Glazbena priča prvog splitskog pjevača zabavne glazbe, mogla bi se, u nekim detaljima, približiti onim namjenskim crticama holivudskog miljea, o običnom, jednostavnom mladiću iz susjedstva, kojemu se nenadano ukaže put ka uspjehu. Velim, mogla, ali ne bi držala vodu u onodobnom Splitu, tamo negdje krajem pedesetih prošlog stoljeća. Taj naš Split nije bio spreman na prvu priznati, prepoznati pjevačicu ili pjevača iz vlastitog dvorišta. Strogi, čudni kriteriji po splitskome modelu zastrašujući su. Ne izgovaraju se javno, tek samo u uskom krugu: Mali je dobar, al nek’ se peče. Ne mu dat gušta i odmah priznati da je dobar. U tom i takvom okruženju, počeo je pjevačku karijeru Đorđi Peruzović, u vrijeme kad se slušalo sve ono što je dolazilo iz vanjskoga svijeta, posebice s nama bliske sanremske pozornice, da bi se već sutradan to isto pjevalo po brojnim plesnjacima, od Gusara pa do zadnje (Fronte) Mjesne zajednice…

Grad koji je dao toliko pjevača hrvatskoj estradnoj sceni, nije mogao (ili nije želio?) ponuditi ni jednog jedinog svog izdanka, ni hrvatskoj ni tadašnjoj jugoslavenskoj sceni. Istini za volju, u to vrijeme Solinjanin Toni Kljaković bio je jedino priznato i poznato ime s ovih prostora. Ali on je bio zagrebački pjevač, a to je već nešto posve drugo. Da apsurd bude još i veći, Split je u to vrijeme imao brojne orkestre, vrhunske glazbenike i pjevača, niz natjecanja pjevača amatera, koji su se gotovo tjedno pjevački nadmetali u pjevačkome boju. Kad je imao 13 godina, dolazi iz Vrboske na Hvaru u Split. Upisuje se u Tehničku školu u kojoj prednjači kao organizator zabavnog života u svojoj školi. Posebice se ističe kao talentirani plesač KUD-a „Mozaik“. Na jednoj školskoj priredbi, 1958. godine, zapjevao je pjesmu Nel blu, dipinto di blu, s kojom je Domenico Modugno sa sanremske pozornice krenuo u osvajanje svjetskih glazbenih metropola. Ta pjesma, poznatija kao Volare, bila je sudbonosna za Đorđija. Vijest o mladom budućem tehničaru s moćnim vokalom, došla i do Đekija Srbljenovića, promotora svih tadašnjih glazbenih zbivanja u gradu. On ga potiče da se javi na natjecanje pjevača amatera. Split, koji je kasnije dao toliko interpretatora, osim Maruške Šinković Kalogjera nije imao ni jedno poznato pjevačko ime. Peruzović, bez obzira na mladost i neiskustvo, ipak zna što hoće. Pohađa Muzičku školu u Splitu (solo pjevanje) kod profesorice Branke Ristić, pedagoginje zaslužne za brojne pjevačke karijere. Ona ga priprema za karijeru opernog pjevača, pa mu u splitskome HNK osigurava jednu manju ulogu u Don Carlosu. Ali, baš kao u nekoj američkoj filmskoj priči, jedan trenutak bit će presudan za ostatak života. Tada vrlo popularni pjevač Stjepan Đimi Stanić ne dolazi na zakazani koncert u Splitu. Trebalo je na brzinu spasiti priredbu i Đeki Srbljenović, voditelj orkestra i vrsni trubač, sjetio se mladog Peruzovića, kojega kao potpunog anonimca ubacuje u program kao zamjenu tada velikoj pjevačkoj zvijezdi. Bio je to pravi potez poduzetnog Srbljenovića i prvi veliki uspjeh Đorđija.

Nakon uspješnog koncerta, Đorđi počinje surađivati s orkestrom Radio Splita, nastupajući diljem Jadrana. Kruna uspjeha bio je nastup na ljetnoj terasi hotela Kvarner u Opatiji. Ali, još će proći dosta vremena do prve, prave afirmacije. Trebalo je sačekati treći po redu Festival zabavne glazbe Melodije Jadrana Split ’63. i poziv Vinka Lesića, umjetničkog direktora festivala, koji ga je uvrstio na listu izvođača sa zahtjevnom pjesmom Zdenka Runjića „Balada o tovaru“.

Našavši se u društvu tadašnjih velikih pjevačkih zvijezda, nije želio prokockati šansu. Dobro se pripremio za nastup pred splitskom publikom koja teško propušta i najmanji pjevački šlamperaj. Pogotovo ako se radi o debitantu! Fasciniran nazočnošću Ive Robića, ali i drugih velikih pjevača i pjevačica, dao je maksimum donoseći Runjićevu pjesmu, za koju izvedbu je bio počašćen trećom nagradom publike. Ako se uzme u obzir činjenica da je festivalski debitant – to je sjajan rezultat za splitske prilike. U drugoj izvedbi pjesmu je pjevala Tereza Kesovija. Runjićeva oda tovaru mogla je kvalitetom i izvedbom bez problema osvojiti i nagradu stručnog ocjenjivačkog suda, ali tu se našla veličanstvena Anica Zubović s pjesmom Angela Vlatkovića „Crne marame“, koja je osvojila i nagradu publike i žirija, pa je tim više uspjeh nepoznatog debitanta došao do izražaja.

Bez sumnje, pravo polazište za početak velike pjevačke karijere.

VRAŽJA MARE

Uspjeh na Melodijama Jadrana Split’63 nije ostao nezapažen, ni u medijima a ni na tadašnjoj estradnoj sceni. Čuvena televizijska voditeljica Dunja Raiter poziva Peruzovića u svoju emisiju „Na licu mjesta“, a i ostali mediji posvećuju mu sve više prostora. Dakako, i organizatori festivala diljem ondašnje države koji su željeli vidjeti mladog Splićanina na svojoj sceni; od Splita, kojemu će ostati vjeran sve do današnjih dana, preko prestižnog Zagreba, Opatije, Vašeg šlagera sezone u Sarajevu pa do Beogradskog proleća. Split je mjesto na kojem se treba stalno dokazivati. Godine 1965. Đeki Srbljenović povjerava mu izvedbu pjesme „Vražja Mare“, koju u alternaciji izvodi i poznati makedonski pjevač Zafir Hadžimanov. Simpatije publike prema debitantu iskazane su II. nagradom publike. Godine 1968. dobit će i prvi poziv za gostovanje u tadašnjem SSSR-u. Nakon prvog koncerta na kojemu je pjevao uz splitsku grupu Aspalathos Brass, bilo je jasno da će postati velika zvijezda na ogromnom sovjetskom tržištu, „gladnom zapadnjačke glazbe“. Gotovo osam stotina koncerata imao je tijekom nekoliko godina, a njegove ploče tiskale su se u visokim nakladama. Snima i za velike diskografske kuće u Čehoslovačkoj, Bugarskoj, DR Njemačkoj i Poljskoj.

CLIFF BOLJI U KORACIMA, PERUZOVIĆ U IZVEDBI

Na Internacionalnom festivalu zabavne glazbe Split ’70, prihvaća pjesmu tada velike jamajčanske zvijezde Jimmyja Cliffa „The song we used to sing“. I dok je Cliff svu svoju snagu temeljio na uistinu vrhunskom scenskom nastupu, Đorđi je ugodno iznenadio ne samo autora već i publiku i žiri na splitskim Prokurativama s pjesmom koja je u domaćem prijevodu poznata pod imenom „Gdje je taj svijet“, a za koju je aranžman napisao sjajni Stipica Kalogjera, s kojim je desetljećima poslije imao vrlo uspješnu suradnju.

Cliff i Peruzović trijumfirali su te godine osvojivši Grand Prix na sceni velikog internacionalnog festivala. Iduće godine oduševit će publiku s pjesmom Nenada Vilovića „48 uri kad bi traja dan“. Početak je to vrlo uspješne suradnje s poznatim splitskim skladateljem, a koja kulminira 1972. godine s velikim hitom „Di si bija kad je grmilo“, s kojom osvaja prvo mjesto publike. Ploča Jugotona na kojoj se nalazi ta skladba, prodana je u zlatnoj nakladi, a u osvajanje trofeja krenuo je i na vanjsko tržište. „Di si bija kad je grmilo“ osvaja Srebrnu liru na međunarodnom festivalu Bratislavska lira’73, a na singlici se našao u društvu s velikim imenima europske glazbene scene; Ritom Pavone i Karelom Gottom. Uspjehe bilježi i na festivalima u Bugarskoj (Zlatni Orfej’82“). i Poljskoj. Više puta je bio pozivan na turneje u Australiju, Novi Zeland, SAD, Njemačku…

Od niza skladbi koje je s uspjehom pjevao, u samome vrhu nalazi se „Ponoćno sunce“, autora Stipice Kalogjere, koju je pjevao na Festivalu zabavne Split’74, i od tada pa do danas nije ju skidao sa svog bogatog repertoara. Uspješna je bila i njegova suradnja s maestrom Joškom Banovom, a za pamćenje ostaje pjesma „Samo ti“, s kojom je, u duetu s makedonskom pjevačicom Snježanom Naumovskom osvojio Prvu nagradu stručnog ocjenjivačkog suda.

Premda je Peruzović iza sebe imao najbolja skladateljska pera, odlučuje se posvetiti autorskom radu. Njegova pjesma „Smiraj“, izvedena na Festivalu zabavne glazbe Split’88, ugodno je kantautorsko iznenađenje, a veliki uspjeh postiže 1994. godine, ponovno na Splitu, s pjesmom „Dok ploviš morima“, koju je potpisao zajedno sa sinom Frankom, na stihove Vlatka Škurle. U aranžmanu Joška Banova, trijumfirala je Zorica Kondža – i još jedan Grand Prix u rukama Peruzovića.

Za svoje umjetničko djelovanje dobio je brojna priznanja, posve zasluženo, od Zlatne plakete HGU za ukupan doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi i razna druga priznanja. Među tim „drugim priznanjima“ ne nalazim podatak Porina za životno djelo ili Nagradu grada Splita ili…A o tome bi trebale računa voditi glazbene udruge ovoga grada i ove države. Grad Split posebno!

Glas je dar. Ali Đorđi je nosio i nosi još nešto u sebi, nešto što se danas potpuno zaboravlja i što se gubi na sceni i kod mnogih “velikih zvijezda”, a to je mogućnost da se glazbena priča dočara publici. To je pravo pjevačko umijeće! Jer sam glas i glasovne mogućnosti, tek su jedna od niti pjevačke abecede. I svi oni koji misle da je to posve dostatno za trajniji pjevački život, u teškoj su zabludi.

I još bi mu valjalo priznati nešto što u današnjem domaćem estradnom svijetu ne drži vodu: kolegijalnost i skromnost!

Snimio je brojne ploče u tadašnjem SSSR-u, u Njemačkoj, Čehoslovačkoj, Poljskoj, Bugarskoj… Bio je prava pjevačka zvijezda. Jako je vodio računa pri odabiru pjesama ali i o stihovima. Pomno je birao svoje suradnike.

Zahvalan je Stipici Kalogjeri koji je skladao za njega i pisao aranžmane za brojne pjesme, Runjiću, Nikici Kalogjeri, Viloviću, Novkoviću, Banovu, Trumbiću, Zuppi, Britviću, Popadiću, Fiamengu, Deanu Dvorniku, Škurli

O Peruzoviću bi se moglo napisati stotine kartica, knjiga, cijela jedna priča. A zapravo, sve bi se moglo sažeti u tek nekoliko rečenica, od kojih su one s početka ovog teksta bitne. Đorđi je prvi splitski pjevač, on je otvorio vrata mnogima koji danas pjevaju.

Peruzović je zasigurno jedno od najvećih i najboljih pjevačkih imena na ovim našim prostorima, umjetnik, skladatelj, autor nekih antologijskih pjesama. I to je bitno reći i zapisati. Osim s valjanim povodima, isključivo glazbenim, on nije davao puno štofa novinarima s festivalskim skandalima ili detaljima iz privatnoga života, što se u konačnici isplatilo, jer iza njega ipak ostaje čestita i plodna karijera. Ovo je bila tek samo jedna mala skica za portret čovjeka koji je ispisao neke od najljepših stranica hrvatske zabavne glazbe.
Osoban sud, ovoga trenutka dok pišem tekst, lišen je emocija. Peruzović je pjevačko ime vrijedno divljenja. A sve ono što sam kanio napisati, a nisam – nalazi se u njegovim neponovljivim pjesmama i izvedbama.



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime