Close Menu
Aktualno
Kolumne

ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (33) MARKO DEMICHELI: Sjećanja kao povod za jedno razmišljanje

Kažu da ništa nije tako okrutno i nepravedno kao vrijeme. Ima u tome istine. U nekoj tamo dalekoj mladosti, prvim koracima u život - sve se čini ljepšim. Bez obzira na stranputice ili neke nedosanjane, nedohvatljive snove u kojima će mladost i sve ono što ona nosi – vječno sjati. Ja bih tvrdnju iz prve rečenice samovoljno preinačio. I patentirao! Smjestio je u ovo podneblje, pa bi glasila: Ništa nije tako okrutno, nepravedno i nepošteno kao zaborav! Zaborav na one koji su nešto značajno i nesebično radili, davali u nekom vremenu, da bi u ovom bili potpuno zaboravljeni. Posebice to ističem, misleći na vertikalni grad što stenje uz more, pužem i muhom na zgarištu svjetla…

 

Tamo negdje koncem šezdesetih, u čarobni svijet umjetnosti iskoračio je Marko Demicheli; kao pjesnik, slikar, skladatelj… Kao humanist, istinski tumač podneblja, Dalmacije, Mediterana…

Marko Demicheli, rođen je u Splitu 26. svibnja 1942. Bio je (i ostao) jedan od najvećih zaljubljenika svoga grada, Dalmacije, Mediterana, kao vječne inspiracije za mnoga autorska djela - od stihova, glazbe pa do slika i fotografije. U Splitu je završio Školu za primijenjene umjetnosti (slikarski odjel), a diplomirao je na Odjelu povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Kao povjesničar umjetnosti-konzervator, radio je sedam godina u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika kulture u Splitu. Od godine 1978. imao je priznati status slobodnog umjetnika. Bio je član Hrvatskog društva likovnih umjetnika, član Društva skladatelja Hrvatske, pisao je i objavljivao likovnu kritiku, osnivač je i teoretičar Poly-Arta.

Za formiranje Poly-Art polazišta potrebno je sudjelovanje više čulnih utisaka uslovljenih viđenjem određenog sklopa boja, zvukovlja, mirisa, prostornih i intelektualnih ambijenata i utičući samom osmišljavanjem u proširivanju pojma sinestezije – govorio je Marko.

Cesta novih ideja

Puno sam naučio od njega kroz nešto više od dva desetljeća iskrenog prijateljevanja. Možda najviše o ljubavi prema ovom kraju, podneblju – kroz pjesmu, melodiju, sliku, stih…Ne znam tko je bolje opisao, oslikao splitski Get od Marka.

Podne je, i ništa tu ne mogu, osunčane strane ponudiše malo toga, zaustavljen nemir kad koru kruha uzeh krišom. Ako prsti zasvirati znaju, najljepše je isprositi jutro kad se more proliva niz palce, kada duga obećava bolje. Usred Geta kroz rupu od neba skriče prostor jer uzmiču oči kroz zrake od soli i vlage, rastu djeca, brige i zjene. Lijevom stranom krivudavog jutra, u ulici s brojem o’late, miris menze, razbivene čaše - Tri kostura, kako li je zvaše? Podne je i ništa tu ne mogu, osunčane strane ponudiše malo toga. Preko puta koraci se vuku, izlizano svjetlo Geta šara…

I Peristilu je posvetio poetsko glazbenu crticu. I ne vidim ni jednog jedinog razloga zašto se te skladbe ama baš nikada ne nađu u radijskom programu. Nemar, neznanje il' zaborav, kako li se zvaše?

Bili smo zajedno pri (ne) uspjelom formiranju Teatra šansone u Splitu. Nešto se ispriječilo.

Dalmacija u zjenici

- Znamo da je šansona jedan poetsko-muzički stav autora, koji nastoji prenijeti ipak jednu viziju koju isti autor osjeća prema ambijentu, vremenu u prostoru. Ona ne podliježe stereotipnim šablonima. Nema taj komercijalni prizvuk već je nezavisna tvorevina, ako je prava šansona srca. Ona nastaje čak i u trenutku kada se i ne sluti. Može nastati trenutno. Najkraće, šansona je pjesma o životu.

Taj poetski segment prisutan je bio u svim medijima kojima se bavio. I to vrlo uspješno, premda njegova poezija nije imala stilsku cjelovitost, za kojom on s razlogom nije težio.
-Bježim od bilo kakvog šabloniziranja iako postoji u svim tim pjesmama jedna zajednička nit koju slušalac mora sam utvrditi. Ja čak nemam ni jednu zbirku pjesama u obliku knjige, iako mi je ljudi često traže, misleći da je imam. Volim govoriti svoje pjesme otvoreno da me ljudi razumiju. To nije skup razbacanih riječi već ta govorna stanja imaju svoje korijenje kojima se obraćam u izuzetnim trenucima…

Kroz rad Marka Demichelija, kroz njegov umjetnički stav, očito je da tradicionalni pristup umjetnosti polako nestaje. Projekt ovog istinskog umjetnika nudi na jednom mjestu različite aspekte umjetnosti kojom prilikom se nudi komparativni odnos njegova angažmana i njegov stav prema umjetnosti. Nakon njegova nastupa u Parizu francuski La montagne ističe kako je on pravo kulturno otkriće, izuzetna umjetnička ličnost. S oduševljenjem su prihvatili njegove šansone. A kad to kažu Francuzi, onda im treba vjerovati. Talijani dijele isti sud. Prilikom njegovog boravka u Italiji snimili su kratki film o njegovim umjetničkim fotografijama i podijelili mu I nagradu za slikarstvo i poeziju Il plurizmo. U Italiji je snimio i kazetu pod nazivom Il'uomo. Njegove pjesme su snimljene u nekoliko zemalja. S takvim programima (pod naslovima Dalmacija u zjenici, Gitara u kavezu, Hvala Ti za život itd.) nastupio je u brojnim gradovima. U slikarskim djelima (ulja, akvareli), zaokupljen je odnosima figura u mediteranskom okružju. U zrelijim, koloristički svjetlijim radovima, postiže cjelovitost kompozicije te humanu poetičnost ugođaja. Posmrtno mu je 1990. u splitskom salonu »Galić« izložen ciklus slika Crni paravan, štafelaj i gitara. I kao skladatelj, ponesen porukama humanosti, ljubavi i mira, ostvario je pretežito šansone na vlastite tekstove (Henri Dunant, Get, Peristil, Kristalno nebo, Ludom svi drže Lukru i dr.) te prigodne himne i šlagere. Skladbe u vlastitoj interpretaciji snimio je na više kaseta.

Prije točno tri desetljeća Marko nas je napustio. Čini mi se i mi njega. I zato držim da je ovo sjećanje ipak valjani povod za razmišljanje šire zajednice.
Ne samo o životu!


Moja reakcija na članak je...
Ljubav
0
Haha
0
Nice
0
What?
0
Laž
0
Sad
0
Mad
0
Dojavi vijest