Aktualno

ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (26) MATKO JELAVIĆ: Don Kihot nikada ne može umrijeti!

Autor

Kažu neki da ne podnose stilove u glazbi, neke moje jednostavne pjesme. kao što su Majko stara, Pjesma moga zavičaja… Zamislite, glazbenici moje generacije takve pjesme nisko rangiraju. Ja opet mislim da su takve pjesme ponekad nezamjenjive, nezamjenljiva su raspoloženja koja dolaze iz tih pjesama...

Kantautor Matko Jelavić, karijeru je započeo kao bubnjar. Svirao je u raznim splitskim skupinama, kako to već biva u početku, u onim nekim godinama lude mladosti, kad se traži svoje mjesto u svijetu glazbe.

Iskustvo nastalo u pratećim grupama pjevačima zabavne glazbe, na ljetnim hotelskim svirkama, a posebno iz studijskog rada, učinilo ga je kompletnim glazbenikom. Iz tog doba, iz tih „ranih radova“, najznačajnije je bilo njegovo sudjelovanje u kultnoj rock grupi Metak, u kojoj su svirali listom poznata imena; Željko Brodarić Yappa, Zlatko Brodarić, Mirko Krstičević, Doris Tomić i Ranko Boban (samo u 1978).

U to vrijeme svojim glazbenim izričajem grupa Metak bitno je utjecala na rock kretanja u Splitu i Dalmaciji, pa i dalje, iznjedrivši neke od najvećih glazbenih zvijezda Hrvatske. Dakle, dobar početak, dobra zajednička škola, uzoran razred u uzornom vremenu golobradih mladića. Metak i danas uživa status kult - skupine, a dva objavljena albuma i snimljena u Tetrapaku, Ivice Čovića Pipa: Ratatatatija, te singlovi Da mi je biti morski pas, Ona ima svoju dragu mamu i Šijavica, smatraju se neprolaznim ostvarenjima. Nakon prestanka rada grupe Metak (1978 – 1981), Jelavić se pojavljuje kao skladatelj zabavnih melodija, a svoje uporište uglavnom traži na sceni Festivala zabavne glazbe Split. Čak svira u festivalskom orkestru, što je nemalo priznanje. Bar je tako bilo u ono vrijeme!

DVOJAC ZLATOM OKRUNJEN

Godine 1983. njegovu Uspavanku pjeva tada popularni Dalibor Brun. Sudjeluje i na drugim festivalima kao skladatelj, ali za njega je uvijek vrijedila ona Kalogjerina Nima Splita do Splita. Tako godine 1987. na Prokurativama Milo Hrnić pjeva njegovu skladbu Dobra večer prijatelji, i eto ti 2. nagrade publike i najviše ocjene stručnog ocjenjivačkog suda za dvojac Jelavić - Zvonimir Stipičić. Godinu dana kasnije, 1988, na istoj sceni debitira kao autor i kao pjevač sa skladbom Majko stara, postigavši nezapamćen uspjeh. Ni prije ni poslije ne pamti se takav početak jedne samostalne pjevačke karijere. Prva nagrada publike na Splitu'88, nagrada za debitanta, nagrada za najveći hit tadašnje države za 1988. godinu. Solo album prodan je u zlatnom tiražu, a onda su slijedili brojni koncerti u zemlji i inozemstvu.

Bez obzira na neke druge njegove hitove i uspješne skladateljske zamisli, Majko stara ostaje zaštitnim znakom njegove karijere. Ono u čemu je njegova glazbena karijera različita od većine, upravo je samostalnost, u poslovnom i umjetničkom smislu. Ne pripada ni jednom klanu, ne ovisi o volji nekog skladatelja kad će i kakvu pjesmu dobiti. Naravno da takav stav i status ima i nedostataka, ali Matko je uvjeren da sloboda stvaranja i kreativnost traži neovisnost od bilo kakvih poslovnih lobija. Raskošna mediteranska melodika, glavne su značajke u njegovim pjesmama.

Kao autor išao je dalje, iz pjesme u pjesmu, stekao velike simpatije, snimio brojne nosače zvuka, pobjeđivao na festivalima. I do dana današnjeg ostao dosljedan svom autorskom izričaju. Njegov iskorak u «nešto drugo» bila je primjerice pjesma Vitar šumi, posebice Ti, samo ti, pa i Zloselo! Matko se ne boji mojih glazbenih opaski. Pače, on kao da uživa u konfrontaciji mišljenja istoga vidokruga koji vidi različite boje. Uživa u glazbenim bitkama, one su mu inspiracija. I kad ja kažem na prvo slušanje: Neće proći Zloselo, on će udarit kontru: E baš hoće!

TIHI BUNTOVNIK

Svojevremeno me iznenadio njegov Pianino koji ga je predstavio u jednom potpuno novom svjetlu, u punoj zrelosti, s nešto više glazbenih emocija, na koje smo doduše i do tada bili naviknuti, ali ne baš u tim dozama. Ali, Matka se kao čovjeka može doživjeti samo na jedan način, na onaj kakvim ga doživljavam već godinama. On je zapravo jedna vrlo čudna biljčica među pjevačkom čeljadi, tihi buntovnik s razlogom, ali ipak čovjek koji gleda svoja posla. On je i veliki tata svojim velikim sinovima, on je obiteljski čovjek, Dalmatinac, koji čuva svoj komoditet. I unatoč svemu tome, unatoč dugome poznanstvu i praćenju njegova rada, baš mi se učinilo zgodnim priupitati, onako naivno:

Matko, tko si ti zapravo?

- Najprije skladatelj koji želi nešto kazati! Tako se otprilike osjećam. Ponekad to kažem komplicirano, ponekad jednostavno, a katkad nespretno. Ali sve sam to ja, iza svega stojim, iza pohvala i pokuda. Eto, za neke pjesme sam baš sretan što sam ih napisao: Dobro jutro tugo, Probudi se, Misec žut svitli put, pa i za mene malo neobična pjesma Pianino i naslov albuma na kojemu sam drukčiji . Možda se nekome te promijene neće svidjeti, ali sve sam to ja. Po svim kriterijima kad bi me se pomno promatralo, moglo bi se reći da sam odgovoran čovjek, dobar otac i muž, a ljudi kažu da sam pristojan i razuman. I imaju pravo, premda nije lijepo što ja to govorim o sebi. Dakako, ima i ona druga strana o kojoj se ne zna, a to sam isto ja. Nekada ispadnem strašno naivan, ali ne iz razloga što sam glup nego zato što sam lijen i komotan. Čuvam taj svoj komoditet. Dosta sam iskusan glazbenik, a za glazbenika moga ranga i renomea kažu neki da ne podnose stilove u glazbi, neke moje jednostavne pjesme kao što su Majko stara, Pjesma moga zavičaja… Zamislite, glazbenici moje generacije takve pjesme nisko rangiraju. Ja opet mislim da su takve pjesme ponekad nezamjenjive, nezamjenljiva su raspoloženja koja dolaze iz tih pjesama. Da skratim, jedan glazbenik ne bi se smio tako izražavati, ali meni to tako dođe i držim to svojim komodom.

I opet sam to ja!

Sve te Matkove transformacije zapravo su nijanse. On se teško odvaja od svog dalmatinskog glazbenog ognjišta. Nakon sjajne izvedbe vlastite skladbe „Ti samo ti“ na Melodijama hrvatskog Jadrana '97, opet je to onaj isti Matko, ali u nekom, rekao bih, umivenom ruhu.

On je, u jednom trenutku želio dokazati kako su mnoge njegove pjesme prerano skinute s radijskih glazbenih plahtica, ali ne i iz srca ljudi koji ga štuju kao baštinika glazbenog podneblja koje je iznjedrilo ne samo najljepše pjesme već i odlične skladatelje i izvođače. Tako je nastao album dueta…

- To su pjesme koje su i ranije bila popularne ali su iz raznih razloga bile zanemarene, ne u mome repertoaru već u radijskome programu. Te su pjesme uvijek bile kvalitetne, ali jednostavno nisu izašle u javnost onako kako zaslužuju, pa sam ih odlučio ponovno snimiti u duetima da budu interesantnije. Zanimljivo je da su sve pjesme snimljene po ranijim matricama, pa pretpostavljam, da je možda moglo biti problema prilikom nasnimavanja drugih "gostujućih vokala" S muškim vokalima je bilo lakše jer pjevamo iz istih tonaliteta, ali opet je to sve vrhunski napravljeno. Jasna Zlokić ima taj "mot" finog dalmatinskog pjevanja i tu nije bilo nikakvih problema. A što se muških pjevača tiče, za svaku sam pjesmu birao pjevača kojemu najbolje odgovara pojedina pjesma. E, sad me mnogi pitaju zašto dueti? Odgovor je jednostavan: Volim podijeliti radost izvedbe s drugima. Mislim da se to osjetilo i na CD-u.

Nakon 30 i nešto više godina pjevačke karijere, nešto više skladateljske, bismo li mogli njegovu ulogu u hrvatskoj glazbenoj stvarnosti ocijeniti pozitivnom. Apsolutno da! Jelavić je ustrajan sljedbenik svega onog što je bilo i trebalo, po njegovom sudu, ostati u dalmatinskoj pjesmi. On je katkada jako tvrdoglav kad je u pitanju očuvanje identiteta hrvatske glazbe. Sam bi želio pokrenuti procese usmjerene ka ozdravljenju scene, u kojoj se u istom trenu muljaju i kotrljaju turbofolk i razni drugi virusi na tako malom prostoru kao što je Hrvatska. A taj virus je vrlo kompliciran, integriran duboko u domaću politiku i onu na globalnoj razini. I dok se on tako zdušno i usamljeno bori za opću stvar – drugi šute na krhotinama hrvatske estradne zbilje.

Držim da su njegove namjere poštene, ali da mu borba s vjetrenjačama šteti kao čovjeku.
Ah, da! Sjetio sam se jednog mog naslova iz razgovora s Ivicom Vidovićem: Don Kihot nikada ne može umrijeti!

Moja reakcija na članak je...
Ljubav
0
Haha
0
Nice
0
What?
0
Laž
0
Sad
0
Mad
0
Dojavi vijest