„Može li jedna tužna violina?“ replika je sjajnog Pere Eranovića u ulozi češkog „Splićaka“ Matjeja Prohaske, a uslijedilo je i njegovo „Ne može, otišle su već“, na što je cijeli Stari plac prasnuo u gromoglasan smijeh jer Orkestar je koju minutu prije toga manevrom ozbiljnih trkača pohitao zaštititi svoje instrumente. Nitko se ne zna tako nasmijati svojoj nevolji kao Splićani. Organizatori Tijardovićeve „Kraljice lopte“ na Starom placu čeznutljivo su gledali u nebo i nadali se da će kiša pričekati noć, ali nije išlo. Sa sudačkim zviždukom, koji u sjajnoj režiji Kristine Grubiše označava i prijelaz činova, publika se morala razići, a izvođači su već prije pribjegavali alternativnim rješenjima da se bar dio izvedbe koja je raspametila HNK prikaže i na starom Hajdukovu hramu nogometa.
A početak je obećavao – vrckavi Tonko (Filip Luka Gopić) i Matjej (Pere Eranović) šamarali su se pošalicama o Hajdukovoj nadolazećoj turneji, profešuri (Filip Radoš i Tonči Banov) bili su utjelovljenje onih vrhunskih splitskih „žugavaca“ koji tribine pohode tobože zbog svojih kćeri, berekini Kiki i Fifi u urnebesnim interpretacijama Stipe Radoje i Bojana Brajčića nasmijavali su publiku do suza… U pjevačkom aspektu nije moglo početi bolje, mlada Tina Matković kao prava je veteranka s tisuću opernih utakmica u nogama otpjevala Milin prvi solo, izvanredni Roko Radovan i u ovim je uvjetima protagonistu Slavku dao svjetski pečat, Đina Vučković bila je vrhunski uvjerljiva i šarmantna kao zavodnica Dragica. Zbor se držao koliko je mogao, uz vjetar, kišu i inače sasvim dobar razglas koji je također postao kamen spoticanja kad su uvjeti počeli sličiti na vaterpolo, a ne na nogometnu utakmicu.
A ta utakmica, u konceptu redateljice Kristine Grubiša i iznimno kreativne koreografkinje Raffaelle De Luca, u odnosu na izvedbu u Hrvatskom narodnom kazalištu snalažljivošću se i pameću izvođača „iščupala“ i ostala koliko je moguće atraktivna, uz napomenu da bi akrobacije kakve smo vidjeli u HNK-u bile izrazito opasne pa su ih na licu mjesta ponešto ublažili. Dotad izvrsni Orkestar HNK-a morao je hitro skloniti svoje instrumente, a maestro Davor Kelić ostao je last man standing, s voljom, željom i elanom da se uz klavirsku pratnju barem prvi čin dovede do kraja. Pokušali su, pokušaj je bio hrabar, srčan i pošten, ali sve dalje od toga bilo bi riskantno za izvođače, instrumente, opremu… Publika je velikim pljeskom i ovacijama pozdravila ono što je vidjela, a vidjela je prvo poluvrijeme sjajne utakmice, sto godina nakon praizvedbe na Starom placu. Zašto je ova morala završiti kišom, to samo nebo zna, ali ostat će povijesna. Split voli Tijardovića, voli svoj ansambl HNK-a, voli Hajduk. I čekat će ih, u tom čarobnom miksu „Kraljice lopte“, koliko god treba.
Više o ovoj temi pročitajte na poveznicama ispod:
FOTOGALERIJA I VIDEO Još uvijek neizvjesno održavanje operete "Kraljica lopte" na Starom placu
