Vice Vukov zasigurno je jedan od najvećih hrvatskih pjevača koji je iskoristio svoj talent kao sredstvo koje omogućava da obogati svoju izražajnost, kao mogućnost sugeriranja jednog drugog, posebnog oblika sentimenta …

Mirno teku rijeke, pjesma Miroslava Biroa i Drage Britvića, izvedena na festivalu zabavne glazbe Opatija, daleke 1959. godine, na neki je način bila predznak burne i jedinstvene pjevačke karijere najboljeg pjevača na našim prostorima. Debitantski nastup Vice Vukova bacio je u sjenu velika imena tadašnje glazbene scene. Bio je to pjevački početak umjetnika, koji je od tada pa do danas, bez obzira na prisilnu šutnju od gotovo 18 godina, obilježio jedno glazbeno razdoblje vrhunskim pjevačkim umijećem, a potom i odnosom prema glazbi.

Vice Vukov je uporno pokušavao (i uspio) uzdignuti odrednicu puke zabave na višu razinu, na razinu umjetnosti. Prepoznala je to brojna publika, ali i struka, okrunivši već okrunjenog kralja hrvatske glazbene scene, između ostalog i Porinom za životno djelo 2000. godine.

– To malo zastrašujuće zvuči – Nagrada za životno djelo! Kao da se hoće zaokružiti jedan život, umjetničko djelo. A ja i dalje želim pjevati, premda nagrade uvijek prihvaćam kao nešto što se odnosi na ono što sam uradio do trenutka dodjele. Život ide dalje. I uvijek sam zahvalan onima koji mi dodjeljuju nagrade – rekao je autoru ovog teksta Vice Vukov.

U svojoj bogatoj karijeri osvojio je sve moguće nagrade koje jedan pjevač može osvojiti. Na svim festivalima! Njegova karijera bila je u stalnom usponu, bez padova. Fini glas učinio je Dalmatinsku elegiju, Bodulsku baladu, Vužgi, Pismo ćali i brojne druge pjesme, vječnima. Pjevale su se sve do 1972. godine, kada se slavni umjetnik prisilno povukao iz pjevačkoga života. Punih 18 godina njegovo se ime šaptom spominjalo. I kada se 1989. godine ponovno pojavio na sceni, mnogi nisu mogli vjerovati da je ljepota vokalnog izričaja ostala ista.



– Priroda je to učinila, onaj glavni dio, jer je to genetski. A s druge strane i način života koji je poprilično solidan. Štedim se, i s nekom vještinom pokušavam se koristiti tim glasom, što mu naravno produžuje život.

Uvijek kada je potrebno odrediti mjesto takvih pjevačkih veličina kao što je Vice Vukov, kod novinara postoji dilema; kako u toj šarolikosti svega i svačega, nečega i ničega svrstati umjetnika ranga Vice Vukova? Jer ipak između njega i nekih njegovih kolega postoji određeni prazni prostor koji razdvaja to nešto od ničega. Za utjehu, da bismo tu pojavu vidjeli jasnije, takve stvari postoje u svakom poslu. Postoji inženjeri i inženjeri, liječnici i liječnici, a ipak postoji neka razlika. Tako i u takozvanoj estradi egzistira neko pjevušenje, a isto tako i ljudi koji nastoje učiniti nešto što će trajati. Vice Vukov je u tome uvijek bio iskren. Pjevao je onako kako je osjećao. Na nekakvim lijepim izvorima i temeljima se napajao. Jer, teško bi bilo objasniti sve lijepim pjesmama i lijepim glasom…

PJESME VIŠE OD PJESME, VIŠE OD GLAZBE

– Postoji trenutak kada je kreativnost bila moguća i to je prebrodilo sve godine i sve krize. Nikad nisam nastojao da gledam stvari parcijalno. Želio sam zadovoljiti vlastito shvaćanje o lijepom pjevanju. Neka drugi određuju… Uvijek sam bio kritičan prema svojim pjesmama, slušajući ih onako svježe nalazio sam da je moglo biti bolje. Međutim kad slušam to s velike vremenske distance i kada razmišljam o njima možda na neki drugi način i možda i o nekom drugom čovjeku, onda si uzimam za pravo neku slobodu i kazati da su te stare pjesme bile vrlo dobro napravljene.

Ali ima jedna stvar koja ide u prilog ondašnjim kreativcima pjesama. Pjesme su bile nešto više od same pjesme i nešto više od same glazbe. S obzirom da je bio takav život, zatvoren s raznih strana, cijela područja su bila tabu teme, dolazila je do izražaja potreba čovjeka da se iživi i u tim tabu temama, pa je onda u nekim marginalnim djelatnostima, kao što je pisanje zabavnih pjesama, i tematika bila teža nego što bi trebala biti tematika standardnih zabavnih pjesama koje se pojavljuju na festivalima. I danas kada slušate te stare pjesme teško je reproducirati istu atmosferu. A ipak njihova ljepota je svevremenska. Danas je sve aspekte života zahvatila komercijalizacija. Svi nastoje da se svide i da prodaju to na tržištu. Cijeli svijet je zahvatila ta potreba. Tržište je dalo znak ljudima što treba raditi. Pravi umjetnici su nekada gajili nadu da stvaraju trajnu vrijednost, poput Špišića, Britvića i mnogih drugih. Oni su to željeli. Oni su čak i riskirali da možda publika neće osjetiti to što su oni doživljavali.

No, dolaze nove generacije, novi ljudi. Pomalo sam se povukao, to je jedan segment.. Ja sam proteklih godina opet doživio neku marginalizaciju, opet je bila neke vrste političke nepodobnosti koja se na mene sručila. Malo se bavim i drugim stvarima, obiteljski sam čovjek, osjećam odgovornost pa se ne upuštam u sveopću komercijalizaciju. A i inače slabo stojim s inicijativom. Uvijek očekujem da mi se drugi jave, a svi su se okrenuli prema komercijalnom. I tržište se smanjilo jer je opala kupovna moć. Nitko se ne upušta u nešto ako neće imati prodaju.

Nekada su nastupi na festivalu u Splitu bili veliki događaji za mene. Mislim da je čitav grad živio s tim. Bio je to jedan veličanstveni okvir koji je pratio zbivanja na domaćoj glazbenoj sceni. Moja Dijana je iz Splita, najljepši dani karijere bili su nedvojbeno u Splitu. I ja se toga rado sjećam. Neki su ljudi rano počinju rekapitulirati. Ja nisam od tih. Čovjek nema drugo nego ono što je ispred njega…

Sjećam se i dodjele Nagrade za životno djelo na Festivalu zabavne glazbe Split ’95. Život je htio da se jednom vrhunskom intelektualcu, pjevaču par excellence pod ovim našim zabavno glazbenim nebom, upravo na Prokurativama uruči ta Nagrada za životno djelo, koja bi trebala svjedočiti o vrhunskim dometima. U tom smislu ona je i prihvaćena kod onih koji su stjecajem okolnosti životnih proljeća uživali u glazbi kojoj je Vukov dao poseban, neponovljiv pečat i vrijednost.

Ima li se na umu da ni nakon gotovo 37 pjevačkih ljeta ništa od toga sjaja nije izgubljeno, da je upravo u vrijeme primanja te nagrade bio čak jedan od sudionika natjecateljskog dijela festivala, razumljivo je i uputno bilo upitati Vukova kako se tog trenutka osjećao primajući nagradu, koja se obično daje na koncu karijere?

– Sve se zapravo u biti svodi na onu moju nategnuto nasmijanu izjavu što sam je izrekao na pozornici Prokurativa: To se mladim ljudima ne daje, a kada ste već navalili, što mi je drugo ostalo nego da je prihvatim! Ništa više nisam mogao reći što bi značilo istinsko udubljivanje u tu jednu dramu koja iza toga stoji. Vidite, pročitao sam u onom prilogu tiskanom pred sam festival, da sam od tih 35 festivala četvrti pjevač po dobivenim nagradama. Da, ali nije pisalo da je to s 18 neodigranih utakmica!

Ipak, kada se malo bolje osvrnete na Vaš umjetnički život, koji je dosta dug i plodan, bez obzira na tih 18 neodigranih utakmica, je li ipak u Vama nešto zaigralo tog trena, koji je to osjećaj?

– Bilo bi apsolutno monstruozno s moje strane i zbilja bih bio čudak kada bih rekao da mi to nije bilo drago i da nisam nešto osjetio. Ali u mom slučaju, pokušajte to razumjeti, ja ne mogu praviti nikakav rezime. Ja sam stalno očekivao da će se nešto u mome životu iznova dogoditi. U svemu je tome i dio izgubljenog vremena koje nitko više ne može vratiti u tom supstancijalnom smislu življenja. Ne mogu biti baš posve presretan, to više što su oko mene ljudi koji su preživjeli to vrijeme i s kojima bih mogao raznorazne dijaloge obaviti, ali to nema smisla. Nisam mislio da ću ikada ovako govoriti, a ne bih ni sada da nije zapravo aktualan taj problem ljudskog odnosa, iskrenog odnosa, odnosa vrednovanja stvari, da nije tu opet neki ozbiljni recidiv s kojim ja nisam zadovoljan.

Hoćete li objaviti knjigu sjećanja o onomu što je i kako je bilo, što ste proživljavali, zašto ste izbivali?

– Ja je ovog trenutka mogu dati. Ali ipak se moram odlučiti i prestati pjevati. Ali, ne mogu kada vidim da mi to još uvijek ide dobro. Nema smisla prekidati kad ide. Imam osjećaj da me bolje služi dah i glas i da taj posao obavljam s više mira i sigurnosti.

Da, glas Vas sjajno služi. Smijem li primijetiti da se u svoj toj ljepoti u Vašem glasu nazire… Neki čudan osjećaj?

– Dobro ste to zamijetili, premda to možda moja publika ne može definitivno vidjeti, da ja nekako pjevam s čudnim osjećajem kao da neki računi nisu do kraja obavljeni. Svi mi hoćemo glumiti, zaboraviti, kao ništa se nije dogodilo, evo, počeo je pjevati i sve je u redu.
I svima je stalo da se ta gluma glumi! A jednoga bi dana neke stvari ipak trebalo staviti na svoje mjesto. To vam je ista situacija kada nekom svom prijatelju dugo vremena nešto želite reći, ali se ne usuđujete i vaši odnosi postaju artificijelni, postaju umjetni, nisu iskreni sve dok jednoga dana jedan od vas dvojice ne odluči reći: daj da to raščistimo, da vidimo možemo li ili ne možemo dalje.

Valjalo bi, ali sam Vas doživljavao kao čovjeka koji o tome ne želi razgovarati?

– Pa ne volim zato što osjećam da možda nije zdravo. Međutim, vi naprosto ne možete evoluirati ako ne raščistite neke stvari i očita je ta moja artificijelna želja da se pravim kao da se ništa nije dogodilo, što sam ja sam u početku i činio. Sve intervjue sam u početku odbijao, u smislu da se o meni pišu priče kao o nekoj žrtvi. Preskakao sam preko toga. Međutim, očekivao sam drugačiji odjek, očekivao sam da ja imam pravo reći: Ništa se nije dogodilo! Ona druga strana nasuprot meni je morala pokazati da me razumije u dvije osnove. Prvo, da se stvarno nešto dogodilo i drugo to što ja hoću kao da se nije ništa dogodilo, da je to novi prilog nekakvu boljem življenju među ljudima. A ni jedno ni drugo nije shvaćeno.

Rekli ste kako ste sve intervjue u početku odbijali. Ali moram Vam sad reći istinu sadašnjeg trenutka, držim da to mogu reći jer se dugo poznajemo. Evo, kažu mi neke moje kolege da ste čudna osoba s kojom se ne može razgovarati. Jesu li ti koji tako tvrde u pravu?

– Ma oni uopće nisu u pravu! Jer, kao što vidite ja sam vrlo razgovorljiv. Međutim, jedino što ja očekujem od onih koji su došli sa mnom razgovarati jest to da razgovaram s osobom za koju osjećam da me ima što pitati, da može čuti i razumjeti ono što ću ja reći. Znate, previše je ljudi u vašoj profesiji koji su to shvatili kao neki svoj prvi zadatak u životu za koji ne treba ništa znati i ništa razumjeti. Prema takvima ne pokazujem neko preveliko oduševljenje, što oni tumače kao da je teško sa mnom razgovarati.

Možda sam pokušao izbjeći razgovore na neke teme…



1 KOMENTAR

  1. Vice Vukov je naprevaziđena veličina zabavne muzike naše bivše države.Glas mu je zvonio kao zvona svih katedrala sveta.Svaka reč je bila misao,a svaka misao prelepa priča.On sam je bio pravi lepotan,ali nikad ne napadan i prepotentan.Zbog njega i zbog pesme nad pesmama “Mirno teku rjeke” kupio sam moj prvi “Metronom” sa notama i tekstom “Opatije 1958” l danima pevao kao pubertetlija od 14 godina.Raduje me što smo kasnije nekoliko puta bili u istom društvu i naravno pevali do zore.RIP!!!

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime