Nakon četvrt stoljeća „Era s onoga svijeta“ u hvaljenoj režiji Krešimira Dolenčića, u produženoj godini Tijardovića i Gotovca na pozornicu HNK-a Split stiglo je novo, svježe i avangardno čitanje Gotovčeva klasika. Režiji multitalentiranog mladog redatelja Hrvoja Korbara priključilo se i suvereno glazbeno oblikovanje pod dirigentskom palicom maestra Mikhaila Sinkevicha. Scenografkinja je Paola Lugarić Benzia, kostimografkinja Tea Bašić Erceg, scenski pokret potpisuje Blaženka Kovač Carić, oblikovateljica je svjetla Vesna Kolarec, asistentica scenografkinje Marta Grubišić, a zborovođa Maro Rica. Uz Orkestar i Zbor Opere HNK-a Split nastupaju i plesači Folklornog ansambla „Jedinstvo“.
Ako se tko i pitao čemu novo čitanje Gotovčeve najizvođenije opere, već će nakon prve izvedbe biti jasno koliko je osvježenje dobrodošlo te kakve bi razmjere ova tradicionalno-suvremena verzija mogla imati. Prije svega, publici bi se, posebno ono novoj, moglo osvijestiti da doslovnost ne znači točnost, kao i da suvremeno ne znači ujedno i destruktivno. Korbarov je svijet miks stare priče i novoga vremena, vremena sad i ovdje, u etno selu koje stoji na sjajnim scenografskim stupovima (slika planine, konj od sijena, stilizirani mlin, gostionica „Kod Marka“ s „napucanim“ cijenama pršuta kakve su sa sezonom već i došle), s likovima koji se bore s problemima koji nemaju vremensku crtu – ljubavlju, odgovornošću, predrasudama i prihvaćanjem. Maestro Sinkevich i Orkestar došli su do novoga zvuka – ritam je za nijansu sporiji od tradicionalnog, puhači su izuzetno ekspresivni i upečatljivi, gudači su vrlo fluentni i slobodni u dinamičkom oblikovanju, a udaraljke pokretljive i znatno važnije za radnju od očekivanoga. Početak drugoga čina i pjesma mlinara Sime jedan je od orkestralnih antologijskih bisera koji jedva čekamo čuti na otvorenom prostoru.
Zbor HNK Split još je jednom dokazao da ima žicu za zdrav humor i dosjetljivost u oblikovanju kolektivnih scena. Žene kao neprekidno tračersko sijelo koje prije svega voli zabosti nos u ljubavne odnose, a muškarci kao vojnici koji samo čekaju kavgu – glumački zadatak po mjeri Zbora. Kod ženskog nam se dijela osobito svidjela prekrasna boja i čistoća akorda u a capella dijelovima, a kod muškoga dinamička snaga krajem prvoga čina („Za njim, momci / Novci, novci“). Zbor je u dva navrata nametnuo izrazito brz tempo, što je rezultiralo kratkotrajnim „hvatanjem“ s Orkestrom, ali brzo su se vratili u ravnotežu. Na estetskoj razini – novi su (a i dalje dovoljno tradicionalni) kostimi dašak svježeg povjetarca, koji je usto prikladno prošaran običnom svjetovnom odjećom i snažnim koloritom koji se lijepo uklopio u vrlo uspjelu scenografiju i filmski promišljeno oblikovanje svjetla.
Tenor s onoga svijeta
Povijest svjedoči da su Slovenci proslavili lik Era, a iznimka nije ni sjajni tenor Martin Sušnik. Počet ćemo od glume, koja je snažan dio karaktera Era. Sušnik ni u jednom trenutku, čak ni ondje gdje je libreto neupitno lascivan (primjerice kad Đula primjećuje „U koga su kratke ruke, neće doseći do jabuke“ – a pritom su jabuke metafora), ne upada u zamku banalizacije lika i pretvaranje dosjetljiva, šali sklona mladića u neotesana prostaka. Njegov je Ero više romantičan nego naprasan, a unutarnja motivacija itekako dolazi do izražaja kad se prisjeća majčine pouke o procjeni poštenja voljene žene kroz fingiranje siromaštva. I kako u 21. stoljeću izbjeći markiranu torbu, novčanik i bijesno vozilo kad materijalizam bode oči na svakom koraku? Ero mu se ne suprotstavlja kao kakav heroj-odmetnik, nego bogatstvo okreće u svoju korist na krilima inteligencije. Sušnikov je pjevački nastup crème de la crème. Topla boja glasa i tehnička preciznost baza su koja se veličanstveno razmahuje u visinama, gdje Sušnik srčano pokazuje bravuroznost i sklonost ukrasima. Kod „Što je sjajno, Ero“ slušatelj konačno ne mora strahovati od puknuća glasa ili izvikanih završetaka fraza – Sušnik je majstor nijansiranja, a ima daha, glasa i snage za petoricu. I glumački i pjevački – Sušnik je tenor s onoga svijeta. Velemajstor kojemu se može dati najzahtjevnija režija, profesionalac koji će skačući i plešući ispoštovati dinamiku, a gdje treba biti melankoličan i dramatičan, navući će slušatelja da tuguje s njim.
Antologijska Đula Josipe Lončar
Nastup sopranistice Josipe Lončar u ulozi Đule vrijedan je divljenja. Lončar je odisala mirnoćom i tehničkom spretnošću, krasi je izniman raspon glasa, prelijepe kolorature te glumačka sceničnost. Njezina je Đula vrlo ljupka u svojoj zaljubljenosti, ranjena i melankolična u tužaljci za majkom, srčana u razgovorima s Mićom/Erom, hrabra u dramatičnom srazu sa strogim ocem, koji se u cijelom šušuru završnog derneka izdigao svojom ljepotom – jer ga je Josipa Lončar podignula na razinu talijanskog romantizma. Izuzetno nas se dojmila i u duetu Miće i Đule iz prvog čina („Ja sam ti o Đurđevu dne“) jer je u tandemu sa Sušnikom pokazala udžbenički primjer gradacije s vrhunskom kontrolom daha i bez naprezanja glasnica te proslavila čudesno lijep dijalog o ljubavnicima koji čeznu do bola, a ujedno se od svoje ljubavi i skrivaju. Nota bene, nije prvi put da Josipa Lončar uskače u teške solističke cipele u posljednji trenutak i spašava izvedbu. Doći u nacionalno kazalište dva dana uoči prve izvedbe s potpuno novom režijom i odraditi posao tako superiorno, zdušno i odvažno mogu samo najbolji.
Marko i Doma – Kum susreće Vraga koji nosi Pradu
Jedan pogled na Božu Župića i Tereziju Kusanović u ulogama gazde Marka i njegove druge supruge Dome bio je dovoljan da se naklonimo geniju kostimografkinje Tee Bašić Erceg. Svaki veliki operni bas kad-tad završi kao vojskovođa/junak ili dramatični vrhovni svećenik, ali u ulozi Marka ni voluminozan glas ni tehnička sposobnost ne znače ništa ako pjevač iz sebe ne izvuče glumačku motivaciju. Crna košulja, bijelo odijelo i zlatni lanac, bolje reći lančina oko vrata – i Božo Župić u sekundi je postao ne gazda Marko, nego gazda pozornice. Kao da je s tim kostimom počela Župićeva filmska uloga, u kojoj su se zboristi priključili kao sicilijanska mafija, a njihov predvodnik s ubilačkim izrazom lica postao kralj groteske jer je sav krimen u tome što je Ero njegovoj lakovjernoj Domi uzeo novce da joj tobože počasti pokojnoga muža na onome svijetu. Od glasa do stava, od mimike do ekspresije – Župić je bio i gazda i Kum.
Terezija Kusanović također je dobila svoj blistavi trenutak kao Doma 21. stoljeća, nama najdraža koju smo dosad gledali. Poslovni kostim, crne štikle, mačkaste naočale, markirana torba, nokti koji kuckaju po mobitelu, vejpanje cigarete koje Kusanović izvodi kao da je to najjednostavniji zadatak koji mezzosopran čija je ovo 52. (!) Domina utakmica u nogama može dobiti – kao i sa Župićem, filmsko iskustvo. Koje govori da se snaga krije u pjevačevu povjerenju u ideju, koliko se god ona možda činila neobičnom, možda čak i opasnom. Iako je bilo trčanja i penjanja po stolovima, svađanja i nagurivanja, plesanja i divljanja, Kusanović je s lakoćom, stavom i vokalnom okretnošću iznijela svoju ulogu, jasno ocrtavši i Dominu autoritativnost nad Đulom, ali i njezinu mekšu stranu, perspektivu ucviljene žene i neshvaćene maćehe. Gdje Doma biva nametljiva i naprasna, Kusanović dodaje pečat dramskoga i snažniju dinamiku, a gdje evocira uspomene s pokojnim mužem, igra na kartu emotivnosti i liričnosti. Na kraju, od lika maćehe koju bi, kad ju se shvati jednodimenzionalno, bilo tako lako prezreti, stvorila je kompleksnu osobnost u kojoj se miješaju tuga, grižnja savjesti, arogancija, karizmatičnost – i naposljetku mekoća. Posljednje, ali ne manje bitno – izgledala je kao da je beskrajno uživala, što je bio užitak za gledanje. Kod lika Dome posebne pohvale zaslužuju i šminkeri i frizeri – ako je vibe bio „Vrag nosi Pradu“ – savršeno je uspjelo.
Mlinar Sima i Čobanče – glumački gas na najjače
Marko Lasić nije izgubio ništa što već godinama krasi njegova mlinara Simu – lijepu boju glasa, suptilnost, dramatičnost, dijalogičnost. Novi je pogled na kultnog mlinara dopustio izvrsnom baritonu da se razmaše, da ga glumački preispita i preispiše, da se uklopi u svijet u kojem su i mlinar i mlin Instagram atrakcija (uz pohvale sjajnoj interakciji s odličnim statistima u ulogama turista). Lasićev Sima nema problema s tim što izranja kao izložak u etno selu, ali itekako se žesti kad se uvuče u nepravdu, gdje i glasovne sposobnosti dolaze do jasnog izražaja, a lik se pozicionira kao žrtveno janje, ali i potencijalni Deus ex machina.
Čobanče je opsegom i sižeovskom pozicijom malena uloga, ali manevar Hrvoja Korbara i sopranistice Tee Požgaj s Čobančetom nove generacije zasigurno će se pamtiti. Tko je gledao spot pjesme „Bile starke“, dalje mu ne treba uspoređivati. Požgaj je na pozornicu uplesala, u kričavoj trenirci i prsluku koji bi Dječaci nazvali „điletinom od koze“, s glomaznim slušalicama u ušima, odsječena od svijeta sve dok Ero ne ponudi novac za jedan glasnički poslić. Požgaj je, rekla bi generacija Z, na pozornicu uletjela kao gaser, s obiljem „fleksanja“ na Mercedesu, i usput je svojim besprijekornim scenskim pokretom dokazala da je, avaj, taj naziv Čobanče itekako dvoznačan – jer čoban nije u podrijetlu – nego u životnom stavu. Sjajan angažman, sjajno čitanje uloge!
Ero s mnogo konja i decibela
Dio je javnosti bio unezvijeren već nakon prvih fotografija generalne probe, gdje je bilo vidljivo da Ero ne osedlava konja, nego miluje kožno sjedalo motora. Međutim, publici nije trebalo crtati što znači „Evo konja“ ni zašto je i ta riječ konotativna, na kraju krajeva – i koliko bi konja (!) trebao imati bogat čovjek. Je li čvršća pletena zobnica ili žuta Kerumova vrećica – neka također procijene oni sretnici koji oba artefakta imaju kod kuće. Tko ne voli dernečke scene, možda će mu malo kokica, helija, krunica i Hajdukovih šalova ići na živce, nama su bili sjajni. Vegani neka zažmire u zadnjem činu i usmjere se na kruške i jabuke. Korbar ne pati od političke korektnosti, voli znakove pored puta i sitnice koje čine duh vremena, rado se smije s njima, a ne njima, riječju – stvara sliku svijeta kakav je moguć danas, ne mareći previše za to hoće li se netko tko je po duševnim postavkama staromodan uvrijediti što je njegov Ero, s razlogom naručen kao novi, vidi vraga, vrlo nov.
Ero u ovom svijetu – izvedba s onoga svijeta
Korbar nije redatelj sklon larpurlartističkim akrobacijama, neopravdanu kiču ni fušeraju ikakve vrste. Njegov je Bellini bio tradicionalno lijep jer je tragika priče to zahtijevala, ali ondje gdje u libretu ima humora, Korbar će ga obilno upotrebljavati. Njegov humor nije malograđanski, karikaturalan ni banalan. Njegov „Ero“ ne ismijava selo ni običaje, tradiciju ni tipske likove, samo im daje prostora da budu ono što jesu, jer Begović ih u pisanju nije štedio – obrušio se na „žene đavle“, batinao bi i babe i blebetala, nije jednom muškost izjednačio s divljaštvom, a žensku pamet s glupošću. Ni Korbar ni pjevači nisu skliznuli u nepoštivanje likova – naprosto su komediju zabune i situacije obilno začinili gegovima i suvremenim dosjetkama. Hoće li se tko uvrijediti na „kesu“, motor, Mercedes, mobitel i e-cigaretu? Moguće. Posebno ako živi ispod kamena i hoda s povezom na očima. Na kraju krajeva, ambijentalnim pozornicama svaka čast, neki su od nas mirniji kad u kazališnoj zgradi vide konja izrađena od sijena nego zauzadnu životinju kao dio scenarija.
Novi „Ero s onoga svijeta“ opravdao je sva očekivanja. Netaknut tekst i stoički rad na glazbenom izrazu rezultirali su djelom koje ne krije i ne opravdava nikakva izmotavanja te od svih sudionika zahtijeva da budu na visini zadatka. Nije lako biti moderan, hrabar i progresivan kad (re)interpretiraš nešto što je voljeno u svojem prvotnom obliku, ali tek je ova nova verzija pokazala čaroliju opere – gledanje i slušanje „istoga“ potpuno drugačijim očima i ušima navodi nas da se iznova zaljubimo u najljepšu od svih umjetnosti. A novi jer Ero bio toliko duhovit, emotivan i lijep da mu naslov savršeno pristaje – stvarno je bio „s onoga svijeta“.
