S kritikom „Elite“ prema tekstu Selme Parisi i u režiji Nenni Delmestre, potpuno drugačije od uobičajene prakse portala, potpisnica ovih redaka čekala je tjedan dana. U nekoj šupljoj nadi da će odvratan okus u ustima nakon nekoliko dana izblijedjeti, da će tko neosjetljiviji i ponešto neupućeniji u temu istina i izazova obrazovnoga sustava napisati koji kurtoazan redak o glumačkoj izvedbi, gdje je ansambl zbilja bio na visokoj razini. Marijan Kukulj briljantan kao slomljeni Dječak odsutnog pogleda, jednako uvjerljiv i višeslojan Denis Tomić kao ranjeni Dječak X, kameleonka Nada Kovačević kao Ravnateljica i preumorna Djevojčica, majstorica scenskog govora Lidija Florijan kao Vještakinja, ali i svi ostali (Mia Roknić, Matija Grabić, Vanda Boban Jurišić, Ivana Gudelj, Vinko Mihanović, Maro Drobnić)… Korektno izgledajuća scena, funkcionalni kostimi (Lina Vengoechea), izvrstan scenski pokret (Jan Hajsok i Sonja Bonačić)… I dogodi se, tužne li slučajnosti, da tekst izlazi onaj dan kad je splitske srednje škole zapljusnuo bijesni mail o bombama i „tihom učeniku iz drugog reda kojem smo govorili da šuti, s detonatorom“. Ako vam se igra forenzičara, neka svatko za sebe pročita pa po jeziku, pravopisu, dobu godine (škicnuti popis pisanih provjera u e-dnevniku!) i količini testova pretpostavi tko takve mailove upućuje. Što ćete, teško je ignorirati aktualni društveni trenutak.
Otišavši na stranice GKM-a, nakon podataka o predstavi vidim disclaimer koji bi valjda nama neupućenima, koji bismo u kazalištu zbog svoje gluposti mogli potražiti tračak društvene stvarnosti, trebao reći da to ne radimo. „Ova izvedba ne prikazuje opće stanje u školama kao ni sud o ponašanju i djelovanju djece, prosvjetnih djelatnika, roditelja i institucija.“ OK. Čemu onda? Fikcija? I što ćemo s inicijalnim obrazloženjem teksta „Držićem“ nagrađene autorice Selme Parisi?
„Riječ je o umjetničkoj interpretaciji izdvojenog slučaja, jedne ozbiljne situacije koja služi kao upozorenje i primjer onoga što se nikada ne bi smjelo dogoditi. Kroz takav fokus predstava otvara prostor za promišljanje o pritiscima uspjeha, očekivanjima i odgovornostima odraslih bez uopćenog tumačenja složenog sustava obrazovanja.“ OK. To je onda kakva Duchampova Fontana. U složenosti obrazovna sustava odgovornost je učenika 5%?
„Kazalište ovdje ne nudi presude, već postavlja važna pitanja.“ Apsolutno netočno. Kazalište ovdje baca septičku jamu na profesore i nudi apologiju prijateljskog roditeljstva i posvemašnje dječje isključenosti iz bilo kakva sustava odgovornosti.
Kazalište koje bi se lišilo odgovornosti, a perpetuira stereotipe i ne donosi ništa osim nasilja
„Ne iznosi zaključke, već potiče dijalog.“ Apsolutno ne. Potiče monolog pogođenih, koji u fiktivnom razredu čine 100%, i jednoumlje.
„Ako se u nekim prizorima prepoznamo, to nije poziv na optuživanje, nego na razumijevanje svih dionika obrazovnog sustava, a napose djece prema kojima je naša dužnost da ih štitimo, odgajamo i obrazujemo te nudimo bolje društvo.“ Nedostaje rečenica „Ako se u nekim prizorima prepoznajete, vjerojatno ste i sami zlostavljači, najvjerojatnije iz redova profesora ili ravnatelja.“
Ne želeći se skriti iza metafore kritičarskoga pera, nakon gledanja „Elite“ spustit ću se na osobnu razinu jedne gledateljice, majke i profesorice. Što bih, s tim apozicijama, htjela da moja djeca, osobna i školska, nauče iz „Elite“? Vjerojatno ništa. Moglo bi se reći da predstava koja baca traumatične događaje u lice govori o strahoti prevelikih očekivanja, od samih sebe i cijeloga društva, ali govori na način koji je, barem nekima od nas, duboko neprimjeren, nepedagoški, karikaturalan, beskrajno simplificiran i malne redikulozan. Predstava je to u kojoj je škola tek koji lumen svjetlija od devetog kruga Danteova Pakla, u kojoj do posljednjih nekoliko prizora profesori bivaju istinski monstrumi, dresirani roboti koji samo ponavljaju „Pravila, pravila“, nepodnošljivo podcjenjuju djecu i ponižavaju roditelje te otvoreno sudjeluju u nasilju u kojem nema pomoćnika ni pozitivaca.
Predstava bez pozitivnih likova, poruke i nade
Roditelji nisu roditelji, oni su nekakva blijeda sjena roditeljstva, pastiš najgorih tinejdžerskih ponašanja (lijenost, izbjegavanje obveza, zamračivanje odgovornosti) s neskrivenom dozom srdžbe koja samo što ne eksplodira, što Majka u više navrata evocira svojim snom u kojem želi raznijeti (!!!) školu. Učiteljici je ipak, u fotofinišu predstave, dopušteno progovoriti o vlastitim mukama, nakon što je zakucana o pod, nakon što se pridigne krvava nosa, nakon što je učenici u hudicama (jer napadaju mali klošari u hudicama, nikako elita, zar ne?) izgađaju papirima, nakon što samo želi otići kući i dati otkaz, volterovski sadeći svoj vrt, i dok krvari i biva tako udarana, tjelesno i duševno, tužno cijedi da „Voli djecu“. Iste one koje bi majke u maniri potencijalnog bombaša branile ispisivanjem iz škole.
„Elita“ se, nadalje, ondje gdje se želi kritički osvrnuti na pitanje sigurnosti (postavljanje osobe za sigurnost na vrata škole) ironično izruguje, kao da nekad negdje netko nije u školu ušao s puškom ili nožem, kao da je takva sitnica zanemariva, kao da time, eda se djecu koja u predstavi školu preziru više i od čega, ne bi priječio ulaz u nju ili izlaz iz nje. Kao da je svaki pokušaj zaštite te u predstavi isključivo pogođene djece u biti pokušaj strpavanja kanarinaca u krletku.
Rupa bez dna, prostor bez svjetla
Komu je „Elita“ namijenjena? Nekom odsutnom Drugom koji bi se trebao isključiti iz priče i promatrati kao objektivni lebdeći gledatelj koji osuđuje nasilje? Dok istovremeno perpetuira nasilne obrasce, čineći baš svaki lik, učenika, roditelja i obrazovnog djelatnika, nasilnikom ili autodestruktivcem, a škole distopijskim mjestima u kojima nema ničega osim zlostavljanja, ubadanja šestarima, rezanja ravnalima i snatrenja o umiranju drugih ili samih sebe.
Među suvremenim kazališnim trendovima vidljivo je protežiranje predstava koje „postavljaju puno pitanja“. Izostanak odgovora nakon njih, ili barem poante, ili ako hoćete katarze, doživljava se gotovo kao trenutak kazališne epifanije, jer jasnoća razumijevanja i emocije valjda bi mogle značiti puki tradicionalizam. Neka bude. Kakav će prosvijećeni gledatelj možda izići pitajući se „Zašto je društvo/školstvo/sve takvo kakvo je? Kako ja mogu pomoći da bude bolje?“ I neće moći dati odgovor. Jer je „Elita“ beznadna.
Zamišljam srednjoškolce koji gledaju predstavu. Nekoliko prizora kimaju glavom jer „Elita“ svaljuje svu odgovornost na svijet odraslih, posramljuje odgojno-obrazovni sustav koji se temelji, vidi vraga, na pravilima, favorizira majku o čijem roditeljstvu ne znamo ništa, samo da ima PTSP od roditeljskih sastanaka i da noću sanja da raznese školu, a s ravnateljicom, na rubu snaga, razgovara prijeteći inspekcijom i poziva je da jede govna. San svakog djeteta. Među djecom nema Gaussove krivulje, nema amplituda, nema metode pokušaja i pogreške, nema boljih i loših dana. Samo umor, letargija, razočaranje, zamjeranje, anksioznost, depresija i suicidalnost. Zamišljam nastavnike koji su došli na ovu predstavu, čime će riješiti dva sata razrednika, a onda ih u školi čeka rasprava. Njih koji su prikazani kao perfidni zlostavljači, čiji je sokratovski zadatak ne poučavati i odgajati djecu, nego zaštititi svakog malog zlatnog elitnog nasilnika i prokazati osjetljivo dijete kao problematično, u čemu su vrlo uspješni jer su dječji likovi oko njih rupa bez dna.
Zamišljam taj kasniji razgovor u školi, u kojem se poziva na kulturu nenasilja jer „vidjeli smo u predstavi kako izgleda nasilje“. Zbilja. Ništa drugo i nismo vidjeli. Tužne koji su sve tužniji, destruktivne koji su sve destruktivniji. Kakav bi se kopernikanski obrat trebao dogoditi da se iz „Elite“ izvuče išta pozitivno, ne znam. Nipošto ne želim sugerirati da predstava koja cilja na društveni angažman mora biti upakirana u „živjeli su sretno do kraja života“, lažno pozitivna ili slijepa pored problema kojih ima napretek. Pozdravljam različitosti i činjenicu da će, na krilima zbilja izvrsne izvedbe glumačkog ansambla, biti onih koji će predstavu pamtiti kao kvalitetnu. Nitko sretniji od mene da ovo bude izolirano mišljenje. Ja bih je, kao nekadašnja učenica, današnja majka i nastavnica, od srca htjela zaboraviti.
