U nizu zvučnih imena hrvatske zabavno glazbene scene s konca šezdesetih godina prošlog stoljeća, dolazak Đanija Maršana u svijet glazbe površnim se promatračima mogao učiniti tek kao usputna pojava. Bilo je to vrijeme kad je gotovo sve na domaćoj estradnoj sceni bilo dovedeno do savršenstva. Ali on će ubrzo svojim pjevačkim, a potom i autorskim potencijalom, dokazati kako ima što ponuditi.

Iznimne kreativne mogućnosti, sugestivna atmosfera koju svojim glasom donosi na scenu nisu mogli proći nezapaženo kod publike. Posebice kod glazbenih znalaca.

Maršan pripada onoj sretnoj generaciji koja se sa strašću napajala onodobnim pjesmama svojih uzora: Pata Boonea, Elvisa Presleyja, Raya Charlesa, Roya Orbisona – te gotovo prihvaćala sve što je dolazilo s bogate sanremske pozornice. Logično je bilo (na početku) slijediti i osloniti se na te trendove.

Nakon uspješne „karijere“ po zadarskim plesnjacima, s gitarom u ruci kao neizostavnim dijelom mladenačke prtljage, uspio je 1969. godine snimiti i prvu samostalnu ploču, na kojoj se nalazila tek pristigla pjesma sa San Rema Quando l’amore diventa poesia, u izvedbi čarobne Oriette Berti i posebice Massima Ranierija, koji je bio u pjevačkome usponu. Đani ju je odmah prepoznao, bila je bliska njegovom temperamentu i glazbenom osjećaju pa ju je prepjevao kao Kad ljubav postane poezija.

– Da, upravo od te male singlice iz davne 1969. počinje moja prava pjevačka karijera. Napravio sam prepjev te pjesme na hrvatskom. Bila je to pobjednička pjesma sa San Rema. Volim je i danas premda je prošlo toliko vremena. Zanimljivo je da smo nekako u isto vrijeme započeli Duško Lokin i ja i čak snimili svoje prve ploče. Duško je snimio poznatu pjesmu Engelberta Humperdinka Lonely table jus for one, a zanimljivo je i to da je moju i njegovu pjesmu aranžirao Stjepan Mihaljinec. A onda smo se pojavili u jednoj televizijskoj emisiji iz Zadra kao nova imena.

I pjesma se „uhvatila“. Onako, pošteno. Imala je sve što istinskom pjevaču omogućava uspješno predstavljanje. Onda nisi razmišljao o tome da sam pišeš pjesme za sebe. A upravo pjesme s tvojim autorskim potpisom nekako su mi najjače, u njima vidim Đanija u kojem vrvi more, Dalmacija, Mediteran, čovjek s naše obale…

– Hvala ti na tim lijepim riječima. Izdvojio bih dva načina gledanja na moju interpretaciju. Jedan je vezan gotovo isključivo za more, kamen, škrape, otok, masline…To je Čovik s mora, osobito Suza na škoju. More je nešto posebno u mom životu, neiscrpna inspiracija. Što se tiče ljubavnih pjesama to je Prozor prema zalazu, Adio, Ja te volim… To se meni u početku dogodilo, imao sam namjeru ali nisam kanio graditi karijeru na taj kantautorski način. Međutim, to je spontano došlo. Nastojat ću i dalje svoje nešto otpjevati. Mada i kad pjevam tuđe pjesme nastojim biti to što jesam ali možda neće biti to kao kad pjevam svoju pjesmu. Ja vidim sliku dok izvodim, vidim doista sliku kao neko impresionističko platno. Mislim da tu najviše dolazi kantautorstvo do izražaja jer onda tu čovjek može najviše dati. Evo recimo jedan od mojih najdražih kolega kojega uvijek ističem, Oliver Dragojević, sjajan muzičar , vrsni interpretator nikada nije napisao nešto za sebe. Žao mi je što nije pokušao napisati neku pjesmu. Ali ima još takvih kolegica i kolega, izvrsna Radojka Šverko, Zorica Kondža… Bojim se dalje nabrajati da nekoga ne zaboravim. Poseban pristup, koji opet izdvajam je Arsen Dedić. On bi kao pjevač mogao pjevati i neke tuđe pjesme ali Arsen je bio poseban zato što je pisao i glazbu i stihove i jedino je on mogao donijeti sve te dragulje.

Baš sad razmišljam o moru, o gradovima našim i pjevačicama i pjevačima poniklih iz tih naših gradova uz more. Eto, Dubrovnik je dao svoje Trubadure, Terezu… O Splitu ne treba ni govoriti. Uh, Šibenik, od klapa, Vice, Arsena, Pattiere , Miše… A i Zadar se opoštenio, dao nam je tebe, tvoju braću Tomislava i Vedrana Ivčića, spomenuli smo Lokina. Ima toga još!

– Naravno da ima i bit će. To je to naše podneblje podatno za ljepotu, ne samo u glazbi. U bilo kojem području. To je dar prirode i moramo to gajiti i donositi ono nešto što imamo u sebi na najbolji mogući način. Opet kažem, u svim mogućim područjima života.

Šteta je što se u domaćoj glazbenoj teoriji i terminologiji „izgubio“ izraz interpretator, jer bi on u potpunosti pristajao Maršanu koji svojim vrhunskim tumačenjem pjesme lako nalazi put do slušatelja, gradeći od trominutnih malih glazbenih djela sjajne kreacije. I kao dokaz toj tvrdnji mogao bih ovoga trena podastrijeti niz pjesama (od kojih većina imaju autorski rukopis) od skladbe, teksta i na koncu interpretacije. Primjerice, vrlo sugestivne kreacije: Ja te volim, Suza na Škoju, Lumin, pa Vrime grozja, Kad mendule procvitaju…A tek Prozor prema zalazu! Sve su to pjesme koje imaju sjetan, nostalgični prizvuk, osjećajnost koja se tako snažno razaznaje primjerice kod portugalskog saudadea i fada, a opet imaju onu pjevljivost i dramski naboj karakterističan kod Aznavoura i mediteransku, dalmatinsku ljepotu koju nosi u sebi.

Pjesme s antologijskom markicom

I još bi valjalo naglasiti jednu bitnu ljudsku karakteristiku Đanija, a ona se odnosi na činjenicu, da je u običnom životu za oktavu bio tiši od nasrtljivaca bez talenta. Privatnim životom nije punio novinske stupce i naslovnice, ali je uspio radeći na sebi svoj izniman autorski i vokalni potencijal kapitalizirati u nešto što je daleko vrjednije od zahuktalog rotacijskog stroja sa žutom bojom – a to su pjesme s antologijskom markicom; od onih s dalmatinskim timbrom pa sve do svjetskih evergrina koje je svojedobno snimio na engleskom i talijanskom jeziku. Kod No more bio je jednako kvalitetan kao i kralj Presley. Bez pretjerivanja! Ali je sačuvao svoju pjevačku osobnost, što je pohvalno i značajno. Isto bi se moglo reći za sjajne izvedbe talijanskih kancona, poput Endrigove Terese ili Baglionijeve Notte di natale. To internacionalno štivo tiskano na nosačima zvuka, podsjetilo nas je kroz nekoliko desetaka naslova na sjajne trenutke, ne samo Đanija kao umjetnika, vrhunskog interpreta i autora – već i na ono što smo zaboravili. A zaboravili smo da je uvijek bilo dobre glazbe i oduvijek je bilo vrsnih tumača najljepše umjetnosti. Kroz protekla pet desetljeća Đani Maršan je dao golem doprinos hrvatskoj glazbenoj kulturi. Od njega očekujemo neku novu Djevojku s juga, novu Mendulu, Ribara, Adio…

U punoj pjevačkoj i autorskoj zrelosti očekujemo od njega nove napore, nove kreacije. Ljudi poput Đanija potrebni su hrvatskoj glazbenoj kulturi isključivo iz razloga što je sve manje onih koji su glazbi spremni podariti nešto više. Za neke prolaznike glazba je tek usputan unosni biznis koji traje jedno ljeto dok se ne otkrije varka. Zato nam je važan Đani s naslovom prve pjesme Kad ljubav postane poezija, koji bismo u konkretnom slučaju nakon pet desetljeća mogli s pravom preinačiti u Kad glazba postane poezija – što je zapravo isto.

Evo, Đani, pričamo tako ti i ja. U Splitu, u jednom „posebnom podneblju“, u gradu koji ima i svoj festival. Bilo je i tu pjesama, pa i nagrada. Koja sjećanja naviru kad je Split u pitanju?

– Ako idemo od nagrada onda je to Kad mendule procvitaju ali ako idemo malo dublje analizirati, onda ću nabrojiti tri od kojih ni jedna nije ušla u finale: Čovik s mora, Dico moja, Umri su kapitani To su pjesme koje su me najviše vezale za Prokurative. Split mi je uvijek drag, pri srcu. Publika me nikada nije razočarala a nadam se ni ja njih.

Za mene je bilo veliko i ugodno iznenađenje onaj dio tvog pjevačkog opusa, one dvije ploče sa svjetskim evergrinima na talijanskom i engleskom. Kad bi ih stavio na glazbenu plahticu Radio Splita, mnogi nisu vjerovali da si to ti. Neke su jače od originala! I mladi pjevači često posežu za pjesmama engleskog govornog područja i o tome imam svoj sud. Što bi im poručio?

– Uvijek kažem mladim kolegama kad me pitaju za bilo kakvi savjet, pokušam im reći da moraju biti svoji. Moraju imati tu osobnost ako žele biti prepoznatljivi. To je vjerojatno najteže. Jer slušati deset ili dvadeset pjevača i ne moći izdvojiti nikog jer su svi slični ne vodi nikud. Zašto to ističem, zato što sam doista snimio evergrine šezdesetih. Mislim da je to profesionalno i dobro napravljeno . To je jedna od mogućnosti, grubo rečeno kopija sa osobnim timbrom. Mislim da sam to postigao i sretan sam zbog toga. To jesam ja ali to su tuđe pjesme. Na talijanskom to je album Vagabondo , dvanaest pjesama uz Simfonijski orkestar RTV Ljubljana. Dirigirao je Jože Privšek i to su bili u tadašnjoj državi najbolji glazbenici, orkestar. To bi danas bilo gotovo nemoguće financijski izvesti, da napravim ja ili neki kolega. I zato sam sretan i ponosan što sam tada mogao to napraviti. Ja to nikada ne ističem , jedino ako me netko pita, evo recimo kao ti Gorane. Ja uvijek malo patim od toga da ja budem Đani, da Pero bude Pero i da Jure bude Jure. I da bude prepoznatljivo, rekao je Đani Maršan koji je koncem prošle godine obilježio pola stoljeća djelovanja na umjetničkoj sceni na tipično hrvatski način: Bez televizijskih emisija, velikih Arena i dvorana i bez počasti kakve zaslužuju vrhunski umjetnici.

Đani Maršan, hrvatski glazbeni umjetnik, rođen je 23. lipnja 1944. godine u Zadru. Nakon završene Srednje pomorske škole u Zadru. Kao časnik trgovačke mornarice plovio je dvije godine, a 1969. godine diplomirao je na Višoj školi za vanjsku trgovinu u Zagrebu. Aktivno govori engleski, talijanski, a služi se njemačkim, ruskim te albanskim (arhajskim) jezikom. Do sada je snimio i izdao tridesetak malih ploča, deset albuma (LP) te pet CD-a. Osim na hrvatskom, snima na engleskom, talijanskom i njemačkom jeziku. Autor je glazbe i stihova za više od osamdeset skladbi. Više puta je nagrađivan, poglavito od stručnih ocjenjivačkih sudova, na domaćim festivalima (Zagrebfest, Festival zabavne glazbe Split, Melodije hrvatskog Jadrana, Melodije Istre i Kvarnera, Dalmatinska šansona Šibenik) i međunarodnoj sceni: 1972 godine Pariz (Grand Prix de Paris international)–nagrada akreditiranih novinara, 1974. godine Dresden (International Schlager festival) – 1. nagrada publike, 1978. godine Rostock (Festival menschen und mehre) – 2. nagrada stručnog ocjenjivačkog suda. Nastupao je diljem svijeta, više od 60 puta u SAD, trinaest puta u Australiji, tri puta u Novom Zelandu, dvanaest puta u bivšem DDR-u, šest puta u bivšem SSSR-u, te na brojnim gostovanjima po zapadno-europskim zemljama.

Od brojnih gostovanja diljem svijeta valja istaknuti nastup u poznatom hotelu Plaza u New Yorku, u Atlanti (SAD) u povodu 100-e obljetnice Coca Cole, u čuvenom berlinskom Friedrichstadt Pallastu, dvorani Bobino, hramu francuske šansone u Parizu te u dvorani Teatro Ariston u San remu, gradu najstarijeg festivala zabavne glazbe u Italiji.

Od 1996-1999. godine obnaša dužnost ministra savjetnika u Veleposlanstvu Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici i Suverenom viteškom malteškom Redu. Od 1999-2000. godine obnaša dužnost konzula (područje kulture) u Generalnom konzulatu u Trstu. Godine 2006. obnaša dužnost konzula RH u Perthu (Australija). Nositelj je odličja: Red danice hrvatske s likom Marka Marulića, Red Sv. Grgura (EQVITEM COMMENDATOREM ORDINIS SANCTI GREGORII MAGNI) – Sv.Stolica, Križ Komendatora (CRUCEM COMMENDATARII). S.M.O.M.



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime