Stiglo je proljeće, a s njim i vrijeme predstavljanja kandidata za Splitske pupoljke – mladih ljudi koji se ističu svojim radom, volonterstvom i doprinosom gradu Splitu. U suradnji s organizatorom manifestacije, udrugom Naš kvart, svaki tjedan ćemo predstaviti po jednog od deset kandidata kojima će u lipnju biti uručeno priznanje Splitski pupoljak.
Povezani sadržaj
- SPLITSKI PUPOLJAK Ana Marija Veselčić: “Gluma je veselje – igraš se, a onda ti daju novce”
- SPLITSKI PUPOLJAK Filip Mišković: “Imam i neke druge ljubavi, ali gitara je moj život”
- SPLITSKI PUPOLJAK Petra Nuić: “Već na prvom treningu su mi rekli da sam rođena za ovaj sport, to mi je u krvi”
- SPLITSKI PUPOLJAK Bruno Kontri: “Razočarao sam se u lokalne političare, nisu pokazali interes za teme koje muče nas mlade”
- SPLITSKI PUPOLJAK Antea Duvnjak: “Kad bi svatko učinio jedan pozitivan pomak u svom kvartu, zajedno bi promijenili svijet”
- SPLITSKI PUPOLJAK Dino Sinovčić: “Motiviram ljude s invaliditetom da se bave bilo kakvim sportom, jer želim da vide da oni to mogu”
Sedmi Splitski pupoljak, Marin Budimir, od malih nogu je znao da se želi baviti sportom; trenirao je mali balun u klubu Adriatic, vaterpolo u POŠK-a, rukomet u klubu Balić-Metličić, plivanje u POŠK-a, a onda je otkrio košarku kojoj je do danas ostao vjeran. Ovaj učenik 4. razreda Graditeljsko-geodetske škole, osim u košarci, pokazao je i izniman talent u crtanju što je omogućilo njemu i razrednim kolegama putovanje na Island. Bavi se i humanitarnim radom kad god stigne, a kako kaže pomagati drugima mu nije nešto što osjeća kao obavezu, već kao potrebu.
Kako si se osjećao kad si saznao da si odabran za Splitski pupoljak?
- Bio sam sretan, jer stvarno nisam očekivao da će mene izabrati. Radi se o jednoj jako pozitivnoj priči koja je dobar motiv za druge mlade ljude da se trude i daju sve od sebe.
Maturant si Graditeljsko-geodetske škole. Znaš li već koji ćeš fakultet upisati?
- Ako uspijem, a vjerujem da hoću, upisat ću Arhitekturu. Želim biti profesionalni košarkaš, ali svjestan sam da mi je potrebno i obrazovanje, za slučaj da ne uspijem.
Igraš profesionalno za Košarkaški klub Trogir. Kako stižeš odraditi sve obaveze u školi i u klubu?
- Treniram svaki dan, nekad i do kasnih sati. Ponekad i zapostavim školske obaveze, jer mi je košarka nešto najbitnije u životu, ali sve stižem, vrlo dobar sam učenik.
Koji ti je cilj što se tiče košarke? U kojem se klubu vidiš?
- Cilj mi je živjeti od košarke i to je to. Planiram prvu godinu fakulteta ostati u Splitu, a onda probati otići vani, možda u Ameriku, igrati za neki koledž.
Jesi li već dobio neku ponudu?
- Nisam, ali vjerujem da mogu otići gdje god hoću. Neki prijatelji košarkaši su otišli na pripreme u Njemačku, Austriju, Ameriku i kasnije su ostali tamo, pa vjerujem da ću se i ja snaći.
Aktivan si i u izvanškolskim aktivnostima. Radio si na projektu "From Facebook to Face2Face Cross-Cultural relations through Social Media and Beyond". O čemu se radi?
- Radi se o Erasmus projektu u kojem smo radili promociju hrvatskih prirodnih ljepota i kulturne baštine. Ja sam sudjelovao na izradi filmova o našem zavičaju, ljudima i običajima. Profesorica mi je rekla da smo baš zahvaljujući tim filmovima dobili priliku otputovati na Island. Drago mi je da sam se potrudio oko toga, jer kad sam tamo otišao, nisam se želio vratiti u Hrvatsku (smijeh).
Što ti se toliko svidjelo na Islandu?
- Svidjela mi se priroda, ali i ljudi. Sve skupa je bilo jedno lijepo iskustvo.
https://youtu.be/BpPdlM0KBNI
Sudjelovao si i u nekim humanitarnim akcijama?
- Sudjelovao sam u akciji "A di si ti?" gdje smo prikupljali sredstva za Centar za beskućnike. Trudim se i odazvati akcijama za doniranje krvi kad mogu, jer zašto ne ako će moja krv nekome spasiti život. Mama i tata redovito sudjeluju u raznim humanitarnim akcijama, pa su tako i mene i brata 'uvukli' u to. Uvijek sam spreman pomoći i uživam u tome. Ne osjećam to kao obavezu, već više kao potrebu, jer je dobar osjećaj pomagati drugima.
Čime se baviš u slobodno vrijeme? Imaš li kakvih hobija?
- Jako puno crtam, to mi je hobi od malih nogu. Volim lijepe, realistične crteže, ali mojoj profesorici Magdi Maver koja je vodila Erasmus projekt na kojem sam sudjelovao, svidjeli su se crtani likovi, takozvani doodleovi. Ona me potiče da se usavršavam u tom smjeru.
Kako to da si se opredijelio za sport, a ne umjetnost?
- Želio sam jedno vrijeme biti slikar, ali ipak sam shvatio da više volim sport. Slikanje i crtanje će uvijek ostati hobi.
Mladi ljudi u današnje vrijeme imaju jako puno prilika za učenje i razvoj i izvan škole. Misliš li da znaju to iskoristiti?
- Mislim da jako malo rade gotovo išta. Gledam po sebi, ja treniram košarku, idem u školu, imam svoje hobije, a ipak stignem i izaći i zabaviti se s ekipom, dok većina mladih koje znam uglavnom stoji doma i praktički ne radi puno. Čini mi se da nekako ne žive život punim plućima, što bi baš trebali sad dok su mlađi, jer ako neće sad, kad će?
Što bi im poručio?
- Da svaki dan isprobaju nešto novo. Ja sam isprobavao nove stvari, neke su mi se svidjele, neke ne, ali sretan sam što sam pokušao, jer sad znam. Ne želim kasnije u životu žaliti za propuštenim.
