Kolumne

Dosta razmišljam o glumi, ali ipak ponajviše o ljudima. Oduvijek su me ljudi zanimali. Po prirodi sam veliki altruist, volim pomagati drugima. Mene sad trenutno zanima ova situacija. Demokracija je fantastična stvar, ali su neke stvari koje se dešavaju u Jugoslaviji van pameti i to je ono što čovjeka zabrinjava. Ja se ne bavim politikom, iako kažu da je nebavljenje politikom zapravo politika. Imam, kao i svi ljudi svoje strepnje i želje, uvjerena da će razum ipak pobijediti. Hoćeš-nećeš moraš biti upućen u tu politiku, a i sve veći je broj glumaca u politici i to je dobro, jer glumci su obrazovani i pametni ljudi. Glumac mora biti psiholog, a sva politika se zasniva upravo na tome. Oči stvarno sve otkrivaju i one su najhitnije u mojoj profesiji. Oči su gluma, naravno, ne govorim o ljepoti. Ja mogu i kad sam tužna odglumiti raspoloženje, ali oni koji me poznaju odmah mogu vidjeti moje unutrašnje stanje. I sada se nalazim u nekom takovom stanju…
"Pitajte ih jesu li čuli da nekog nazivaju pogrdnim imenom, glupim kretenom, debelom kravom, jesu li nekom bacili knjige u kontejner, skidali gaće, nekom Ukrajincu vikali u lice „Rusija, Rusija“, bockali olovkom, tukli jer je ušao u krivi wc, uzimali marendu, nagovarali da „skače kao majmun“ za 5 kn, zavezali kao psa i vukli po dvorištu, snimali kako plače i dijelili snimak po školi?"
Zna život glumački ponekad biti surov i nepravedan. Ma ne samo glumački! Cijeli jedan životni vijek dobar glumac može provesti u jednom kazalištu a da, osim posjetitelja tog kazališta, nitko za njega ne zna: ni ime mu, ni uloge, velike i male kreacije pa i promašaje. A samo jedan obični televizijski zoom može biti dostatan da se izađe iz te »provincijske« anonimnosti, da se Zagrebom, Osijekom, Rijekom, Dubrovnikom ili Splitom okreću za tobom i da svi znaju što taj glumac jede, gdje se odijeva, što voli ili ne voli… Evo, da se jednom običnom splitskom mladiću koji nikada u životu nije glumio, ponudi neka ulogica u Hollywoodu i on je već velika zvijezda o kojoj se pišu veliki tekstovi. I naslovi: »Pokazat ću pred kamerama svoju stražnjicu!«
Uvijek je problem, i najiskusnijem novinarskom peru, predstaviti osobu o kojoj mislimo da znamo sve. Ali, neke slatke tajne i sličice iz života poznatih često ostaju nezabilježene u novinskim tekstovima. A i sporedne stvari su dio života. Mozaik sporednosti daje jasniju i kompletniju sliku, po kojoj pamtimo draga lica s velikog i malog ekrana, s kazališnih dasaka...
Ne može se bavljenje umjetnošću nekome preporučiti. To ili je ili nije unutarnji imperativ. Ako Je unutarnji imperativ onda se teškoće mogu podnijeti i prebroditi, a ako je to koketarija s tim poslom, već na prvoj poteškoći će doći do loma. A tih teškoća ima jako mnogo, i bez tog silnog unutarnjeg Imperativa nemoguće je izdržati u tom poslu četrdeset godina. Ne možete taj stres izdržati kao što se dobrim dijelom ni novinarski ukoliko ne postoji nešto drugo što čovjeka drži, a ne samo eto – meni bi se svidjelo biti novinar. Ako netko tu potrebu sam ne izrazi na vrlo silovit način, ja ga Ne bih poticala