Ansamblu Narodnoga kazališta Ivan Vazov iz Sofije pripala je čast svečanog otvaranja 36. Marulićevih dana. Redatelj Ivica Buljan u svojoj koncepciji Krležine antologijske komorne drame „Gospoda Glembajevi“ sažima „uspostavljanje suodnosa između suvremene zbilje i Krležina teksta otkrivajući premreženost obiteljskoga kapitala, korupcije i vladajuće društvene strukture“, što je vrlo točan osvrt nakon odgledane izvedbe koja je, uz mnogo teških mjesta s kojima se većinom mudro i uspješno nosila, proizvela lijep prijam kod publike. Prijevod drame potpisuju Rusanka Lyapova i Siika Racheva, scenografiju Aleksandar Denić, kostimografiju Ana Savić Gecan, skladatelj je Mitja Vrhovnik-Smrekar, dizajner svjetla Miha Horvat, a dizajn videa potpisuje Metka Golec. Ansambl čine Deyan Donkov, Teodora Duhovnikova, Ana Papadopulu, Plamen Dimov, Darin Angelov, Veselin Mezekliev, Alexander Kunev, Konstantin Stanchev, Alexander Tonev i Alexander Karasanski.
O tekstu i njegovu prijevodu (ili „prepjevu“) dalo bi se nadugo i naširoko, šire nego što portalska recenzija može podnijeti. Moglo se bolje, preciznije, leksički kompetetnije, a ako ne sve to, onda barem lektoriranije u titlu, bez pravopisnih tugica poput pogrešna pisanja ije/je. Jasno, Krleža je opako težak zadatak, tko ga voli, voli ga i ondje gdje je najteži. Buljan toliko poštuje Krležu da ga nije oštrim redateljskim škarama cjepkao ni u njega intervenirao čak ni ondje gdje je neprikosnoveni dramski genij čitatelje zbilja cijepio, a redatelje davio. Počeli su tako Buljanovi „Glmebajevi“ onim stvarnim prvim dozlaboga napornim Leoneovim ekskursom o dvama stablima ljudske spoznaje, o Kantu i Euleru, o preciznosti matematičkih formula. Srećom, zaobišle su nas plahte krležijanskih njemačkih replika, a spor uvod uskoro se zaboravio pred spretnim režijsko-scenografskim rješenjima Ivice Buljana i njegova tima.
Njegovi „Glembajevi“ ne izgledaju kao da se odvijaju u osvit Prvog svjetskog rata, u živčanoj se rastrzanosti ne bacaju po bogataškim tkaninom presvučenim divanima, u lica im ne puše noćni vjetar gonjen grmljavinom, ne dave se u aristokratskoj odjeći. Kostimografija u maniri 50 nijansi crne kreće od Leoneove pomalo nehajne boemske košulje i hlača preko tamnih činovničkih odora s nešto kožnatih (!) balonera, a nouveau riche momenti ekstravagantni su krzneni kaputi na fatalnoj barunici Castelli i starcu Ignjatu Glembayu, šefu istoimene banke, ocu i suprugu, hijerarhijskom crnom suncu iznad obitelji koju odmetnuti sin Leone otpočetka zgađeno promatra kroz portrete svojih ukletnih predaka, varalica i ubojica, a i onih koji su zapadali u depresije i smrti miješajući se s njima.
Kad spominjemo Ignjata Glembaya, pošteno je reći da je Deyan Donkov mnogo mlađi i nemjerljivo atraktivniji od zahrđala originalnog starca. Buljan ga je majstorski izdvojio kao nametnutog patrijarha njegovom upravo urnebesnom odjećom (Ana Savić Gecan) poput crne trenirke koju tobože slučajno raskopčava na prsima, kicoškog pernatog kaputa, uz zalizanu frizuru kompleksaša koji se pokušava prikazati bogatijim nego što jest. U takav se koncept sjajno uklopila hrabra, nimalo prvoloptaški promišljena scenografija (Aleksandar Denić). Zastor od zlatnih lameta s redovima stolica po pozornici na prvu je podsjećao na kabaretsku scenu gdje bi Castellica mogla svaki čas doći i senzualnom točkom zaluditi sve prisutne muškarce, ali priča je zasigurno mnogo složenija. Vrhunsko oblikovanje svjetla priuštilo nam je golem GG (Gospoda Glembajevi) logo, ali stiliziran kao dva Guccijeva CC, još jednom oštro pokazujući sav jad i komplekse onih bogataša koji, u strahu da će isplivati njihovo duhovno i intelektualno siromaštvo, na sebe kače marke. Sterilni redovi i nizovi tamnih plastičnih stolica kao privid prisilnoga reda naciknu već na prvim bijesnim ispadima Glembayeva i Castelličina sina Olivera, bizarnoj samoobrani ispovjednika-ljubavnika Silberbrandta, a potpuno se raspadnu u planinsko odlagalište otpada obiteljskoga (ne)reda kad se, Ignjatovom smrću, čitava obitelj krene raspadati kao kula od karata.
Nekoliko je glumaca odskočilo ondje gdje se možda i ne očekuje. Alexander Tonev unio je veliku dozu brutalnosti u često zapostavljan lik tinejdžera Olivera, najmlađeg sina Glembajevih, koji svojom čudnjikavošću i temperamentom sjajno odgovara opisu „prljave krvi“. Inspirativni su i glazbeni dijelovi s gitarom (skladatelj Mitja Vrhovnik-Smrekar) te općenito osjećaj za muzičko tempiranje i dramatiku. Uz vrlo upečatljivog advokata Fabriczyja (Konstantin Stanchev), jedno od najugodnijih iznenađenja bio je Darin Angelov u ulozi informatora baruničina sina i njezina ispovjednika. Čim Leone nonšalantno otkrije ljubavnu aferu barunice i ispovjednika sa svećeničkom kragnom, Angelov se pretvara u ranjenu životinju, plazi, moli, preklinje, čak se i luđački seksualizirano unosi u Leoneovo lice, trga odjeću, pjeva, pada – sve u svemu, moćno gradi sloj po sloj raspada jedne fasade, jedne tihe prevare iza nevina lica. Sjajan je bio i Deyan Donkov u ulozi Ignjata, gdje je svakom gestom odisao duhom suvremenoga svijeta, pokretima živećih prevaranata koji nabrajaju svoje malverzacije a da ne trepnu i pritom ti otpuhuju dim u lice. U njemu nema uzvišenosti, samo još jedna ostarjela maska koja će se ugušiti u ruševinama vlastite kuće, reda i redova stolica koje su još jedna neodrživa laž – jer Ignjat je svojom slabom muškom naravi i zaluđenošću fatalnom ženom bio prvi kovač obiteljske propasti. Buljanovo poštovanje prema Krležinu tekstu značilo je trosatnu predstavu s jednom pauzom, tijekom koje je dio gledatelja nažalost napustio kazalište. Ne želeći vjerovati u potresnu misao da je lektira bila tako davno da je Ignjatova smrt shvaćena kao kraj drame, okrivit ćemo nelagodu višesatnog sjedenja na onim letvama presvučenima crvenom tkaninom, koje neobnovljena nacionalna kazališta nazivaju sjedalicama.
Plamen Dimov bio je dostojno utjelovljenje Leonea Glembaja. U tom zapetljanom početku gdje tekst zapada u pretenciozno umovanje izvukao se kao neshvaćeni intelektualac, nedvojbeno uzbuđen ljudima i stvarima kojima bi se trebalo manje uzbuđivati (protreti predaka, časna sestra Angelika, udovica njegova brata). I kad iz pozadine „samo promatra“ obiteljsku dinamiku, njegov je pogled prodoran, zamućen osuđivanjem i osvetoljubivom notom. Ne bježi od grotesknih situacija, koje su gdjekad sjajne (Silberbrandtovo preklinjanje, komentiranje da očeva mrtva glava izgleda kao da ga boli zub), a gdjekad bizarne (završna svađa s barunicom i grizenje usana, krvava ruka na Angelikinu licu), ali Dimov ih nosi sa stilom. Povremeno zavodi, često kalkulira, stalno vreba i presuđuje. On u svojega Leonea, sa svim njegovim pukotinama, tugama, ranama i prljavštinama, istinski vjeruje – pa mu vjerujemo i mi.
Ono što se do nas nije probilo kao ostvarenje koje je komplimentiralo tekstu bile su ženske uloge. Ana Papadopulu kao sestra Angelika stalno je bila u sjeni Dimovljeve karizme, a Teodora Duhovnikova, usprkos junačkim naporima, nije bila prototip fatalne barunice Castelli. U scenama tobožnje muke i glavobolja oko slučaja ubojstva stare Rupertove nestajala je iz kadra, ne dajući toj živčanoj, a opet i bezobzirno indiferentnoj ljepotici punokrvni izričaj, dok je u završnim scenama iskliznula u luđaštvo koje je rezultiralo karikaturom, lajanjem umjesto artikuliranjem teksta, raspadom replike ondje gdje očekujemo raspad lika. Uz to budi rečeno, i završetak se drame, u kojem vjerojatno baš svaki gledatelj koji napeto sjedi do kraja zna da će Leone škarama završiti krvavi glembajevski pohod i dokazati ono protiv čega se godinama neuspješno borio – da je tipični Glembaj, doima pomalo naprasnim. Kao da bi desetak sekunda dodatnog vremena u ruševinama sjajne scene i nekad moćne obitelji gledatelju omogućilo da se viđeno probavi, kao što se i s Krležinom dramom osjetilo pa je današnji učenici čitaju s nadopunom prvog čina i jezivim cvrkutom ptica nad baruničinim truplom.
„Gospoda Glembajevi“ Narodnoga kazališta Ivan Vazov iz Sofije iznose hrabre paralele Krležinih arhetipskih antijunaka i današnjih rasutih obitelji. Izvedba je to psihološke drame koja vrišti težinom djetinjih trauma, zamjeranja, neizbježnog naslijeđa i koruptivne moći kapitala koji je važniji od poštenja i ljubavi. Labirinti Krležina teksta čitani su s režijskim poštovanjem, književno-jezični aspekti, politički korektnim jezikom rečeno, ostavljaju prostor za napredak, a izvedba je imala niz svijetlih trenutaka, na krilima virtuoznih Ignjata i Leonea. Bugarsko-hrvatsko suvremeno čitanje klasika zaslužilo je svojih početnih i pljeskom nagrađenih pet zvjezdanih minuta na pozornici HNK-a Split.
