Igrala sam trideset godina. I tko je izvan Splita znao za neku Asju Kisić? Nakon toliko godina rada u teatru ja sam prestala biti Asja Kisić. Na ulici su me zaustavljali i pitali: Kako ste šjora Bepina, Eno Bepina…To je ludnica!

Baš prije nekoliko dana čitam jedan tekst uvaženog šjor Vinka Jelaske (dakle Splićanina o’ kolina) sjajnog čovika, kako je splitski humor znao biti opor, grub i na granici ruganja. Svakome bi Splićani prišili neki nadimak. Meni ga nisu „prišili“ ali me je u neko vrime smetalo što me u pravilu nisu zvali pravim imenom.

Ali nisam namjeravao pisati o sebi nego o jednoj sjajnoj glumici koja je na kraju karijere dobila nadimak koji joj je jako smetao. Radi se o Asji Kisić. S njom sam više puta razgovarao, pogotovo u vrijeme dok se snimala televizijska serija Naše malo misto, koja je reprizirana više puta i uvijek je dočekivana kao najveća premijera. Ni jedna serija hrvatske proizvodnje nije doživjela takvu popularnost.

Kad je prvi put bila prikazana, ulice svih gradova bile su puste. Je li tomu razlog odlično, pitko štivo Miljenka Smoje ili pak prvorazredna glumačka ekipa na čelu s Borisom Dvornikom (Roko Prč), Karlo Bulić (doktor Luigi), Zdravka Krstulović (Anđe Vlajina) ili životna supatnica dr. Luigia – Bepina, teško je dokučiti? A upravo baš taj lik Bepine prigrlio je milijunski auditorij, zahvaljujući sjajnoj glumici Asji Kisić.

 

Nešto se čudno zbilo s tom glumicom koja je na vrhuncu glumačke karijere i fantastične popularnosti jednostavno otišla sa scene. I to u vrijeme kad je bila najtraženija. I ne samo to, ona je odmah nakon svršetka serije, prerano otišla u mirovinu. Bilo je to 1972. godine i od tada pa do smrti nije nogom kročila u HNK Split, odbijajući bilo kakve kontakte s novinarima. A moram priznati i pohvaliti se, da sam kod gospođe Asje imao neki „mali kredit“. Bio sam joj drag, a i ona je meni bila draga. Uvijek bi se zaustavili, popričali… Bila je srdačna i jednostavna. Ona je uvijek kod tih susreta znala osjetiti „podlu“ novinarsku nakanu za razgovorom. Čitalačka publika je to tražila, žedna i gladna bilo kakvog detalja o glumici koju su svi obožavali i koja je za sve bila Bepina.



„Ma koliko sam vam puta već rekla da me novine, ni televizija ne interesiraju. Ono što je bilo, prošlo je. Ja sam sada jedna obična penzionerka i ne zanima me nikakav publicitet“, rekla bi Asja. Ja bih onda napravio facu tužnog dječaka, što je očito djelovalo na nju i još bih rekao:

A dobro šjora Asja kad ćete me odbit, a ja ni kriv ni dužan…

– Je, ali ako sad pristanem s vama razgovarati, šta ću reć drugima? A zarekla sam se da neću… A o čemu bi razgovarali?

Pa, o svemu pomalo. Za početak dobro bi došla ta Bepina. Znam, da nerado o tome pričate, glumački je možda i manje značajna, pored niza uloga koje ste odigrali. Ipak, Bepina Vas je proslavila. Ali mene sad ovog trenutka kopka ta Vaša odluka da se potpuno povučete. Kao da nikada niste ni postojali. Zašto gospođo Asja?

– Ma znate što je mene zabolilo. Igrala sam trideset godina. I tko je izvan Splita znao za neku Asju Kisić? Možda poneki dobri poznavatelji kazališne umjetnosti. Ali, kad se odvrtila ta Bepina, odjednom mi nude angažmane sa svih strana. To me malo zabolilo. Nepravedno je to! Bepinu bi svaka naša žena mogla igrati. Ja barem tako mislim. Nakon toliko godina rada u teatru ja sam prestala biti Asja Kisić. Na ulici su me zaustavljali i pitali: Kako ste šjora Bepina, Eno Bepina…To je ludnica, a i danas je tako. Dakako, mladost me ne poznaje ali stariji me nisu zaboravili.

Pa to je lipo. Vi ste to tako sjajno odigrali da su reakcije opravdane. Ljudi su zavoljeli taj lik Bepine. Vas još i više!

-Ma ta Bepina mi je kasno došla. Možda da sam je odigrala na početku karijere, možda bi mi i pomoglo nešto?

Nije Vam ni odmogla?

– Ma smetala mi je! Kako ne razumite, smetala mi je. Igram na sceni Zlatarevo zlato. Umire ta majka koju tumačim i kolega me podiže „mrtvu“ na ruke. Jedan dramatični trenutak. Kad najednom čujem iz gledališta Bravooo Bepina! To me je pokosilo i čekala sam trenutak da odem u mirovinu. Mene je to smetalo, to nisam mogla podnijeti. Jednostavno, nisam bila spremna za takvu popularnost.

Pa ne može samo ta Bepina biti razlog preranom odlaska u mirovinu?

– Bila je jedan od dva razloga. Sačekala sam 35 godina radnog staža i rekla gotovo je, odlazim. Direktor kazališta u Splitu bio je Nikola Tanhofer. Odmah mi je ponudio da ostanem i dalje u angažmanu, da ću primati plaću kao i prije, plus mirovinu. Učinilo mi se to donekle primamljivo. Međutim, jedna moja prijateljica kazala mi je da je čula od jedne članice zbora: Ma vidi ti one Asje, ide u penziju i ostat će u kazalištu i tako zauzeti mjesto nekoj mladoj glumici! Čim sam to čula, odmah sam išla kod direktora i rekla kako neću prihvatiti njegovu ljubaznu ponudu. I više nikad nisam došla u teatar.

Zašto, pa toga ima u svim sredinama. U kazalištu pogotovo?

– Kad sam bila mlada glumica teško sam dolazila do neke značajne uloge, a kada bih je dobila, onda su mi glumice koje su dotad igrale tu ulogu, žderale živce. Doživjela sam na generalnoj probi da mi u garderobu dođe starija glumica, ta koja je mislila da je ona trebala igrati tu ulogu, i kaže mi: Mala moja to je užasno, ne može te se gledati! Naravno, plakala sam ali i poslije toga razmišljala o svemu tome. Već tada sam donijela odluku da ću se na vrijeme povući kako ne bih došla u situaciju da nekoj mladoj glumici žderem živce.
I nije mi žao zbog te odluke!

A zašto više nikada niste došli u kazalište, barem na nekakvu predstavu?

– Eto vidite, to i mene čudi. Ne mogu vam dati odgovor, ne znam šta bih rekla. Možda je razlog i to što ja nikada ne živim s prošlošću. Ono što je iza mene ja to zaboravljam. Nikada neću kazati o kakva sam je bila u onoj ulozi, kako je to bilo divno! Nikad, jer onda je bilo onako. I da danas imam priliku gledati te velike predstave, bilo bi to užasno jer kazalište se razvija. Onda je bilo puno patetike a danas se prirodno glumi. Kad netko doživi tih 35 godina svoga zvanja to treba zaboraviti. Sada živim jednim drugim životom i moja današnja prijateljstva nemaju veze s kazalištem. Čak i ne volim razgovarati o kazalištu! Volim pročitati kritiku u novinama ali znam da se ne mogu vratiti. Čak ne gledam slike iz tih vremena. Nisam sačuvala ni jedan jedini novinski izrezak. Je li vi to meni vjerujete?
– Vjerujem ja Vama ali meni je to tužno. Razumijem da se želite odmoriti. Pored dugih šetnji i druženja, kažete kako najviše volite gledati televiziju. Što najradije gledate?
– Opila me ova Slikom na sliku. Ne mogu zaspati bez nje. A kad vidim što se sve događa, opet ne mogu spavati. Strašno me zabolilo ono što su nam napravili… Taj Osijek, Dubrovnik… Bože moj… Dubrovnik, jedna Ijepota! Sad bih mogla zaplakati. Mi se borimo srcem a to uvijek pobjeđuje.

U Splitu niste poznati samo kao vrsna glumica već i kao veliki ljubitelj životinja?

– Obožavam ih! Ja ih ne razlikujem od ljudi jer i mi smo jedna vrsta životinja. Viša vrsta… Možda? Kad vidim mačku, psa, ma ja se ganem. Kad jedem negdje vani na otvorenom i ako mi priđe pas, ja sam u stanju veći dio moje šnicle dati mu. Ja ih osjećam i znam da ih se ne smije vrijeđati jer i životinje imaju svoje dostojanstvo, imaju svoje misli, svoju volju, ljubav. Baš kao i mi! Volim na televiziji gledati dokumentarce o životinjama. Ma ta majka s onim malima, ma kako se ta majka sama bori za svoje mlade. Isto kao i mi, potpuno isto.

Vidim nema više Ćiće?

– Ne dirajte mi u rane! Imala sam tog mog Ćiću, papagala, obožavala sam ga. Ja sam s njim razgovarala. Eto tu je zakopan, ispred moje kuće u vrtu i svaku večer kada idem spavati, izađem na balkon i kažem mu laku noć Ćićo, a ujutro dobro jutro Ćićo! Strašno sam ga volila i ne bih više životinje. Jer, kad sam 1989. godine svršila u bolnicu, meni je prva misao bila što ću sa Ćićom.

Može li se s mirovinom dramske prvakinje stići do kraja mjeseca?

– Ma ne može se ni sa tri! Prolazi se nekako, a što se tiče luksuza, garderoba je od prije, imala sam je dovoljno. Mene elektrika ubija! Ja mogu i gladovati ali smrzavati se ne mogu.

Ostvarili ste sve ono što jedna glumica može poželjeti. U privatnom životu, je li ostalo nešto što ste željeli a nikada niste dobili?

– Sad se više nažalost to ne može ostvariti. Strašno sam željela imati dijete. I to curicu. Bubrežni sam bolesnik i nisam ostvarila tu veliku želju a to mi strašno nedostaje. Ali zato imam dva unuka od moje najbolje prijateljice. Obožavam ih kao da su moji unuci. Eto, jeste li zadovoljni? Rekla sam vam i više nego sam mogla zamisliti da bih pričala nekome. Rekla sam neke detalje iz svog života. I vjerujte mi, kad bih se mogla vratiti nazad, nikad više ne bih htjela proživjeti ono što sam proživjela. Nikad! A sad mi obećajte da me više nećete tražit za ovakvu vrstu razgovora. Mi ćemo kao i do sada uvik popričat ali ne za radio, ne za novine. Obećanje?

Nisam Ispunio obećanje jer sam 3. kolovoza 1996. napisao i ovo:

Kad umren, onda te molin da mi na grob staviš samo jednu malu tabelicu: ovod sritno počiva Bepina, virna vinčana žena likara Luiđa. Eto, samo to i ništa drugo. Ni godine rođenja ni smrti nemoj mi za Gospu stavit…

To je izgovorila u zadnjoj epizodi Malog mista Asja Kisić u najpopularnijoj televizijskoj domaćoj seriji. Lik Bepine, obične, skromne, dobre dalmatinske žene, izašao je odmah nakon prve epizode u prvi plan. Je li to bila zasluga Smojina teksta ili pak sjajnoga glumačkog umijeća Asje Kisić? Odgovor je nedvojben: Asja je bila nezamjenjiva Bepina. Baš onakva kakvu je možda Smoje zamišljao, ali je nije mogao u svome scenariju tako fino iznijansirati. I Bepina je proizvela neviđeni gledateljski boom! Žene su je, bez obzira na dob, socijalni i akademski status obožavale i sažalijevale. Ona na ulici nije bila Asja Kisić, bila je „stvarna“ Bepina. Žene su je tješile, u crkvu išle i Boga molile da je (ipak) Luigi vinča.

Jedna snažna umjetnica koja je godinama nosila fah karakternih heroina u brojnim kazalištima, od Zagreba, Osijeka, Dubrovnika, Rijeke, Beograda a od 1952. u Splitu, postala je Bepina, bidna, jadna… Najobičnija žena iz puka. Ona više nije bila glumica već šjora Bepina, kojoj su na splitskoj tržnici nudili najbolju zelen, ne zaboravljajući joj pripomenuti da okrene leda Luigiju i neka ga k vragu pošalje… Ona je zaslužila boljeg muža, nekoga tko će više cijeniti sve ono što je pružala kao nevinčana žena doturu.
Ta slava i popularnost imala je i drugu stranu medalje. Kao prava i istinska glumica, nije htjela nakon svršetka serije živjeti s tim likom. Željela je ponovno biti Asja Kisić. Ali to više nije bilo moguće. A tomu je sama bila „kriva“ jer je Bepine doživjela kroz život. Ona je u njoj vidjela svoju majku, svoje tete, svoje prijateljice. I te životne slike samo je prenijela na mali ekran. Miljenko Smoje doživio je najviše neugodnosti u životu onoga trenutka kad u posljednjoj epizodi Bepina umire. To mu svekoliko gledateljstvo nije moglo oprostiti. Tražili su ultimativno od “ubojice” da im vrati njihovu Bepinu.

I kakvog li apsurda, umrla je 3. kolovoza 1996. u Splitu, u vrijeme repriziranja serije “Malo misto”.

Zaspala je zauvik Asja Kisić. I što reći na odlasku, osim: Laku noć, Bepina!

VEZANI SADRŽAJ: