Filmski festival u Puli te 1992. prisjetio je svojim filmovima ljubitelje umjetnosti, na postojanja i trajanja mnogih filmskih djelatnika. Jedna od nagrada zasluženo je došla u Split: Zlatna arena za žensku epizodnu ulogu, dodijeljena je glumici Zoji Odak za ulogu majke u filmu redatelja Krste Papića „Priča iz Hrvatske“. Za svoje glumačke kreacije Zoja je i prije dobivala priznanja na festivalima; na međunarodnom u Bergamu 1987. godine za glavnu žensku ulogu u filmu „Ada“, do domaćih: Prvomajska nagrada, Zlatni lovorov vijenac na MES-u i „Dubravko Dujšin“. Bilo ih je i prije i kasnije-čitava biserna ogrlica!
Koristeći povlašteni status prijatelja od malih nogu, nije mi je bilo teško pridobiti Zoju za razgovor. Naravno povoda je bilo. Pa i sama Zoja je veliki povod za razgovor, za poneku bilješku. Pula se ipak nametnula – mislim taj zlatni sjaj Arene…

– Nisam osobno bila u Puli i žao mi je. Sad me svi pitaju kako sam primila vijest o nagradi? S oduševljenjem i iznenađenjem!

Pa dobro, nije to iznenađenje?

– Složila bih se da nije. To su ti apsurdi, jer vjerujem u moj sudbinski osjećaj da me slijedi dobra zvijezda. Kako inače objasniti da moj rad ovdje u vlastitom gradu i vlastitoj kući – izbija uvijek van ove sredine. Sve pažnje, sva priznanja stizala su van ovoga grada. To me koji put boli, jer u Splitu sam rođena, odrasla i stasala do onog do čega sam došla. To me silno ljuti. Ali kako sam ja ipak Dalmatinka, ima u meni onog urođenog dišpeta, inata koji me tjera dalje. Upornija sam kad mi se čine nepravde. U filmu „Priča iz Hrvatske“ igram majku. To je dobra, obična, svakodnevna majka kojoj je u centru života obitelj, drama te obitelji i njena osobna drama (gubi sina). Zbog nekih drugih koji se diraju u njen život (totalitarni sustav koji je pojeo mnoge živote), ona pati. Na grobu sina doživljava infarkt. Neki su bili skloni ocjeni da je ta scena sladunjava. Zašto? Infarkt ljudi dobiju i na ulici, zašto ne bi i na grobu sina? Taj lik imamo i u “Hasanaginici“ pa nitko nije rekao kako je to sladunjavo. Po tome mi je ta uloga bliska, jer sam i sama majka i žena. I sad to pretočiti pred kamerom da je gluma, a da nije gluma, biti jednostavan, nenametljiv i da ti se vjeruje… Sudeći prema publici i kritici – valjda je to tô.

Mladost nije zanimanje

Meni se čini da si nekako prerano uletjela u uloge majke. Ovo čak nije ni prva takva uloga. U „Šjora Fili“ majka si glumcima koji su stariji od tebe?



– Ljudski vijek se produžio. Međutim, kod nas još uvijek egzistira mišljenje da je čovjek s četrdeset ili pedeset godina života otpisan. To je netočno i neispravno razmišljanje. Mislim da je to nasljedstvo socijalističke projekcije života i gledanja na život – i to mi je poražavajuće. Jack Lemmon ili pak Jane Fond, tek su sada u naponu snage i imaju svoje mjesto u kinematografiji. Nisam primijetila da se Oscari daju onima s 25 godina života. Ovdje stalno traže -dajte mlade ljude! Apsolutno se slažem, ali prije toga bi trebalo kazati: dajte kvalitetne ljude! Kod nas ne postoji kontinuitet glumice na filmu, da ona ima svoje mjesto od mladosti do najstarije dobi. Što se pak mene tiče, možda je „kriv“ moj prirodni dar, to što je moj glumački dijapazon veliki. Mogu igrati znatno mlađe pa čak i zrelije žene kao u „Šjori Fili“. Drugi bi razlog bio možda taj što ne spadam u glumice koje na silu žele igrati djevojčice, što je često puta tužno i smiješno. Jer, to zapravo ne znači mladost. To upravo znači očajničku nesigurnost. Mladost nije zanimanje!

Zoja, diplomirala si teatrologiju i svjetsku književnost, a najveće uspjehe postigla si kao glumica. Što je bilo odlučujuće da se posvetiš ovom drugom…Ili trećem pozivu!

Nadvladane antipatije

– Tako je vjerojatno život htio. Teatrologija zapravo teoretski pokušava objasniti neke tajne glume, umjetnosti, dramaturgije. Meni je to uspjelo i teoretski i u životu. Mislim da me je to nadogradilo. Ipak, talent, pametan rad, upornost – najvažniji su elementi uspjeha u glumačkom poslu. Vjerojatno i malo sreće…

Zoja je oduvijek bila pomalo drugačija. Ona je glumica koja je vrlo tiho živjela, a svaki nastup u kazalištu uspijevala je pretočiti u pobjedu. Kao da je ta njena vrhunska sportska crta bila stalno negdje prisutna. Njen kazališni uspon došao je s „Elektrom“ u režiji Paola Magellija. Igra repertoar od antičkog do visokog pučkog stila. I bez obzira na sve to, nije joj oduvijek bilo lako…Zašto?

– Bilo je pametnih ljudi, umjetnika kritičara (jer i oni ulaze u naš posao), koji su shvatili da bez obzira na neke moje otpore i neservilnosti, da je to što radim ipak kvalitetno. Ne razmišljam o tome je li me netko voli ili ne. Nadvladati nečiju antipatiju i afinitet, u okrenuti se u korist glumice, u vidu repertoara, publike, nagrada – za mene je vrlo značajno. I u tome sam uspješna!

Bez nametanja novinarima

Ali ja ti ipak nalazim jednu „manu“. Neću reći da nerado komuniciraš s novinarima, medijima, ali te doživljavam kao glumicu koja neće učiniti baš ništa da bi se o tebi pisalo. Jesam li u pravu?


– Ma u pravu si, to je točno. Znam da su mediji za glumca bitni, vrlo bitni. Na tom sustavu se gradi javna ličnost, slika prema vanjskom svijetu i popularnost, koja opet ne mora značiti kvalitetu. Nikada se nisam nametala novinarima. Čekala sam da se oni sjete mene. Možda to nije dobro, ali takav je moj stav. Ne treba naglašavati od kakve je važnosti da se piše o glumcu. Vani je sve podređeno tome, sve se radi da glumac postane zvijezda, istinska, prava –ne isprazna! Zapad puno ulaže da se glumac medijski eksponira u pravom svjetlu. Kod nas je to još uvijek dosta „obiteljski“, prepušteni smo afinitetima pojedinaca. Često je vrhunski rad nedostatan da se izbije u punom svjetlu…Možda zbog male sitne zloće i neprofesionalnosti.

Eto, bez obzira na sve sitne zloće, mislim da bi trebala biti i prezadovoljna s onim što si do sada postigla. Ponajviše radom i talentom!

– Ma jesam, trebala bih biti. Ali. obzirom da sam bila sportaš, ja uvijek sebi moram zadati neku prepreku, uvijek imam osjećaj, emotivno i racionalno, da mogu još više. Zato nisam zadovoljna!

Moram sad spomenuti tvoju sportsku karijeru, veliku sportsku karijeru. Znaš li da sam bio i malo ljut na sebe. Od malih nogu si bila brža od mene, ono na ulici kad sam te u nekoj ljutnji tjerao iz „moje“ ulice u tvoju. A sićam se i ASK-a, pa su me poslin moji iz ulice zadirkivali; „Eno te opet Zoja nadmašila!“ Ali, bilo pa prošlo. S tim se danas hvalim, da te znam od kada znam. Zaboravljena je ipak na neki način tvoja sportska karijera, vrhunske bacačice diska?


– Ajme, lud si, Gorane. Čega li se ti sićaš. Baš si me nasmija! Je, bila sam sportašica pred kojom je bila velika karijera. Bila sam i ime, prvakinja! I sad sam prvakinja ali u drugoj disciplini. Vidi, nitko ne bi danas mogao ni pomisliti da sam bila prvakinja u bacanju diska! Za mene su to samo lijepa sjećanja, davna sjećanja na ranu mladost. Ali, ta izdržljivost, te navike, napor i vjera kako i koliko se treba potruditi da se nešto osvoji, dosegne – prenijele su se na moj sadašnji poziv. Sada mi je važno karijeru dovesti do cilja; još puno rada, izdržljivosti i rezultata. I što je još važnije, a što vuče korijenje iz sportskih dana – ne posustati! Ni kao umjetnica, supruga i majka. Imam sređeni obiteljski život. Ja sam imala sreću da najprije postanem majka pa onda osvajanje glumišta. Išla sam putanjom „bez reda“, išla sam „zaokrenuto“ i napravila sam to što sam napravila. Je li to dovoljno, prosudit će vrijeme.


Moja reakcija na članak je...
Vau
0
Haha
0
Hagić
0
Hmmm
0
Plač
0
Grrr
0
Molim?
0

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime