Na Maju Srbljenović-Turcu, baletnu umjetnicu i pedagoga, već poodavno u Splitu ne računaju. A upravo je tu učinila svoje prve baletne korake, kao učenica čuvenog baletnog para Ane Roje i Oskara Harmoša. Tako sam napisao u tekstu objavljenom 5. svibnja 1990. pod naslovom „Split u pohorskim snovima“. Dakle, bilo je to prije trideset godina, a ovih dana bilježimo 25. godina odlaska s umjetničke i životne scene. I sad je možda pravi trenutak za sjećanja na velike umjetnike, možda ponajviše da se i mlađe generacije upoznaju tko su i što su bili. I kakvi su bili kao i ljudi. Posebice u gradu koji voli zaborav.

Maja Srbljenović Turcu, legendarna je kazališna umjetnica, vrhunska hrvatska primabalerina. Obilježila je svojim jedinstvenim stilom i snažnim ulogama međunarodne europske i hrvatske pozornice, utjecala je intenzivno na razvoj generacija baletnih umjetnika zajedno sa svojim suprugom Marinom Turcu, te unutar zahtjevnog, svestranog i impresivnog stvaralačkog opusa, ostavila je neizbrisiv trag svojom karizmatičnom ulogom – Dama u Crvenom, u baletu “Pjesme Ljubavi i Smrti” koreografa Milka Šparembleka, za koju je dobila uz priznanja struke i kritike, čuvenu nagradu “Vladimir Nazor”. To je, eto, samo jedna uloga od niza koje je odigrala, na vrhu prstiju na raznim domaćim i stranim scenama.

Maja pripada onodobnom splitskom okruženju, onom vremenu kad je kazališna kuća po kvaliteti bila u samome vrhu – od drame, opere do baleta. Bile su to nezaboravne godine, tamo negdje s početka šezdesetih kada je umjetnost bila na cijeni. A i ljepota! Maja, rođena Dijaković, plijenila je svojom ljepotom ali i briljantnim baletnim iskazima. Ona nije mogla proći splitskim ulicama nezapaženo. I upoznao sam je znatno kasnije u toj ljepoti koja je trajala i bila gotovo nedirnuta. Njeni scenski pokreti, ples, bili su prava svečanost i za oko i za dušu. Rekao bih – umjetnica iz koje je vrcao taj mediteranski šarm. Ako tako nešto postoji u baletnom iskazu? A postoji, ako tako gledate i duboko ulazite u neke kreacije, pa iz njih čitate ono što vam je drago, blisko, dojmljivo.

S Majom sam se sreo tog svibnja u Zagrebu, u njenom stanu. Upoznao sam i njenog supruga Marina , koji je još uvijek tada govorio „simpatičnim hrvatskim“, a i Valentinu. Tad sam vidio i osjetio njenu iskrenu jednostavnost i privrženost Splitu. Oči su joj otkrivale sve. A ruke i brzina govora otkrivale su njen osebujan temperament.

– Strašno mi je žao što Split nije imao volje ni smogao snage, da napravi ono
što je napravio jedan mali grad poput Maribora. U Muzičkoj školi otvorena je i baletna škola. I da Split to ne može imati? Mene je sram o tome pričati. A znaju doli pričat kako im Maja nije došla! Moja kćerka voli balet i u Mariboru joj je to omogućeno. Imat će diplomu srednje škole. Zato nisam išla dole, a san mi je biti u mom njalipšem Splitu. A znate vi koja je to tradicija dole. Dovoljno je samo spomenuti Anu Roje i Oskara Harmoša. Ma, ne znam ja koji su oci grada ali da sam bliže, ja bih im kazala!

I još ste uvijek tako temperamentni?

– Ma šta temperamentna, to me ljuti kad su tako kilavi. Ne mogu jednostavno
trpit bilo kakvu vrstu amaterizma. Ma, imam koji put malo veći jezik i zbog toga često nisam uspijevala u nekim nakanama. Ali svi znaju da sam dobra u duši. Pitajte ih doli u Splitu.

Pročitao sam da za otvaranje te škole u Mariboru velikih zasluga ima
Vaš suprug Marin. Tamo ste oboje u angažmanu. A ima i Vaših „prstiju u toj inicijativi?

– Ma, ne volim ja govoriti ni o kakvim zaslugama. Istina je da je Marin zadojeni animator i pedagog. U posljednje vrijeme malo sam se više prihvatila koreografije, tako da sam postala njegov asistent. Dijelimo umjetničke i životne probleme zajedno. To je ta nadopuna, to je ta dobra strana ljudi iste profesije, koji žive zajedno u braku. Naravno, vodimo brigu i o našoj Valentini. Sad joj je 16 godina. Mislim da će biti izvrsna balerina. Puno je pokupila od tate, a ima nešto i maminog, dalmatinskog mentaliteta. Razmišlja i o glumi, a ja nisam baš protiv.

Imate puno obveza u Slovenskom narodnom gledališću, u baletnoj školi, u Grazu..Kako stignete na sve to?

– Ma stignem ja na sve kad se dobro organiziram. Iako kažu da smo mi Dalmatinci lini. Joj šta me to ljuti. U posljednje vrijeme učinila sam puno toga; nastupala sam u dramskoj predstavi “Faust“, koju je režirao ovdje u Mariboru Tomaž Pandur. Igram lijepu Helenu iz Troje. Ta predstava je dobila sedam nagrada na MES¬-u U Sarajevu, a ponude pljušte sa svih strana. To me je toliko osvježilo i definitivno zadržalo u Mariboru. Uskoro ćemo gostovati i u Splitu. Što se Graza tiče, tamo imam tri uloge na repertoaru; zločesta vila Carabosse u Trnoružici, Mama Ase u Peer Gyntu i Helena iz Troje. Veliki su to izazovi i opterećenja, ali sve se stigne. Pa i u kući!

U kojoj ste opet primadona?

– I jesam, počevši od blitve do pašticade. Kad idemo kod Marinovih u Rumunjsku, onda im ja napravim pašticadu s njokima. To je ludilo koliko ja dobijem komplimenata na račun toga. Oni misle da ako sam balerina da nemam pojma o kuhanju. Dobri su to tamo ljudi, jako dobri. I drago im je kad me vide da štrikam.

Još i to?

– Nego? To mi je veliko zadovoljstvo i relaksacija. Ali pustimo štrikanje. Evo otkrit ću tajnu uspješnog kuhanja. To obavljam obavezno uz slušanje glazbe. Ne bilo koje! Ponajviše klasične: Mahler, Beethoven, Mozart…A i ostale: Gypsi kings, Julio Iglesias, Elton John.

Hvala na toj kulinarskoj tajni. Pretpostavljam da dalmatinski specijaliteti idu uz malo brži ritam. Pašticada na način Gypsi kings!

– A nemojte mi, Gorane, to raditi. Meni se plače kad čujemo dalmatinsku rič, kad je netko iz Dalmacije, kad je netko iz Splita… Previše sam Dalmatinka, ja bih zaplakala koliko volim Dalmaciju. I Marin, neka nije Dalmatinac. Ali naučila sam ga da bude Dalmatinac, da bude Splićanin kao i ja. Čim uvatimo vrimena eto nas doli.

Čim uvatimo, eto nas doli. A vrijeme je prolazilo. I došla je doli, u svoj Split, bila neko kratko vrijeme ravnateljica baleta dok je Ivo Sanader bio intendant. Bila je… Zar sve mora ostati tako da je bila. A bilo bi lipo i kad bi se netko sjetio da je bila, da netko izmjeri koliko je dala u ono vrijeme, zlatno doba umjetnosti. Rekao sam i puno puta napisao da ovaj grad, ova sredina treba napraviti nešto da kad padne zavjesa da nije sve gotovo. Često i sami spustimo tu zavjesu kad vidimo, osjetimo neki poseban talent, dajući time do znanja da si nepotreban. Držeći se starih uzanci: Niko nije bolji od mene! Možda bi bilo ustanoviti neku nagradu za mlade baletne umjetnike koja bi nosila ime Maja Srbljenović Turcu. Da se vrati na neki način dug za sve muke koje prolaze vrhunski umjetnici. Da ne padne sve u zaborav. Evo, njena kći Valentina Turcu posvetila je Maji predstavu „Smrt u Veneciji“, koja je izuzetno uspjela u HNK Zagreb, s kojom gostuju s ogromnim ovacijama po Budimpešti, Lisabonu i St.Petersburgu… Valentina je uspješna balerina i koreograf par excellence. Valjda će s tom predstavom pohoditi Split?

Cijeli ovaj tekst intonirao sam kako bih donio sliku, samo jednu sliku ove velike umjetnice, onu najmanju (ili možda najveću?) sliku DALMATINKE i SPLIĆANKE!

Pa ako je njena Valentina svojoj majci posvetila predstavu, ja joj eto posvećujem jubilarno, 30. izdanje Zapisa i sjećanja. Malo, ali od srca!


Moja reakcija na članak je...
Vau
0
Haha
0
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime