Osvojio je Beograd, osvojio je Zagreb, osvojio je cijelu bivšu državu, a potvrdu za svoje uspjehe i postojanje trebao je dobiti u Splitu. Tako je nekad bilo kad je Split imao svoje velike festivalske dane i izvedbe. Tu se dogodio taj sudar “dvaju” svjetova, najprije u obliku… Neš ti Miše Kovača. Šibenčanin… pa do: Mišo je naš, Mišo je legenda!

Pjevački put Miše Kovača teško je odgonetnuti. Enigma za publiku, za glazbu, i za sebe…Tako jasna nepoznanica da već u prve dvije rečenice autor ovog teksta (ne)svjesno upada u kontradikciju. Jer, teško mi je objasniti fenomen čovjeka s naše glazbene scene, njegove uspjehe (i neuspjehe) status koji uživa i nakon pa gotovo šest desetljeća.

O fenomenu njegove pjevačke misije mogle bi se napisati vrlo ozbiljne studije. Ne iz razloga njegovih vrhunskih pjevačkih dometa (kojih je doduše ponegdje i vrlo često bilo), već upravo sagledavajući vrijeme od početka karijere, koja eto i danas na neki čudnovati način diše i daje znakove života.

Pojaviti se na pjevačkoj ili glumačkoj sceni, tamo negdje s početka ili sredinom šezdesetih godina, nije bilo nimalo lako. Pjevačka zabavno glazbena scena bila je poprilično jaka, jasno definirana scena na kojoj su egzistirala i mogla opstati samo velika imena, pjevačice i pjevači u punom smislu te riječi. Izleti pjevačkih starleta i starletica, smiješnih pojavnosti u svijetu glazbe kakve danas vidimo bili su gotovo nezamislivi. U toj i takvoj situaciji, u miljeu velikih (Robić, Novak, Zubović, Diklić…) pojavljuje se Mišo Kovač, kojega ondašnji tisak najavljuje kao mladog pjevača, uz obaveznu naznaku da je tapetar. Taj „tapetar“ dolazi iz Šibenika pa je i to „otežavajuća“ okolnost, premda je jedan Šibenčanin već tada imao status vrhunskog pjevača (Vice Vukov) a drugi (Arsen Dedić) dao je niz naznaka i pjesama velikog kantautora. I sad se pojavljuje još jedan, koji nema pjevačke kvalitete jednog Vukova a ni autorske Dedića. Ali ima nešto drugo i nešto zajedničko, nešto što prati Šibenčane; upornost, pozitivna „drskost“, šarm koji je ponegdje teško prihvatiti i razumjeti (i neka mi bude oprošteno jer volim Šibenčane!) izraz šarm bih preinačio (da budem dosljedno kontradiktoran) u blagi cinizam i ne baš blagu prepotentnost!

Zanimljivo, taj mladi Mišo (koji će kasnije postati i Mate), nije u počecima imao onu podršku kod publike koju ima danas. Možda upravo iz razloga što je pri susretu s novinarima bio izravan i bez uvijanja iskazivao je svoj stav. Kod njega nije bilo glume.
Ovaj duži uvod bio mi je potreban iz više razloga. Posebice da bih objasnio (ako to uspijem) fenomen jednog pjevača kojega ljudi vole do te mjere da je to teško objasniti. Ne bih ovaj tekst tempirao kao hvalospjeve o Miši Kovaču, ali pišem ga s posebnim poštovanjem prema tom čovjeku.

Sjećam se 1964. godine. Nakon brojnih pokušaja uspio je snimiti svoju prvu ploču za zagrebački Jugoton na kojoj se uz vrhunske glazbenike našla pjesma sa svjetskih top-lista I Can’t Stop Loving You!

Mišo Kovač, i I Can’t Stop Loving You?

Da, i to poprilično dobro otpjevano. Ne baš kao Ray Charles, u nešto skromnijem aranžmanu, spakirano za ono vrijeme, u onim uvjetima. Imao je Mišo još nekoliko takvih izleta u svjetske nezaboravne pjesme, ali njegov pjevački put je bio trasiran prema „ubitačnim“, punokrvnim pjesmama domaćeg podneblja u kojima je on bio pravi primjer izvođača mediteranskog podneblja, pravi predstavnik pjevača zabavne glazbe, ugodan uhu. I sve što je otpjevao bilo je s puno emocija, bez obzira što su u neka vremena neka kvazi pera pokušavala to tumačit kao glazbeni šljam.

Njegovi prvi uspjesi nisu ozbiljno shvaćeni. Još će proći dosta godina dok Mišo ne postane u zabavnoj glazbi ono što danas predstavlja.

Osvojio je Beograd, osvojio je Zagreb, osvojio je Jugoslaviju, a potvrdu za svoje uspjehe i postojanje trebao je dobiti u Splitu. Tako je nekad bilo kad je Split imao svoje velike festivalske dane i izvedbe. Tu se dogodio taj sudar “dvaju” svjetova, najprije u obliku…Neš ti Miše Kovača. Šibenčanin…pa do: Mišo je naš, Mišo je legenda!

Njegovi tiraži kretali su se od stotinu tisuća do pet stotina tisuća primjeraka!

Ali taj presudni trenutak za njegovu pravu karijeru zbio se (po mom sudu) 1971. godine u trenutku kada je na splitskim Prokurativama otpjevao pjesmu Proplakat će zora, Stjepana Mihaljinca, koja je osvojila sve moguće nagrade.

Iduće će godine na istome mjestu ostati kratkih rukava, premda je pjesma Odvest ću te na vjenčanje bila jednako “ubojita”.  Tako je ta veza između Splita i Miše bivala vrlo često i čudna i varljiva.

Danas je teško ustvrditi točan broj prodanih nosača zvuka s njegovim imenom. Govori se o 10-15 milijuna primjeraka. Ta brojka je impresivna i za svjetske relacije.

Mišo nije puno radio na tome da se dodvorava svojoj publici. On bi jednostavno došao na scenu i sve bi odjednom bilo riješeno u korist pjevača. Samo jedan obični pokret ruke, rašireni prsti na šakama, tajanstveni osmijeh , koji bi se mogao protumačiti na niz načina, bili su dovoljni da publika poklekne.

Imao sam niz susreta s tim pjevačem, niz razgovora, i svaki put je bio neponovljiv: u načinu razmišljanja, u načinu poimanja glazbe, života… A njegove su prosudbe uvijek bile točne!

Prije trideset godina nazvao me i upitao: Hoćeš li napisati ovo što ti kažem: Zauvijek odlazim s estrade!

Bio sam šokiran. Ipak…Zašto, upitao sam, znajući da se to ne može dogoditi, bez obzira na životne tragedije, to ne može biti konačna odluka jednog Miše Kovača.

– Definitivno je gotovo! Nema više Miše Kovača. Dva milijuna Hrvata je u komi, dva milijuna Hrvata pleše i zabavlja se a dva milijuna plače. Među njima sam i ja. Zato je taj naboj na mojim koncertima!

I tog je trenutka bio u pravu. Bila je to istina. Ali taj naboj je oduvijek bio prisutan na koncertima Kovača. On možda (gotovo sigurno) nije najbolji hrvatski pjevač ali je značajan i po impozantnom opusu i definitivno najpopularniji. Jer ima ono nešto što ostali (ili barem većina) nikada nisu mogli dosegnuti: jednostavnu i iskrenu interpretativnu moć dotjeranu do savršenstva.

Na način Mate Miše Kovača!

“Nagrade mi ne znače ništa”

-Život ide dalje. Danas se brzo živi i ta priznanja na festivalima nisu mi toliko bitna koliko mi je bitna reakcija publike. Bitno mi je da još uvijek uspijevam doći do njihovih emocija. To je najveća nagrada jednom pjevaču. Nagrade ne znače više nikome, pa ni ovim klincima što se sada pojavljuju na festivalima. Mislim da je narod u Hrvatskoj zasićen festivalima, zasićen je ovakve glazbe jer ona nije više ono što je bila. Imao sam životnih brodoloma kao i mnogi, tragedija, gubitaka, u nama je depresija. Ipak, čini mi se da svojom pjesmom ljudima dajem tračak nade i oni je nalaze u mojoj pjesmi. A preko pjesme se sve prelama, i politika i život. Mislim da je taj tračak ponuđene nade potreban publici.
Meni, također!

Mislim da je Mišo ponudio svojoj publici svih ovih desetljeća ne samo nadu već ono što pjesmu čini pjesmom. Iskrenost! A iskrenost uključuje sve. Sentiment koji se ne može odglumiti.

I kao što sam rekao na početku, teško je Mišu odgonetnuti. Ali opet sve se svodi na to da je njegova pjevačka pojava nešto izuzetno. Ljubav se ne može kupiti. Ne može se publiku natjerati da nekoga voli. A zašto publika voli tog Šibenčanina? Oni koji su prisustvovali na njegovim koncertima znaju odgovor. Punio je sve moguće stadione, velike dvorane. Rekao bih da je on pjevač za stadione, ne za teatar, pjevač za široke mase. Pa i danas kad od njegova glasa i snage gotovo da ništa nije ostalo.

Možda bi takve nastupe trebalo malo reducirati imajući u vidu da je Mate Mišo Kovač dao sve što jedan pjevač može samo sanjati: da bude jači od vremena i vjetra!


0


Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime