samo odraz toga koliko je lako uspjeti kad žrtve ušute. Vjerna supruga, u maestralnoj izvedbi Mirjam Korbar, kao da cijelo vrijeme nešto naslućuje, ali ni ona ni buntovna kći Tea (srčana Lara Wolf), aktivistkinja i revolucionarka, ne uspijevaju se suprotstaviti kukolju u vlastitoj obitelji.
Potresna obiteljska priča mladog doktoranda Marka (polivalentni mladi Matic Lukšič) i njegove supruge (uvjerljiva Lena Hribar Škrlec), koja u nevjerici saznaje da joj je muž slučajno ostavio novorođenče na suvozačkom mjestu u automobilu, zorno prikazuje temu o kojoj je beskrajno teško govoriti. Kako opravdati suludi čin inteligentne osobe? Postoji li uopće izgovor za ugrožavanje drugoga? Može li duševno ranjena osoba biti dobar roditelj? Sve te tabuizirane teme vrsno su odigrane kroz izvrsnu kemiju glumačkog para, gdje usprkos izostanku logike gledatelj osjeća da iza Marka stoji neka priča koja ga čini tako pogrešno nasađenim.
Iako se potpisnica ovih redaka svrstava među one koji dobivaju alergije na pretenciozne umjetničko-duhovne sadnje stabala i rekreiranje fantastičnih scena dodira s majčicom zemljom u stilu Kolarove Breze, u ovoj je predstavi ta bizarna scena Markove i Alisine (Karin Komljanec) sadnje stabla ispala savršeno logična. Mladi majstor geodezije, iznutra potpuno napuknut i razasut, svojim znanjem pomaže ženi koja nije ni potpuno svjesna da njezino povjerenje i ljudskost čine nju i njezin najsvetiji izdanak, sina, rahlom zemljom za upropaštavanje. Nataša Tič Ralijan poslužila je kao svojevrstan antički glasnik koji nabacuje fragmente priča iz kampa i daje puzzle onima koji bi trebali razbiti tu hororičnu slagalicu, a Gregor Gruden prikazuje Markov bratski lik – koji više nema snage za borbu.
Nevelika, ali funkcionalna pozornica splitskog GKL-a savršeno je iskorištena kroz mudro promišljanje scenografije – bogat zastor glumi i zidove kuća, ali i paravane koji pomažu izmjeni prizora; sterilno bolničko-policijsko svjetlo sjajno prati Markove mučne ispovijedi, a kostimografija izrazito doprinosi gradnji karaktera. Osobito je to vidljivo kod Mirjam Korbar u ulozi Karlove supruge Vere, gdje je glumica i pojavom i igrom dominirala kao prava diva, a sve je začinila natruhama humora i izuzetnom komunikacijom s publikom. Lara Wolf također je izvrsno izgledala kao kći buntovnica koja izrasta u tipičnu uniformiranu političarku, a pritom ogreza u korupciju i u histeričnom rasapu svaljuje krivnju na očeve grijehe i majčinu šutnju. Trenutak kad Marko odluči suočiti serijskog zlostavljača s činjenicom da zločin nema rok trajanja i da nestajanje grijeha nije opcija izaziva buru emocija i pokreće onu odgojnu komponentu koja nam je tako potrebna – želju za otporom zlu. Rastrgane košulje koje se vješaju na sušilima postale su metafora rastrganih djetinjstva čije se pukotine vide tek kad se kolektivno izlože pred očima škiljeće zajednice.
Jezik djela Tomislava Zajeca u budućnosti će se vjerojatno proučavati kao posebna grana u povijesti književnosti i stilistici. „Svaki je umjetnički proizvod dijelom manipulacija“ – izgovara manipulator. „Lakše je biti samodopadan nego samodostatan“ – roditelji repliciraju kćeri oštra jezika, koja u odrasloj dobi sažima sav materijalističko-koruptivni glib u jednu repliku: „A komu ćeš pogodovati nego investitoru?!“ Ondje gdje Marko u automobilu zaboravlja svoje novorođeno dijete, kojemu teško izgovara i ime, jer ljudi koji pod neizliječenim ranama zločina nestaju teško planiraju i imenuju budućnost, zvonko dreči Bakina mudrost „Bilo bi bolje da ljudi ne pamte ništa“ – a onda se gledatelj pita – znači li to da bismo trebali početi zaboravljati? Odgovor je jasno i glasno ne – „Nestajanje“ pamti. I vraća.
Na kraju, velike pohvale kastingu. Osvježavajuće je kad igrani lik nije svjetlosnim miljama generacijski udaljen od glumčevih godina, mogućnosti i sigurnih prostora za umjetničku kreaciju. Gledatelj slovenskog „Nestajanja“ ne mora izvoditi mentalne akrobacije da bi računao tko je majka, a tko dijete i pritom propuštao dubinu teksta i gradaciju radnje koja kreće od neuvjerljiva pisma, zaglušujuće šutnje, jezivog pucketanja do bijesne eksplozije – a zatim opet smiraja koje nudi nadu da će se stravičan krug nasilja prekinuti kad jedna žrtva odluči iznova nastati, a ne nestati.
