Naslov za ovaj tekst uzeo sam iz jedne njene pjesme. Taj naslov, koji bi zapravo trebao ocrtati, dati brzinsku sliku velike umjetnice Tereze Kesovije.

Priznajem – neprikladan je. Jer srce je samo jedna dimenzija, jedna strana glazbenog iskaza koji se može doživjeti na svakom njenom pjevačkom nastupu. Sve reći kroz naslov o Terezi, nemoguće je. Ali, eto idem pokušati ovom prigodnom naslovu dodati još nešto, primjerice: Gdje ima glazbe, gdje ima glasa, gdje ima emocija, gdje ima duše – tu sigurno stanuje Tereza! Namjerno se neću poslužiti ni jednim jedinim podatkom iz njene biografije, ne treba mi ni Internet. Ne treba mi zapravo ništa jer sve znam o njoj da bih bez pomoći svemoguće mreže među mrežama mogao napisati tekst o Terezi. To je subjektivni stav, priznajem, s određenom dozom prepotencije. Pokušavam pisati onako kako sam tu pjevačicu doživljavao proteklih desetljeća.

Prvi put sam je vidio uživo 1963. godine u ljetnom kinu Bačvice, a godinu prije nastupila je na Melodijama Jadrana ’62 na bazenu Jadrana u Splitu. Bila mi je tada predaleko, a bilo mi je i preskupo kupiti ulaznicu, pa sam je u ilegali gledao i slušao iz sustipanske perspektive. Ona tada za splitsku publiku još nije bila velika Tereza. Bila je odlična pjevačica, sjajno je pjevala svoje pjesme. Ali, 1965. (a i prije), gledao sam je i slušao dok je na jubilarnim, V. Melodijama Jadrana Split ’65 kad je pjevala pjesmu „Odrasli smo“, Pere Gotovca i Vesne Lukatela. E, to je bila Tereza, to je bila pjesma, to je bila izvedba za pamćenje! Toliko emocija, toliko snage… Znanja! Držim da je te godine Tereza odrasla, da je uputila jasnu poruku svim ostalim izvođačima, publici, sveukupnoj glazbenoj javnosti: Ovako će biti idućih ljeta i godina, ja ću biti taj putokaz kako treba pristupiti pjesmi i kako je treba izvesti! Ona to, naravno, nije izgovorila. Ona je to uradila, sustavno radeći na sebi.

Akademsko glazbeno znanje vjerojatno joj je pomoglo u “čitanju”, ostalo je sama gradila, a nešto je odnekud i ponijela, nešto joj je darovano. Jesu li to konavoski glazbeni korijeni ili božji dar-svejedno je. Tereza je izuzetna pjevačka pojava na ovim prostorima. Pa i šire! Pjevala je i na onim svjetskim, prestižnim scenama, na koje se dolazilo s pozivom. Il suffit de dire l’ Olympia…et Tereza! Između ostalog…

Nešto iz tih pariških godina zabilježio sam za vrijeme Splitskih festivala na koje je u to vrijeme pa gotovo redovito dolazila. I naravno da je to uvijek bila zgodna novinarska tema, taj Pariz, koju bi ona s lakoćom preskočila u smislu:

– Nigdje nije ljepše kao kod kuće. Pariz je lijep, atraktivan, interesantan, ali Terino srce je puno kad se nađe pred splitskom publikom. To napiši!

Da, Split je Tereza osvojila znatno prije Pariza. I tu bi, u toj „okupaciji“ došao do izražaja naslov ovog teksta… Kad govorimo o srcu. A srce zna biti nepravedno, kruto…Tako je stadion u Splitu, na dobrotvornom koncertu posvećenom u spomen Vinku Coci, tu istu umjetnicu otpratio zvižducima. Bio je to onaj neki drugi Split. I to je nekoliko godina kasnije, na njenom posljednjem koncertu u splitskom HNK Tereza podijelila s publikom. Nije mogla izdržati.

Nakon koncerta upitao sam je zašto je imala potrebu to podijeliti sa Splićanima?

– Zato što me to boljelo. Boli me i boljet će me! Jesam li ja to zaslužila, Gorane? Jesam li ja to zaslužila uopće. I to u gradu kojemu sam dala svoje srce, svoju dušu. I pitaš me zašto sam to imala potrebu podijeliti sa svojom publikom. Jer poštujem tu publiku i htjela sam vidjeti, osjetiti kako danas diše.

Pa rekao sam ti to i one večeri na Poljudu. To je bio onaj drugi Split!

– Za mene postoji samo jedan Split. Onaj Split koji od početka pjevačke karijere nosim u srcu. Ali, ako ti kažeš da postoje dva Splita, ja ću ti vjerovati.

Što je to danas zvijezda u Hrvatskoj?

Tereza je jednostavno takva, puna emocija koje snažno prenosi, iskazuje na sceni i u životu. Ponekad se taj njen dalmatinski temperament, tu iskrenost znalo krivo protumačiti, kao nekakvu hirovitost. Bila bi to potpuno pogrešna slika Tereze. Da možda i hirovitost? Kao odraz temperamenta i ništa više! Kao čovjek, ona je nježni leptirić. I ponovit ću onu svoju tvrdnju da pravi umjetnik ne može biti netko tko ne nosi u sebi i one ljudske kvalitete. Kad je u pitanju Tereza to znaju oni koji su imali čast i zadovoljstvo biti sudionici susreta s velikom umjetnicom. Ako je ovaj tekst previše osobno intoniran, onda se ispričavam. Ali, pitam se, tko bi me mogao demantirati u tvrdnji kako je njen vokal, kako su njene izvedbe savršene, kako ona jednostavno plijeni svojom pojavom i vokalnim mogućnostima. Ali i emocijom i temperamentom. Tereza jednostavno podiže ljude na noge, a da nije pritom rekla ruke gore, kako se to već danas radi. I stoga se ljutim kad se za neke pjevačke priljepke tvrdi da su zvijezde. Što je to danas zvijezda u Hrvatskoj? Što taj izraz uopće znači? Da je netko možda dosegnuo zvjezdane visine? Taman posla!

Tereza danas nije zvijezda. I bolje da nije, jer današnje zvijezde samo trepnu nekoliko puta, il’ se vide il’ ne vide, a Tereza nas drma već šest desetljeća kao najjači potres. I gdje ona stane tu izraste pjesma, tu se osjeti onaj jedinstveni dašak glazbe kojim ljudi hrane svoju dušu. Nema tu srce nikakve veze. Srce je obični mišić. Ono doduše može zaigrati, ona ga može potaknuti da kuca jače, a kojim putem taj krvotok dolazi do onoga što zovemo duša – nitko ne zna.

Ni Tereza toga nije svjesna, nije svjesna koliko nam je toga darovala, koliko nam je mladosti dala, koliko je svojih emocija prenijela na nas. I taj put: od mikrofona do publike, taj dodir, kontakt koji ona uspostavlja – enigma je. A zapravo je sve jednostavno. Prava vrijednost, kad želimo govoriti ili filozofirati o glazbi, nalazi se u čovjeku. To se ili ima ili nema. Nema tu puno dilema. Kod Tereze je to „ugrađeno u sustav“, fino ugravirano, filigranski rad nekog Boga koji je očito jako volio glazbu i Terezu. Stoga, Terezi ne pripisujem nikakve posebne zasluge u tom smislu. Ono što joj priznajem, to je taj njen temperament, emocije, to je njen trud da se bori i izbori iznijeti to što je u njoj, da to prenese nama.

To je fenomen Tereze Kesovije i njene popularnosti.

Tereza Ana Kesovija rođena je 3. listopada 1938. godine u Dubrovniku. Kao učenica srednje muzičke škole u Dubrovniku (odsjek za flautu) istakla se na natjecanju mladih glazbenika u Ljubljani 1958. godine, osvojivši Grand Prix. Studij glazbe nastavlja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, istodobno svirajući flautu u Simfonijskom orkestru Radio Zagreba. Diplomirala je na odsjeku za flautu u klasi prof. Thea Tabaka. Dobitnica je visokih međunarodnih glazbenih i državnih priznanja.

 


0


Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime