Neovisnost, krov nad glavom, novac kojeg zaradiš sama, i od nikog ništa ne trebaš, meni je to jedan od najljepših osjećaja. Sama, pa čak i ako nešto pogriješim, sama ispaštam. Niti od ikog išta tražim, niti imam potrebu da to činim. Svjesna sam svojih mogućnosti, i neću patiti za nečim što ne mogu imati. Napravit ću sve da dođem do zadanog cilja, ali nisam svemoguća. Znam kad trebam zastati, kad moram snove odvesti na spavanje, i kad trebam pogledati realnosti u oči. Sama krojim, sama nosim.
Tko mirno spava, a tko ne?
Najidealnije, složit ćete se sa mnom, nadam se. Znam kako je kad o nekom ovisiš, ne ponovilo se. Drugačija su bila vremena, drugačija situacija, i ja sam bila drugačija. Nekako, s vremenom shvatiš, ili te život natjera da shvatiš, kao u mojem slučaju, koliko je bitno biti svoja na svome. Nikad na sebe nisam stavila cijenu. Nikad nisam ni bila na prodaju. Nema tog novca zbog kojeg bih ja dotaknula nekog, ako tog nekog ne volim, ako mi nije stalo. Nema te torbice, markirane odjeće, nema tog auta ni nekretnine zbog kojeg bih to učinila. Meni to ne treba, ne treba nikome, kad malo bolje razmislim. Ali, tko voli, neka izvoli.
Ja znam sebe, znam što hoću, a još više znam što neću. Nisam željna ničeg, niti mi ista treba što sama ne mogu kupit. Ne patim ni za čim, osim za mirom, a njega imam. Imam svoje poslove, hobije, ta sitna zrnca ludosti, svoj svijet u kojem se osjećam kao Alisa u zemlji čudesa. Više će mi srce zaigrati na dobar komad porculana, nego na novo auto. Ono što volim, volim. Mičem se od ljudi, jer vidim što su i kakvi su. Izbjegavam ih koliko god je moguće. Sve se vrti oko novca, sve se cijeni kroz novac, i zbog njega se prodaje duša, a kamoli ne tijelo. A šta se može, neke dobro unovče „onu stvar“, a ja sam davala mukte. Tko je tu lud, a tko pametan? Tko mirno spava, a tko ne? Za neke stvari treba imat apetita, a ja ga bogme nemam. I neka. Drago mi je da je to tako. Imam ja svoj ponos, svoju čast. Radije ću se satrat kao budala, nego stavit cijenu na sebe.
Nisi bolji od mene ako imaš više
Jedino me možeš kupit srcem, pažnjom, lijepom riječi, zagrljajem… Sve ostalo… Meni nije bitno. Ako mi srce ne treperi, neće me ni biti uz tu osobu. Uvijek sam gledala srce, osobu kao osobu, a ne tko je, što ima, i koliko mu je debeo takujin. Duša mi je bitna, samo ona. Ništa drugo. Osjećaj koji mi ta osoba probudi, ne može se mjeriti ni sa kojim novcem. Novac me nikada nije natjerao da se osjećam posebno i lijepo, kao što sam se osjećala u nečijem zagrljaju. Ja još uvijek naivno vjerujem da nema sve svoju cijenu, mada me okruženje uvjerava da sam jedna od rijetkih koja tako razmišlja. A mijenjat se ne želim, niti mogu protiv sebe i onog što ja jesam. Takva sam, kakva sam. Izgradile su me greške, težak život, a najviše samu sebe. A da nisam prošla sve ono što jesam, kako bih mogla cijeniti ovo što danas jesam, i što danas imam. Nemam puno, ali imam dovoljno.
Dragi moji, ljudi su izgubili sram, poštivanje, izgubili su sami sebe. Nisi bolji od mene ako imaš više. Eto, u svijetu laži, manipulacija, bahatosti, nemorala, neki se snalaze dobro. Ja ne, zato i volim svoj način života. Ništa zajedničko s njima nemam, i drago mi je da je tako. Moja cijena izražena je u valuti koja se zove ljubav. Nadam se da nisam jedina koja tako misli.
