Stiglo je proljeće, a s njim i vrijeme predstavljanja kandidata za Splitske pupoljke – mladih ljudi koji se ističu svojim radom, volonterstvom i doprinosom gradu Splitu. U suradnji s organizatorom manifestacije, udrugom Naš kvart, svaki tjedan ćemo predstaviti po jednog od deset kandidata kojima će u lipnju biti uručeno priznanje Splitski pupoljak.

Povezani sadržaj

Splićanka Petra Nuić je s tek napunjenih 16 godina osvojila već preko 250 odličja u karateu. Većina tih odličja bila je zlatnog sjaja. 2017. godine je jedina sa Svjetskog karate prvenstva na Tenerifima donijela medalju Hrvatskoj, a 2018. našla se na prvom mjestu World Karate Federation svjetske rang liste.

Osim što je uspješna sportašica, Petra je i odlična učenica Sportske gimnazije. Kako kaže, ne dozvoljava da joj nedostatak vremena utječe na obrazovanje, uz dobru organizaciju ništa nije nemoguće.

Karate je počela trenirati sa šest godina i to sasvim slučajno.

– Zapravo je moja starija sestra trenirala karate, a ja sam je iz dana u dan, iz treninga u trening, gledala i zaljubila sam se u taj sport. Kad sam se napokon odvažila probati kazali su mi da sam rođena za to i da mi je u krvi, pa je već od prvih treninga krenulo dosta ozbiljno.

Ti počeci su bili u klubu Obi s mojim prvim trenerom Goranom Buljanom zbog kojeg sam stvarno zavoljela karate. Kasnije san prešla u klub Zanshin gdje sam ostvarila svoje najveće rezultate. Nedavno sam s obitelji preselila u Zagreb, pa sad treniram u klubu Ipon s trenerom Danilom Domdjonijem koji je jako ozbiljan i jedan od najboljih trenera u Hrvatskoj. I mogu reći da se u svakom klubu rade jako dobri treninzi, prezadovoljna sam.

Jedina si koja je sa Svjetskog karate prvenstva 2017. donijela medalju u Hrvatsku. U zadnjih godinu dana si imala poprilično uspjeha na europskim i svjetskim natjecanjima. Pričaj nam malo o tome

– Sve je počelo izborom za Svjetsko, što je bila odlična prilika za nas, a i za Split, kao jedan mali grad u karate svijetu. Nitko se nije ni nadao takvom uspjehu, bilo je to predivno iznenađenje, a od te brončane medalje je sve počelo. Uslijedile su svjetske premier lige, na prvoj sam osvojila srebro, a na drugoj zlato, što me dovelo do prvog mjesta na World Karate Federation rang ljestvici. Rezultate sam nastavili s premier ligom u Italiji i Meksiku u jačoj konkurenciji, jer sam taman navršila 16 godina. Na oba turnira sam završila peta od 150 natjecateljica iz cijelog svijeta. Trenutno sam u pripremama za svjetsku premijer ligu u Umagu i za Svjetsko prvenstvo koje će se u listopadu održati u Chileu.

Kako to sve kombiniraš sa školom?

– Mogu reći da je dosta teško, ali uz dobru organizaciju ništa nije nemoguće, uči se ako je potrebno i između treninga, po noći.. Nekad kad stisne je teško, ali dobro je, da se.

Imaju li profesori razumijevanja za tvoja česta odsustva?

– Jako puno izostajem, ali mogu reći da mi stvarno jako izlaze u susret pa sve stignem.

Imaš li uz sve obaveze vremena za druženje, izlaske…?

– Većinom ne stignem izlaziti, ali ono malo slobodnog vremena koje imam uglavnom provedem u druženju s prijateljima. U karateu sam stekla dosta prijatelja diljem svijeta, tako da se družimo tijekom putovanja, sportskih kampova, nekad dođu kod mene u Hrvatsku ili ja kod njih. To je još jedna prednost bavljenja sportom.

Kako izgleda tvoj tipičan dan? Trening do treninga kako se čini ili?

– Većinom da. Ujutro ide jutarnji trening, nakon toga škola, pa učenje, pa drugi trening i to mi je uglavnom cijeli dan. Nakon toga spavanje i sutra iznova (smijeh)

Nedavno si odselila u Zagreb. Kako teče prilagodba na novi grad, nove ljude?

– Kroz sport se na svakom turniru upoznajem s novim ljudima, tako da mi to nije nešto strano, vrlo lako sam se uklopila i moram reći da je to jedna odlična ekipa i vrlo dobro su me prihvatili. Znala sam već neke ljude kroz reprezentaciju, pa su mi i oni dosta pomogli da se prilagodim.

Misle li ti prijatelji koji se ne bave karateom da možeš ‘razbiti’ svakoga koga poželiš?

– Da (smijeh), to je većinom prva reakcija svih. Kažu mi: “Uuu nemoj me razbit” ili nešto slično, ali ne koristim ja svoje vještine izvan tatamija.

Danas si tu s mamom koja je i tvoj najveći fan i svojevrsna menadžerica. Je li cijela obitelj uključena u tvoj sportski život?

– Da, oni su mi najveća podrška, kako financijski, tako i psihički. Oni su najzaslužniji za sve što sam postigla.

Imaš li dovoljnu podršku državnih institucija, Grada…? Kakav je status karatea po tom pitanju?

– Moglo bi se reći da karate nije toliko financijski dobar sport, ali ja o financijama ne vodim računa, to su preuzeli moji roditelji. Dosta toga mi plati Olimpijski odbor, dobijem stipendiju od Grada Splita, ali naravno uvijek može više i bolje, sve što dobijemo, dobro iskoristimo. Smatram da bi se moglo malo više pozornosti dati sportašima, ali pogotovo mladim sportašima koji daju velike rezultate, jer oni su budućnost našeg sporta.

Koji je prosječni ‘radni vijek’ jedne sportašice?

– Pa moglo bi se reći da smo negdje do 30. godine u mirovini.

Planiraš li nakon toga ostati u sportu ili ipak imaš neke druge ideje?

–  Volim sport, ali ipak bih se željela okušati u nečem drugom. Razmišljala sam upisati neki fakultet poput novinarstva, PR-a, komunikologije i time se baviti kad se povučem iz sporta. Ali imam još dvije godine da odlučim.

I za kraj, kako si reagirala kad si saznala da si ovogodišnji Pupoljak?

– Nazvala me teta koja je saznala za to prije mene i bila je presretna. Ja nisam mogla vjerovati da su baš mene odabrali među toliko kvalitetnih mladih ljudi s područja Splita, baš mi je drago. Mislim da je ovakva manifestacija zaista nešto vrijedno, jer mladima daje poticaj i govori im da je njihov trud prepoznat.



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime