Dugo sam vremena živjela u mladosti i bila uvjerena da će ta mladost vječno trajati. Međutim, jedno jutro sam se probudila i nisam više bila mama nego sam bila baka. Isto tako se zbilo i s mojim glumačkim životom…

Čuvenu dramsku umjetnicu Mariju Daniru uživao sam gledati na sceni. Fantastično je dominirala tim prostorom. Fascinirala me njena jednostavnost, umijeće glumačkog iskaza. Bila je uvjerljiva; svakim pokretom, pogledom i glasom. Kao da su sve uloge bile pisane po njenoj mjeri. A nisu! Ona bi ih učinila životnima, velikim! Kazališnoj sceni posvetila je cijeli svoj život. A kako u životu pa i u karijeri, ne ide baš uvijek onako kako bismo željeli, pa je tako život htio da nasilno bude skinuta s mjesta na kojemu je bila najsretnija…

– Voljela bih da ste došli a da sam zdrava. Ovako, našli ste me u krevetu, nepomičnu. Što mi se dogodilo, pitate? U horoskopu mi stoji da mi je ova godina nesretna. I, čini se da je horoskop u pravu! Nesreća se dogodila za vrijeme probe kazališnog komada Stadelman koju je pripremao divni mladi redatelj iz Pule Robert Raponja. Trebala sam igrati jednu ulogu, prvi put u životu nešto takvoga, jednog starca hermafrodita. U jednom momentu, kolega glumac, gurnuo je u afektu, nenamjerno, jednu mladu glumicu koja je svom težinom pala na mene. Rezultat je slomljen kuk. I sad, nema mi moje predstave, nema mi moje uloge, nema mi ni mojih starih predstava pa moram, ovako ukočena i s velikim bolovima ležati u bolničkoj postelji. Pošto sam puno mlada, proći će i to.

Rekao sam joj; Nisam došao da Vas gledam bespomoćnu. Došao sam onako, od srca, da vidim kako ste. A ja vidim ono što je najvažnije u tim Vašim trenucima… Vidim optimizam! Rekli ste, mlada sam, proći će to. A kažu da je prvih dvadeset glumačkih godina najteže. Sjećate li se tko je to rekao?

– Kako se ne sjećam, to je rekla moja nezaboravna profesorica i velika glumica i redateljica Lidija Mansvjetova. Ja sam puno stara pa se još nje sjećam, a mlađa generacija sigurno nikada za nju nije čula. Bila je ruska emigrantkinja koja je u Zagrebu imala svoju školu, prvu dramsku školu iz koje je izašao jedan Dubravko Dujšin i Janko Rakuša, dva velika glumca. Ona je sve do kraja života išla usporedo s vremenom. Uvijek je govorila da je najteže prvih dvadeset glumačkih godina. No, baš i nije tako jer mislim da je uvijek teško, sve do kraja. A evo, ja sam na kraju karijere i života, razbijam toliko glavu za svaku riječ, za svako slovo koje trebam izgovoriti. Mislim da je uvijek teško i uvijek treba smisliti nešto novo. Cijelog života treba raditi na glumi, raditi na sebi, na svom glumačkom obrazovanju.

Je li Vam vrijeme bilo prijatelj?

– Vrijeme je uvijek neprijatelj jer se stari. Meni je bilo divno kad sam bila mlada glumica, kada sam igrala mlade uloge, ljubavnice. Znate, sve je relativno u životu, pa tako i to je li život dug ili kratak, da li ga se može ukratko ispričati. Imam osjećaj da se moj život skotrljao nekako. Ja sam dugo vremena živjela u mladosti i bila sam uvjerena da će ta mladost vječno trajati. Međutim, jedno jutro sam se probudila i nisam više bila mama nego sam bila baka. Isto tako se zbilo i sa mojim glumačkim životom. Dugo vremena sam bila u nekom centru pažnje, živjela sam životom Antigone, Laure, Magbetice i jedno jutro sam se probudila i bila sam stara Jovana u Spli’skom akvarelu. Čovjek bi mogao biti nesretan zbog toga ali ja se često puta sjetim onog starog šaljivca Bernarda Shawa koji je rekao da se osjećaj nesreće može izbjeći tako da se nema vremena misliti je li čovjek sretan ili nesretan. I ja nastojim ne imati vremena misliti jesam li nesretna.

Jednom ste mi rekli da volite glumu upravo zato što ne živite ovaj obični svakodnevni život, što vam ona omogućava da pobjegnete iz ovog života. Čak ste rekli da Dante nije izmislio svoj Pakao već ga je jednostavno preslikao iz svoga života. Ipak, u Vama se osjeća radost življenja i stvaranja?

– Ja stvarno smatram da je ovaj život pakao! I moja velika želja da igram je upravo zbog toga što želim pobjeći iz tog mog života u neki drugi život. Ja svaku ulogu živim. Prema tome, živim neizmjerno mnogo, bezbroj raznih života. Ja u Pustolovu pred vratima imam najmanju moguću epizodu. Ipak me to veseli jer sam makar pet minuta netko drugi… Nisam to ja.

ŠJORA FILE JE MOJ ŽIVOT

Tijekom nešto više od pola stoljeća umjetničkog rada odigrali ste bezbroj uloga. Znam, glumci nerado govore o tome koja im je uloga najdraža. Ipak, gdje bi se našla na toj listi Vaša Šjora File, uloga koja je prirasla srcu splitskog puka? Meni posebno. Bili ste sjajni tumač!

– Hvala vam. Jedan od najvećih mojih glumačkih i životnih doživljaja je Antigona koju sam na splitskom Peristilu igrala punih deset godina, pa zatim cijeli ciklus Krleže. Ova zadnja malo veća uloga, Sabina u Trilogiji o ljetovanju Carla Goldonija, donijela mi je dvije nagrade, nagradu na posljednjem MES-u u Sarajevu i Zlatni smijeh u Zagrebu. Bilo je puno uloga koje su mi prirasle srcu a bilo je i takvih koje nisam voljela. E, sad Šjora File… to je moj život. Meni je žao što je više ne igram premda sam sama tražila da je ne igram jer sam prestara za tu ulogu. Zanimljivo je da sada dobivam puno više komplimenata za nju nego za vrijeme dok sam je igrala. Ali, sve je to stvar prošlosti i nekih davnih sjećanja od kojih živim. Pa i sada, u ovoj bolničkoj postelji, u teškim mukama nakon operacije, prisjetim se nekih lijepih trenutaka doživljenih u privatnom životu i na sceni. Možda ovo i jeste kraj moje glumačke karijere, godine su tu a sada i ova nesreća. Hoću li moći hodati? Ne znam! Ako bude neka uloga “u kolicima” – tu sam. Važno je igrati!

NEDOSANJANA KAMENITA 26

Ali Daniri je bilo sve teže pa je prebačena u zagrebačku bolnicu. I tamo sam je nekoliko puta posjetio i bilo joj je izuzetno drago. Vratit će se, zasigurno, u svoj Split, obećala mi je to čvrsto, iznenađena da se nje još uvijek netko sjeća.

Kao da je stotinu godina prošlo. A nije!

– Ali, sve je to život koji ti malo dade, pa ti onda uzme. Najveća radost su mi moja djeca. Sretna sam kad me posjete s njihovom djecom u Splitu. Sada mi se to vraća posjetima u Vinogradskoj u Zagrebu. Ali neće puno vremena proći i ja ću ih ugostiti u Splitu, u mojoj lipoj kući u Kamenitoj 26. Joj što bih dala da sam sada dole, da osjetim onaj vonj Ribarnice, Matejuške i da vidin Peristil i kazališnu zgradu u kojoj sam provela najsretnije trenutke moga života. Glumcima uspijeva ono što običnim smrtnicima nije moguće: pobjeći iz svakodnevnog života.

Kad sam bila dijete uvijek sam govorila: Bože, daj da mi život bude zanimljiv, da ne bude monoton. I bio je buran, težak i tvrd i ne mogu kazati da me nikada nije dodirnuo Bog sretnog trenutka. Ali, ovaj moj život je bio i veliki pakao, i moja velika želja da igram je upravo zbog toga što sam željela pobjeći iz tog mog života u neki drugi život. Jer ja svaku ulogu živim. Prema tome, živim neizmjerno mnogo života. U tome su čari glume. Nadam se da ću ponovno biti netko drugi, rekla je slavna glumica.

Ja sam to shvatio kao umjetničku želju jer je očito bilo da vene. A onda je došao jedan običan, svibanjski, zagrebački Der blaue Montag , ponedjeljak u plavoj zagrebačkog večeri. U 20.20 sati u jednoj od zagrebačkih bolnica umrla je bolesnica Marija Birimiša, rođena 27. ožujka 1915. godine u Splitu. I tako je život zatvorio još jedan krug. Poslije toga,kažu, nema ništa. Ostaju samo sjećanja, na neka proljeća u kojima je taj isti život započinjao svoj krug, možda negdje tamo na splitskom Peristilu kada je Marija Danira na tom mjestu prozborila prve glumačke riječi, one iz Antigone.

Bila je lijepa, mlada, talentirana. Bila je vrsna glumica. Onda se u sve to, u taj neponovljivi krug, umiješalo vrijeme. A vrijeme je, kako je ona fino rekla, uvijek neprijatelj… A neprijatelj je stigao 3. dana svibnja 1993. U proljeće jedne duboke jeseni.

Bila mi je u srcu i kao Marija i kao glumica!  I ne znam kome bih dao prednost?



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime