•  
  •  

Stiglo je proljeće, a s njim i vrijeme predstavljanja kandidata za Splitske pupoljke – mladih ljudi koji se ističu svojim radom, volonterstvom i doprinosom gradu Splitu. U suradnji s organizatorom manifestacije, udrugom Naš kvart, svaki tjedan ćemo predstaviti po jednog od deset kandidata kojima će u lipnju biti uručeno priznanje Splitski pupoljak.

Prva kandidatkinja je mlada glumica Ana Marija Veselčić koju je publika imala priliku upoznati u hit predstavama “Višnjik” i “Obitelj”. Nedavno je diplomirala glumu na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a njezina diplomska predstava “Domaši” pobrala je samo pozitivne kritike.

Njezinu kvalitetu prepoznala je i struka, pa je 2017. godine dobila Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju mladu glumicu. Nakon toga, priznanja su se samo nastavila nizati.

– Više me sramota babi govoriti za nagrade. Svako malo joj dođem s pričom da sam dobila nagradu, mislit će žena da lažem – kroz smijeh nam govori Ana Marija.

Glumom se, kaže, počela baviti sasvim slučajno. Povukao ju je dojam da se glumci na pozornici jako dobro zabavljaju, a opet od toga žive.

– Nisam kao mala zamišljala da ću biti glumica, kao neki, to mi nije bilo ni na kraj pameti. Sudjelovala sam na nekakvim božićnim priredbama, ali to mi je bila zabava. Upisala sam srednju Medicinsku školu jer sam željela imati nekakav zanat i u prvom srednje u razred je ušla profesorica hrvatskog i pitala: “Da čujem, tko je od vas zalutao u ovu školu?”. Ja sam odmah digla ruku. Ona me ‘vukla’ po Lidranima i jedne godine smo otišli na smotru u Šibenik. Tamo sam vidjela glumce koji su mi se činili kao da se igraju i od toga žive. Kad je došlo vrijeme upisa na fakultet, odlučila sam probati s glumom, da ne bude za 20 godina žaljenje za propuštenim prilikama. I eto, odvažila sam se, upala sam i danas mi je drago što nisam ustuknula.

I, je li gluma igra kako si zamišljala?

– Ima tu jako puno rada, ali veselje je. Igraš se i onda ti daju novce (smijeh). To kad me pitaju babe u Vinkovcima što radim u kazalištu, volim reći da se ja tamo igram, a oni me plate. Ali isto tako ima jako puno rada, na probama smo satima zatvoreni u ‘crnu kutiju’, bez ikakvog dodira s vanjskim svijetom, ali kad radiš s dobrim ljudima i kad nešto kvalitetno proizvedete skupa, onda imaš osjećaj da radiš nešto stvarno korisno.

Imaš li neke uzore ili kolege kojima se diviš?

– Uma Thurman mi je baš ono super. Od naših glumica mi je Ksenija Marinković ludilo, Krešimir Mikić mi je strašno zabavan, Dado Ćosić mi je isto super. Ako ga slučajno sretnem stidit ću se, al’ nema veze (smijeh). Goran Marković mi je zaista dobar glumac i čovjek, savršena kombinacija. Kolega Stipe Radoja mi je uvijek tu kao stariji brat. Nedavno sam s njih dvoje radila predstavu “Obitelj” i stvarno je super kad te kolege čuvaju na sceni i kad si svjestan da si u prostoriji s ljudima koji odlično rade svoj posao, pa te motiviraju da održiš taj nivo kvalitete.

Foto: HNK Split

Rodom si iz Vinkovaca. Kako si se snašla u Splitu?

– Vinkovci su mali grad. Uvijek se volim vratiti tamo i vidjeti svoje, to je ipak mjesto u kojem sam odrasla i uvijek će mi biti drago doći, ali ipak se ne bih voljela vratiti tamo za stalno, jer u Splitu je ljepše. Tamo nije grozno, ali ovdje je stvarno lijepo. Imam neki svoj krug ljudi, radim honorarno u dva kazališta, imam taj neki svoj život i uživam.

Znači, planiraš ostati u Splitu?

– Nikad ne znaš što će ti se u životu dogoditi, tako da sam otvorena za sve, ali zasad sam tu.

Nedavno si diplomirala na Akademiji. Kakvi su planovi za dalje?

– Uzeli su mi diplomsku predstavu “Domaši” na repertoar Gradskog kazališta lutaka, na večernju scenu. Zasad se uspješno prodaje i nadam se da će potrajati. Upravo krećem i s novom predstavom “Lažeš, Melita”, također u Kazalištu lutaka. Sjećam se da sam kao dijete gedala tu seriju i obožavala sam Melitu, tako da se jako veselim. Svakako, nisam besposlena, znam što radim sljedeću godinu do dvije i to mi je zasad dovoljno.

A Hollywood?

– Neeee, bar zasad ne (smijeh).

Predstavom “Domaši” si javnost upoznala sa životom u domu za nezbrinutu djecu. Koliko se ona bazira na tvom stvarnom iskustvu?

– Predstava je moj diplomski rad, moj tekst, bazira se na stvarnim situacijama i osobama, ali nije autobiografski. Imala sam potrebu ispričati ljudima kakav je život domske djece, jer sam i sama odrasla u sustavu i to sam doživjela kao jedno sasvim normalno djetinjstvo. Iako danas ljudi to shvaćaju bolje nego kad san ja bila mala, još uvijek postoji to neko nepotrebno sažalijevanje djece u domu, pa sam htjela pokazati da smo mi sasvim normalni ljudi. Iz te potrebe je nastao tekst. I zadovoljna sam. Ja sam za sebe time zaokružila jedan period života i idem dalje. Nadam se da će ljudi koji pogledaju predstavu, svidila im se ili ne, barem promisliti o njoj. I ako će jedna osoba nakon nje doći jednu subotu posjetiti djecu u domu i popričati s njima, ja sam sretna.

Već si puno puta govorila o samom životu u domu, ali kakva je situacija po odlasku, odnosno kad djeca napune osamnaest godina? Koliko se teško izboriti za sebe u ‘stvarnom svijetu’, postoji li kakva podrška sustava?

– Mislim da je danas to puno lakše nego je bilo prije. Ja sam po izlasku iz doma upisala faks, znala sam gdje ću ići, imala sam riješen stan, imala sam i nekakvu financijsku podršku ukoliko zatreba. Iimala sam i puno ljudi oko sebe koji su mi spremni pomoći i dan danas. Ali opet, taj osjećaj kad sam izađeš iz autobusa…. Ako sam ja to u jednoj takvoj idealnoj situaciji doživjela, onda mogu misliti kako je bilo drugima. To je onaj grozan osjećaj kad postaneš svjestan da u tom trenutku nigdje ne živiš. Ali, sutra se probudiš i ideš dalje i znaš da sve što radiš danas, radiš kako bi ti sutra bilo još bolje…

Imaš li možda kakav korisni savjet ili poruku za djecu koja odrastaju u domu?

– Sama ta situacija što se sustav brine za tebe, a ne obitelj, je teška, ali na nju ne treba gledati samo kroz to. Kad malo bolje pogledaš, nijedna obitelj nije savršena. I ako je obitelj u kojoj je dijete odraslo bila disfunkcionalna, dobro je što je dijete dobilo priliku koliko toliko se dobro razviti i izrasti u jednu zdravu i sretnu osobu i imati neki svoj život. Djeci koja su danas u domu i koja će izaći sutra bih voljela reći, bit ćete tužni i ljuti i sretni, ali sve to što vi proživljavate proživljava svako dijete, samo što je situacija posebna utoliko što nemaš jednog brata ili sestru, nego njih 60. Razumijem vas i bit će to sve dobro.

Jesi li prije čula za manifestaciju Splitski pupoljak? Kakva je bila reakcija kad si saznala da si ove godine među odabranih deset?

– Kolega Stipe Radoja je prije dvije godine bio Splitski pupoljak, pa svaki put kad u šali pričamo tko je dobio koju nagradu, on kaže: “I ja sam dobio Splitski pupoljak”, tako da sam upoznata. Kad sam saznala bila sam iznenađena, jer nisam iz Splita, ali super mi je da postoji takvo priznanje za mlade ljude koji se trude, koje ti nekako kaže “super radiš, samo nastavi tako”. Svima nam ponekad to treba.

I za kraj, kako voliš provoditi slobodno vrijeme?

– Šetam psa Reu, kuham, gledam Netflix, slušam muziku, malo sviram gitaru, pišem dnevnik i tako, ništa posebno, uživam u životu.



  •  
  •  

Komentiraj

Napišite komentar

* Obvezno potvrditi GDPR

*

Slažem se

Upišite svoje ime