Cjeloživotna potraga za bajkom, upravo tako bih trebao započeti ovaj tekst o Vlasti Knezović. Publika je s lakoćom poistovjeti s Marijetom ili Vrtirepkom, što je za glumicu njezina formata premalo, nedostatno. Ali…

Uvijek je problem kako započeti tekst. Pogotovo kad je riječ o sjajnoj glumici, scenaristici, slikarici Vlasti Knezović. Možda bih mogao započeti tekstom s početka sedamdesetih kad smo se prvi put susreli i kad mi je na neki način svojom pričom dala ideju da napišem jednu od mojih priča emitiranih na tadašnjem Radio Zagrebu „Priča o izgubljenom glačalu“, koja je baš onako imala odjeka.

Ali priča o Vlasti Knezović počinje znatno ranije, na splitskoj Pjaci koja je bila mjesto na kojem su se šetale najlipše cure na svitu. A šetnica je počinjala na vrhu, Ispo’ ure pa do dna, do knjižare Naprijed. S desne strane bila je stara Gradska vijećnica a s lijeve hotel Central. Naravno i ostale male butige, brijačnica, prodavaonica ploča Jugoton.
Pjaca nije bila mjesto na kojem se baš svatko mogao šetati. Trebalo je imati neke „pristojne“ godine. Recimo najmanje 16, 17 pa do… Ne baš previše!

Po danu je živjela uobičajenim životom Splićana, a u ranim večernjim satima bila je šetnica. Reka sam; lipe cure, najlipše su bile na Pjaci!

Kad sam stasa u mladića koji se mogao (i imao pravo!) pokazati na toj Pjaci, znao sam gdje mi je mjesto. Nisam stao sa lijeve strane di su stajali „starci“ od 25 godina. Neeee, mi mlađi smo bili u šetnji i „bacali oko“ u prolazu. A imalo se šta i vidit.



Jedne večeri ugledao sam jednu. Bože moj koja je to lipota bila, koja skromnost i gracioznost. Imala je božanstven pogled! Čovik je jednostavno mora odmirit od glave do pete. I sve je bilo šesno. Sve! Ali njene oči, oči su govorile svim jezicima ovoga svita. A muškarci su krhka bića, katkada nespremna u tim godinama prići ljepoti djevojke. Jer ima i takvih koje te osvoje do te mjere da jednostavno nemaš hrabrosti prići im. Toliko su lipe da se osjetiš nedostojnim da bi s njom nešto prozborija. Lako bih ja danas prišao Juliji Roberts i bez kompleksa bi joj reka: Julija, imaš najlipše oči i osmijeh na svitu! Ajmo se malo prošetat. Dobro, pretjerujem. Ali toj curi za koju sam saznao da se zove Vlasta nisam bio dorastao. I nitko joj se ne bi približio. Samo smo parili oči. Naravno, ta Vlasta je uvik bila u društvu prijateljica, pa joj prići sa nekakvom otrcanom bazom i biti ismijan nije dolazilo u obzir.

I onda je došlo (prošlo) vrime za te šetnje, čeka je studij, život, nadolazile su druge ženske i Vlasta je iščezla.

Kad sam je prvi put nakon pustih godina ugledao u televizijskoj seriji Velo misto i saznao da je postala glumica, kad sam vidija onaj njen pogled i hod, reka sam sam sebi; ništa drugo nije mogla postat nego glumica! Jer glumica je sinonim za ljepotu. S mora, iz gimnazijskih dana, šetnji Pjacom, koju je u moje i Vlastino vrijeme valjalo doživjeti, ona je nalazila i odnijela sa sobom poticaje. Ne za nekakvu Anđu ili Ludu kraljicu već za Marjetu kojoj je udahnula dobrotu naših matera i onu iskonsku ljepotu što je može stvorit malo mora i kamena.

Veliki je duhovni prostor koji glumac svojim životom pokriva, neprestano se lomeći između svojega i tuđih života u koje ulazi svjesno. Marjeta je bila simbol jednog vremena i života. Ali Vlasta, ona je svjedokom vremena kojemu je ljepota poziva, zahvaljujući upravo njoj, dosegnula vrhunac.

Bez obzira na godine, bez obzira na obljetnice, Marjeta je mladost moje mladosti.
Kad sam prvi put pričao s Vlastom, a bilo je to… Onda mi je rekla:

– Uvijek kad pričam s nekim tko je iz Splita sjetim se svoje mladosti, gimnazijskih dana provedenih u Splitu, mog društva kad smo se šetali čuvenom Pjacom, a svake subote odlazili na izlet u Grljevac, Solin, Trogir… Bilo je to krasno društvo iz gimnazije Ćiro Gamulin. Jooj, moja krasna gimnazija! Mi smo se držali skupa i imali smo divnu razrednicu, profesoricu Cvitanović.

– I gledam Vlastu dok priča s onim svojim čudesno lijepim osmijehom i (ne znam kako) bilježim sve što ona govori. I mislim se; A da joj ja kažem da sam je gledao na Pjaci onih nekih davnih godina i da joj nisam mogao prići jer me bilo strah? A sastali smo se radi jednog razgovora. Neee, ne, to bi sad ona mogla krivo protumačiti da joj se „nabacujem“. A ozbiljni smo ljudi i profesionalci.

Zašto sam počeo ovu štorijetu o Vlastinoj ili Marjetinoj ljepoti? Kao da je ljepota najvažnija stvar kod jedne žene ili glumice?

Nije, ali dobro je počet s činjenicama!

Evo još jedne činjenice: Vlasta je s Lučca! Dakle sa jednog od najsplitskijih kvartova. Materin otac je Kuzmić, što ‘oće reć da je fetiva Splićanka. Doduše njen otac je Vlaj iz Ugljana kraj Trilja. Ali nebitno je to. Uostalom, ionako u jednoj pjesmi sa Splitskog festivala Splićani pjevaju o sebi: Po smo Vlaji a po boduli.

Uglavnom, ta mala koja je rođena u Varaždinu 28. veljače…, pronijela je, što preko dasaka koje život znače, što preko malih i velikih ekrana bogomdani talent i ljepotu kakvo ovo naše podneblje već može dati. Nije birala gradove, ni Varaždin, ni Karlovac, ni Split, ni Zagreb. Nije birala ni uloge. Igrala je sve: od Anđe, časne sestre, Lude kraljice do suvremenih majki.

I to uglavnom u Zagrebu.
I to uglavnom u Gavelli.

Ona je nedvojbeno Gavellina glumica! Tamo je najviše igrala. Sve je podarila Zagrebu. A Splićani su ljubomorni što je Splitu malo dala «Mala s Lušca» iz gimnazije Ćiro Gamulin? Koliko se sjećam samo «Jubav u koroti». Bolje da je to ona igrala nego moja žena! Jer, tko bi sad pisao o njenom talentu, o ljepoti duše, o Vlasti sa spli’ske Pjace, o Marjeti moje mladosti da je moja ljubav u koroti?

Postoje glumice koje će rado priznati kako je svaka njihova uloga zapravo bijeg u tuđe živote. Tamo, u tim tuđim životima najbolje se snalaze, tamo zaboravljaju vlastite živote. Ali postoje glumice i glumice, glumci i glumci, a bome postoje životi i životi. Ako biste me pitali koja mi je glumica onako srcu prirasla, koja je meni po guštu, ako biste me pitali koja je to uloga koja me takla, koju sam prepoznao, ne bih je tražio ni kod Čehova, Krleže ni kod Shakespearea. Ja sam je našao kod Smoje u njegovu Velom Mistu! A tamo je bilo puno likova. Rasnih! Bilo je i velikih glumaca i glumica. Od staroga Šove do Špira, od Zdravkine Violete, Kate Mire Furlan, Mare Mulice Ines Fančović do meni najdraže i najiskrenije MARJETE.

Zašto baš Marjeta? Zbog mali milijun razloga. A najvažniji je jedan: Vlastina Marjeta nije pobjegla u tuđe živote. Taj lik je tako skrojen po njenoj mjeri da je teško odmjeriti kad je Vlasta Vlasta, a kad je samo Marjeta. I to je čarobna formula glumačkog života koju glumac ima ili nema. To je taj nevidljivi kôd između stvarnosti i imaginacije. I još je nešto važno kod tog lika! Poruka koju je poslala muškoj i ženskoj čeljadi; poštenje u životu, poštenje u poslu. I pošteno odigrana rola! I zato nema nijednog muškarca na ovome svijetu koji ne bi poželio da ljubav njegova života bude upravo Ona: Marjeta. Ona je svojim likom sve ono što želimo: odanost, razumijevanje, osmijeh, potpora… Pa i strast nježno skrivena u očima! Vlastina Marjeta je dosegnula visine kojima teže najambicioznije i najtalentiranije glumice; iskrenost, jednostavnost pa ako hoćete, možemo slobodno pridodati i ljepotu gimnazijalke iz Ćire Gamulina. I pogled koji se ne da odglumiti!

Marjeta nas je osvojila, opčinila. Takva je Vlasta i u životu. Ona ne samo da daje ono što je lijepo i pozitivno nego to pokušava pronaći i u ljudima s kojima je u kontaktu. I sama je priznala kad je to počela tražiti kod ljudi da je od tada mirnija i zadovoljnija. U njenim godinama čovjek je više na zemlji, realniji je, ali ne i tužniji i izgubljen. U njenim godinama iluzije se gube. Ali u tom gubitku ona zna naći sreću kao što ju je našla Marjeta, bez obzira na sudbinu u seriji pa i u stvarnom životu.

– Kad ste kratkovidni kao ja, kad ne vidite baš dobro, onda svijet oko sebe vidite malo impresionistički… Crte su nejasne, lica blaga, raspršena i nježna. I tada vam znaju zabiti nož u leđa. Onda fino stavite leće, sazrijete, ljudi odjednom poružne, imaju oštro naborano lice, onda bolje vidiš oči i kroz oči dolaziš do onoga što se nalazi iza maske. Najednom postaje vrednije ono iza, od onog naprijed. Onda i ružni ljudi postaju lijepi. Dakako, ako smo sposobni pronaći ono lijepo u čovjeku.

A to što traži Vlasta, pronašao sam i u njenim slikama. To ima veze s njom, ali ima veze i s galebom. To je more ljepote i širina u njenoj duši s kojom želi letjeti otvorenih krila. Poput galeba. Do mora…

Ako postoje neke lijepe priče koje sam svojevremeno objavljivao u Dramskom programu Radio Zagreba, onda je to Priča o izgubljenom glačalu. Opet je inspiracija došla od Vlaste. I zahvalan sam joj za tu njenu priču, za inspiraciju. I kad je prije nekoliko godina započela sa svojom monodramom Roko i Cicibela, zamolila me je da napišem nešto za programsku knjižicu. Kaže, ima povjerenja u mene, osjeća da je poznajem. I ja isto to osjećam. Imao sam privilegiju da prvi pročitam njen tekst koji će donositi pred publiku. Čitajući taj njen tekst učinilo mi se da je puno unijela svog života u to i da bih onda ja to trebao reći i napisati, ući nečujno u taj njen život, intimu… A najteže je ulaziti u tuđe živote. O tome bih mogao svjedočiti. Jer nakon pustih godina nisam ušao ni u vlastiti. A glumcima je to profesija, radni zadatak. Pored toga, oni tuđe živote moraju znati protumačiti, oslikati, obojiti, iznijansirati. To zovemo glumačkim umijećem! Vjerojatno od tog pojma dolazi riječ umjetnost. Rekao sam postoje glumci i glumci. Ima tu još podjela: dramski glumac ili glumica, filmski glumac ili glumica. Ono dramski valjda dolazi od životnih drama pa su na višoj cijeni dramske umjetnice i umjetnici jer u jednom životu moraju protumačiti stotinjak, dvjestotinjak tuđih ljudskih drama. Previše za jedan život! Taman se izvučeš iz drame u koju si ušao po radnom zadatku i odmah nakon toga ulaziš u novu, stvarni život. Vlasta Knezović, glumica i slikarica, vješto je ulazila u kazališne i filmske živote, izlazeći iz njih neokaljana. Kako su muškarci uvijek neopravdano privilegirani, pa i u nekim dobrim izrazima, za Vlastu odgovorno tvrdim u muškom rodu da je glumčina od formata! Ima li kakvih dodirnih točaka njeno slikarstvo s glumom? Čini mi se da ima. Najmanje stotinu! Ja bih pak opet naveo one četiri; protumačiti, oslikati, obojiti, iznijansirati. K tomu još pridodati i toplinu koju ima boja. A toplina je i važan segment glumačkog posla. Ako nema topline onda ne možemo prepoznati glumu… a ni slikarstvo! Dok ovo pišem, gledam na zidu Vlastinu sliku šume koju mi je darovala; crne nijanse s puno plave boje. Crno, plavo, modro… toplo. Zato me ne čudi što se zaželjela uhvatiti ukoštac s Cicibelom, kojoj je na Smojinom predlošku pridodala još niz ljudskih i spisateljskih dimenzija… splitskih sjećanja začetih možda na Lučcu?

Na sceni će se sama pojaviti (s tuđim životom) što je poprilično težak glumački zadatak. Cicibela nije kraljica, oko nje nema sjaja. Ona nikad nije bila celebrity. Žena iz najobičnijeg puka. Za takav lik protumačiti, oslikati, obojiti, iznijansirati – traži se kraljica glume. Po nasljednoj liniji Vlasta to nije. Po onome što je do sada davala na sceni – nema sumnje u njeno glumačko carsko podrijetlo. Treba li joj onda moja preporuka za novi umjetnički rad u ulozi Cicibele, kojoj je jedini zadatak udahnuti tuđi život? A znamo što je sve potrebno za to; protumačiti, oslikati, obojiti, iznijansirati… k tomu pridodati vlastiti život i umijeće! A umijeće je Božji dar! Naime, ja sam od onih koji ne vjeruju da se gluma može naučiti. Darovitost dolazi s Božje strane… sve ostalo je stvar tehnike. Stoga je Vlasta dar hrvatskom glumištu kao što je Cicibela Smojin darak životu oko nas. Na Matejuški splitskoj odigrala je tu svoju monodramu. Poslije toga sreli smo se još nekoliko puta. I rekao sam joj za Pjacu. I za pogled i da sam joj želio prići. Rekla je…

Toliko o Vlasti, splitskoj, onoj s Pjace…
A bilo je Vlasta još, i bilo je pogleda…

Ovaj tekst originalno je objavljen u Monografiji Vlaste Knezović 2005. godine povodom 35. obljetnice umjetničkog rada.