Deveti kandidat za osobu 2018. godine portala Dalmacija Danas je ihtiolog i oceanograf Stjepan Jukić Peladić. Stjepanova nevjerojatno bogata biografija čini ga jednim od najposebnijih kandidata koje smo imali prilike predstaviti do sada.
Stjepan Jukić Peladić završio je gimnaziju 1954. u Splitu, studij biologije 1960. na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Beogradu, a doktorirao je 1973. na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Bio je asistent u Biološkom zavodu u Dubrovniku 1961-62, potom prelazi u laboratorij za ihtiobentos Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu. 1977. postaje suradnikom, 1979. višim znanstvenim suradnikom, 1983. znanstvenim savjetnikom, a 1998. izvanrednim profesorom.
U razdoblju 1995-97. postaje vršitelj dužnosti ravnatelja Instituta. Predavao 1981-90. u Međunarodnom ribarskom obrazovnom centru pri Institutu za oceanografiju i ribarstvo, od 1988. na poslijediplomskom studiju iz oceanologije na PMF u Zagrebu, a od 1991. i na dodiplomskom studiju splitskoga Pomorskoga fakulteta.
Usavršavao se u Danskoj, Rusiji, Švedskoj, SAD i Italiji, a kao ribarski ekspert djelovao je u Gani i Somaliji. Njegov je znanstveni rad usmjeren na primijenjena ribarstveno-biološka istraživanja Jadranskoga mora: procjenu obnovljivih resursa, njihovo unapređenje i zaštitu.
Jedan je od prvih organizatora "Međunarodnog ribarskog tečaja za kandidate zemalja u razvoju", tečaj koji je tijekom 1980-88. godina pohađalo i završilo 300 kandidata iz raznih zemalja Afrike, Azije, Južne i Srednje Amerike.
Od 1988. godine redoviti profesor na poslijediplomskom studiju iz oceanologije PMF Zagrebu, a od 1991. i na dodiplomskom studiju splitskog Pomorskog fakulteta. Znanstvena usavršavanja i specijalizacije ostvario u inozemstvu: Danskoj, Rusiji, Švedskoj, Italiji. Ostvario dvije Fulbright stipendije u SAD (Seattle, 1974. i 1978.) i kao ekspert boravio u misijama u Somaliji i Gani.
Znanstveni rad je pretežno usmjeren na primijenjenu biologiju, morsko ribarstvo, u Jadranu s temeljnim ciljem ocjene obimnosti obnovljivih resursa u Jadranu, njihove prostorno-vremenske promjene, odnosno dinamika populacija prirodnih vrsta riba, rakova i glavonožaca.
U mladosti aktivno se bavio športom - nogometom. Bio predsjednik RNK "Split" (1988.) i NK "Hajduk" (1990-1992). Ujedno, jedan od utemeljitelja "Lige malog baluna" u Splitu. Za suradnju i promociju dobrih međuljudskim odnosa u nogometu, kao predsjednik „Hajduka“, 2001. godine primio je diplomu FIFE.
Impresivne informacije iz života našeg sugrađanina, znanstvenika, športaša i društvenog djelatnika više su nego dovoljan razlog da ovaj i dalje vrlo aktivni 84-godišnjak postane kandidat za osobu godine našeg portala. Dodajmo kako je dr. Stjepan Jukić – Peladić napisao i na jedan način oživio barba Luku Kaliternu knjigom "Legendarni barba Luka Kaliterna", kao sjećanja, razgovori i članci, a sve u spomen svom učitelju, treneru i nogometnom vizionaru. peladic-diplome-priznanja
Uz jednu Vašu jako bogatu biografiju, prvo što čovjeku upada u oko je jedna iznimno zanimljiva i bogata profesionalna karijera koja je u konačnici rezultirala time da ste bili ravnatelj Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu. Možete li nam reći, s odmakom otkad ste u mirovini, je li Institut postigao željene ciljeve?
- Ovo nije lagano pitanje, jer isto kao što u znanosti imate jedan određeni cilj i radite prema tom cilju, na koji ste dio puta vi došli u traženju istine, to uvijek ostane jedna velika nepoznanica. Ali kad govorite o našem Institutu onda on ima cijelu svoju povijesnu genezu: on je stvoren 1935. godine u našoj bivšoj državnoj zajednici koja se zvala Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Ali već ranije naši prirodoslovci u Zagrebu da bi se suprotstavili intencijama znanosti Nijemaca, Austrije (tada smo bili pod velikim utjecajem Austro-Ugarske i jako velikim utjecajem Talijana sa svojom tradicijom na Jadransko more) smatrali su da je jednostavno došlo vrijeme da i mi trebamo imati jednu znanstvenu ustanovu koja će se baviti istraživanjem živog svijeta mora, florom i faunom – i oceanografijom, normalno. Prva je bila Akademija koju su podržale Akademija u Sloveniji, Akademija u Srbiji i normalno i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. I s prvim institutom, tada se zvao Oceanografski laboratorij mi smo ga osnovali u Schillera (danas Vila Dalmacija, op.a.) da bi 1935. g. uz veliku podršku, što je interesantno za Split i splitsku intelektualnu strukturu tih godina da su maksimalno podržavali znanstvene programe i 1935 kad je počela gradnja Oceanografskog instituta na rtu Marjana, tada nam je Grad i čak pojedini splitski težaci darovali su svoju zemlju da se sagradi svima je bilo stalo da samostalno počnemo istraživati i da Hrvati imaju vlastiti institut. To je bilo pitanje ponosa. Interesantno je da je bila formirana jedna komisija od profesora iz Beograda, Zagreba, Ljubljane koja je išla uzduž naše obale da bi odabrala lokalitet, i kako se geografski Split nalazi skoro u centru te naše nacionalne obale, odabrali su Split. Nekoliko mjesta je bilo predloženo: Zenta, Uvala Baluni, međutim kad su došli na rt Marjana, rekli su: To je od Boga dano, tu se treba graditi institut.
Kad smo osnovali Institut, išlo se odmah na izgradnju akvarija u sklopu instituta, jer su ihtiolozi i biolozi propagirali da moramo živi svijet predočit ljudima, djeci, školama, itd da se upoznaju s organizmima koji žive u moru. Zgodno je da su Splićani dosta često krivo interpretirali riječ „akvarij“ pa su ga zvali „akvarel“. Interesantno, koliko god on bio mali, unutar naše zgrade Instituta, otprilike 40.000 ljudi bi godišnje prošlo kroz akvarij, neprimjetno. 1978. g, kad je već počeo naglašeno turizam i kad su postala kupališta splitska premala, a ljudi su tražili mjesta gdje se mogu okupat, jednostavno su dolazili na rt Marjana, tako da je broj kupača iz godine u godinu rastao. Mi smo odmah tražili da se riješe higijensko-sanitarni čvorovi zbog velikog broja kupača. Međutim, Općina nije imala razumijevanja i rekli su da ne mogu dozvoliti da taj mali akvarij bude javni zahod. I tako smo ga zatvorili. Prije desetak godina smo pokušali na Bačvicama otvoriti novi akvarij, ali bez uspjeha.
U čemu je problem?
- Problem je jednostavno u nerazumijevanju Grada da nam pomogne da u to krenemo, da nam da zeleno svjetlo. Prostor ima 2005 m2, to je ogromni prostor u kojem bi se mogao napraviti jedan reprezentativni akvarij, međutim nemamo ljudi koji to razumiju.
U početku je bila razvijena samo oceanografija, marina biologija je tek bila u začetku, a prelaskom u novoizgrađeni objekt 1935, razvili smo i odjel za ribarstvo u dva segmenta: jedan se bavio malom plavom ribom (srdela, papalina, inćun, skuša, tuna) i drugi koji se bavio priobalnom ribom. Vječita je bila kompeticija između talijanskih ribara koji su imali daleko veću tradiciju i veće razumijevanje države u investicijama, međutim mi do negdje 1945 ili 1946 imamo samo priobalni ribolov, od Istre preko Kvarnera i cijela Dalmacija. Tada smo imali 30-ak pogona za preradu ribe, koji su se s vremenom počeli gasiti da bismo sada imali tek nekoliko tih tvornica.
Jesmo li izlovili Jadran?
- Da, upravo o tome pišem sada – izlovili smo, neka istraživanja pokazuju da su neke vrste istrijebljene, potpuno nestale zbog ribolova. Proporcionalno je vezan intenzitet ribolova i reprodukcija i biološki rast bilo koje druge populacije. Postoje danas matematički modeli iz kojih je moguće izračunati i davati čak preporuke dokle i do koje mjere je optimalan ribolov. Međutim kod ove ribe koje su spori plivači, kod koje je broj jedinki koje ženke rađaju niži, a to su uglavnom hrskavičave ribe: psi, raže, mačke, one nestaju. Kao spori plivači ribolovni alat ih pokupi sve. Ranije su ih ribari vraćali u more, jer na tržištu nije postojao interes za tu vrstu ribe, ali danas kad ribe nema, sve je dobro, sve se jede.
Koja je uloga Instituta u pokušaju očuvanja tog ekosustava?
-1948/49 g dr Tonko Šoljan, tadašnji direktor Instituta, čovjek zaljubljen u more i sve što dolazi od mora, uspio je organizirati prvu ekspediciju u Sredozemnom moru, u Jadranu. Ekspedicija se zvala Hvar i trajala je dvije godine. On je prvi napravio inventarizaciju ihtiofaune Jadranskog mora. Napisao je prvu takvu knjigu, monografiju „Ribe Jadrana“.
Kasnije je došlo do političke podjele: Talijani su pripadali jednom političkom sustavu, a mi drugom. Tako je došlo do podjele Jadrana pravnim normama tzv središnjom linijom ili linea media. Vlada tadašnje Jugoslavije je dopustila Talijanima da sa 150 koćara love u našem teritorijalnom moru. Tu je bila moja šansa, podloga za moj rad je bila Ekspedicija Hvar dr Šoljana. Imao sam sve napisano, ali vremenski razmak je bio veliki, od 1948 kad je bila ta ekspedicija do 1972 kad sam ja želio ponovno valorizirati stanje da bih utvrdio do koje je razine iskorišten ihtiofond Jadranskog mora. Uspio sam zahvaljujući velikim naporima, i rekao bih mom mladenačkom i sportskom duhu, inzistirao sam da dođem do kontakta s talijanskim znanstvenicima da bih ih animirao i da bismo zajednički ušli u program. Uspjeli smo krenuti s jednim malim pionirskim programom koji smo nazvali „Pipetta“, napraviti valorizaciju stanja jadranskih ihtioresursa u koćarskom ribolovu, da bi se on kasnije proširio dalje, u njega su ušli novi instituti iz Italije, i iz našeg dijela Slovenci, pa kasnije i Albanci, da bi 1999. godine taj model našeg istraživanja Jadrana (konkretno Univerzitet iz Bologne i naš u Splitu) europske zemlje kopirale i tada je napravljen najveći međunarodni projekt u Mediteranu u kojem su sudjelovale praktički sve europske zemlje kao Gibraltar, Francuska, Španjolska, Italija, Grčka, Hrvatska... zajedno smo napravili valorizaciju ihtiofonda.
Prije nekoliko godina su vršena istraživanja jadranskog podmorja u smislu moguće eksploatacije nafte i bacale su se zvučne bombe...
-Sticajem okolnosti sudjelovao sam 1967. godine kao istraživač na prvim biološkim istraživanjima postojanja nafte i plina u Jadranu. To je istraživanje izvršeno američkim istraživačkim plovilom, a mi smo išli za njima. Tada nisu postojali eho sonderi, istraživalo se eksplozivom, TNT-om od 12 kg. Mi smo pratili kakav će biti utjecaj tih istraživanja na živi svijet. Na Jadranu sada ima nekih 7 ili 8 bušotina koje eksploatiramo zajedno Talijani i mi. Koliko mi je poznato, od početka eksploatacije tih bušotina, dakle od '70-ih godina do danas, nijedan incident se nije dogodio. Ali ljudi strahuju, što je normalno, postoji li mogućnost da se dogodi nekakva katastrofa ako bi se nastavilo s istraživanjima i ako bi se izgradile nove bušotine. Međutim, ako Albanci i Crnogorci krenu s eksploatacijom, to je potencijalno velika opasnost za nas zbog morskih struja, ako bi se dogodila neka katastrofa.
Obzirom da ulazne morske struje idu našom stranom Jadrana, upravo zato možemo vidjeti sve one naplavine smeća koje završavaju u dubrovačkom akvatoriju.
Problem smeća koje morske struje naplavljuju na našim obalama, a većim dijelom se radi o albanskom i nešto crnogorskog smeća. Radi li naša država dovoljno na rješavanju tog velikog problema?
- Cijela naša energetika je jedna velika nebuloza. Ne postoji generalna politika koja bi školovanom čovjeku ulijevala povjerenje u to da postoji neki generalni plan.
Spomenimo i Vašu profesorsku karijeru – u Zagrebu i Splitu.
- U Jugoslaviji smo imali jako dobro razvijenu znanstveno-tehničku suradnju sa zemljama u razvoju. Zahvaljujući tome, često smo u Institutu imali priliku otići u te zemlje, davati im savjete. Npr kad smo išli u Somaliju i Ganu, očekivali smo da će nas s njihove strane dočekati netko tko će s nama razgovarati al pari, ali nismo zatekli nikoga, a nismo ni mogli, jer oni nisu imali školovanih ljudi. Tako mi se rodila ideja o osnivanju Međunarodnog centra za izobrazbu ribarskih kadrova zemalja u razvoju.
Želio sam ih naučiti kako pravilno štititi i racionalno iskorištavati nacionalne resurse, angažirao sam se oko ministarstava u Beogradu i Zagrebu, i iako je postojala dobra volja da školujemo kadrove iz zemalja u razvoju, u priču su se uključili Nizozemci koji su tada ulagali oko milijardu dolara godišnje u školovanje različitih kadrova iz zemalja u razvoju. Tako da su oni financirali rad tog centra u Splitu koji je trajao 9 godina, od 1980 do 1990, do pred sam rat. Nizozemci su prije nas shvatili da će izbiti rat, pa su se povukli, i kad više nije bilo novaca, mi smo se jednostavno ugasili. (Odnosno, nakon gašenja ovog centra, dali smo jedan modalitet i spojili se s Pomorskim fakultetom, da bi danas se napravio biološki odjel pri Sveučilištu u Splitu)
Oko 300 ljudi je prošlo kroz naš centar, iz svih dijelova svijeta: Srednje Amerike, Južne Amerike, Afrike, Dalekog Istoka...
Pređimo na sport. Igrali ste za Hajduk i obnašali ste funkciju predsjednika RNK Split i Hajduka?
- Da. A nisam bio u Partiji (smijeh). Nisam bio u politici jer ne mogu lagati ljude i obećavati bolje sutra, dakle nešto što realno ne mogu ispuniti.
Nogomet sam počeo igrati na Bačvicama, na salbunadi.
Najvažnije, 1943. je moj otac, kao Radićevac izgubio i glavu, a moja najstarija sestra se zaljubila u osobu iz Velog Varoša, duhovitog pitura, koji je bio izraziti komunist. Vjenčali su se, a on je po pozivu Partije nakon 5 dana braka napustio moju sestru i pobjegao u partizane. Ukrao je čamac na Zenti, prebacio se na Brač, a budući je bio pitur, morao je pisati parole „Smrt fašizmu, sloboda narodu“ po našim lipim kućama na Braču i Hvaru, da bi ga kao igrača Splita, pozvao Hajduk kad su formirali ekipu na oslobođenom teritoriju na Visu. 3.11.1944. se Hajduk vratio s Visa u Split, a moj zet se vratio svojoj supruzi. Od tada je on nama bio uzor. Igrao sam prvo na ledinama, „na krpaše“, i kad je jednog dana legenda Hajduka, Jozo Matošić prošao tuda zajedno s mojim zetom, rekao mi je: „Mali Jukiću, igraš odlično, pođi u Hajduka i reci barba Luki Kaliterni da san te ja posla.“ Valjda sam bio talenat, pa sam se ubrzo afirmirao. 1952 smo postali prvaci Jugoslavije kao juniori. Kako je tada u nogometu bio isključivo amaterizam, kad je došlo vrijeme da uđem u prvu momčad Hajduka, negdje 1953/54. Međutim, to je bilo jedno krizno razdoblje kad se barba Luka Kaliterna zakačio s jednom megazvijezdom, Bernardom Vukasom. Vukas je bio jači i barba Luka se povukao i otišao teška srca u Splita, a ja sam slijedio svog učitelja. Napustio sam Hajduka premda su u Hajduku na mene računali. Nakon godinu dana sam otišao u Beograd, tamo sam počeo igrati za Crvenu zvezdu. To je bilo doba kad je Beara napustio Hajduka i otišao u Crvenu zvezdu, međutim kad sam trebao početi ozbiljno igrati za Crvenu zvezdu, došao je Arapović i pozvao me u Sremsku Mitrovicu i ponudio mi stipendiju. Moja mama je imala toliko mizernu plaću da ja time nisam mogao platiti ni autobus do Jadra... otišao sam u Sremsku Mitrovicu, igrao za njih tri godine i tako počinje ta moja nogometna karijera. Kasnije sam završio u Dubrovniku, a po povratku u Split, 1962 počinje mali nogomet. Kroz igre, što u Splitu, što u Hajduku, nikad se nikome nisam zamjerao, osnovno mi je bilo poštovanje prema čovjeku i tolerancija.
1988. godine sam se šetao po Pjaci i naišla su dva moja prijatelja koji su mi rekli: „Stipe, danas je skupština Splita ispod Turske kule. Dođi da vidimo šta će bit.“ Ja sam došao gore, tad je Dragi Matošić bio predsjednik Splita, držao je govor i na kraju pitao javlja li se netko za riječ. Ja sam se javio s nekoliko prijedloga i kad je bilo glasanje za novog predsjednika, jer je Matošiću istekao mandat, ljudi su počeli predlagati mene. Pokušao sam ih uvjeriti da ne mogu prihvatiti, jer sam došao na nagovor par prijatelja, doveli su me sa Pjace, ali na neki način su izvršili pritisak na mene i morao sam prihvatiti. Onda sam izabrao upravu kluba, uglavnom intelektualce – inžinjere, liječnike... oni su se svi odazvali, jer su me poznavali kroz balun. Međutim, kad sam vidio da brodogradilište rapidno propada, i u jednom momentu sam vidio da od obećane izgradnje tog stadiona neće biti ništa. Tada sam od kluba tražio da izaberu novu upravu, ja sam se povukao na jedan fer način, a došli su drugi ljudi.
Kad je bila ona turneja Hajduka 1990. u Australiji, poznata ekipa je pokušala izbrisati obilježje zvijezde iz povijesti kluba, i meni je to bilo disonantno sa Hajdukom, znajući cijelu genezu kluba od 1943. i značenje tih obilježja. Jednog dana kad sam došao doma, žena mi je rekla da me nazvao tadašnji gradonačelnik Onesin Cvitan. Nisam znao što bi mogao tražiti od mene, jer se nismo poznavali, ali sam svejedno nakon par dana otišao u njegov ured. On je započeo priču time kako su u Hajduku skinuli sva svoja povijesna obilježja i kako oni žele postaviti novu upravu, i žele mene za predsjednika. Objasnio sam mu da iako pratim Hajduka, već 20-ak godina nisam u klubu i ne znam kako funkcionira iznutra. Zatražio sam da mi da vremena da razmislim i on je pristao na to. I ja „uhvatim“ jednog uglednog profešura na splitskom fakultetu, a godinama je bio u upravi Hajduka da mi da „neke instrukcije“. I tako smo šetali jedno četiri sata, pitao sam ga da mi objasni sve što me zanimalo. I onda mi je on rekao: „Znaš šta, Stipe, iz cijelog svog životnog iskustva ti kažem: izuzev obitelji, ne isplati se ni za koga žrtvovat niti gubit vrijeme.“ Ali, u meni se rodila ona intriga, dalmatinska, ili moja ljubav prema Hajduku i nisam mogao dopustiti da se nešto događa u Hajduku, a da ja nisam prisutan. I nakon par dana otišao sam kod gradonačelnika i rekao sam mu „Ja Vam prihvaćam, ali tko će mi biti suradnici?“ Onda se on upoznao s Ivom Petrinovićem, profesorom, sa nekim drugima koji su bili stranački i koji su napravili opet svega i svačega, da ih ne imenujem, a ja sam otišao. I prvo što sam kako je Hajduk imao Bokšića, Jarnija, Štimca... mi smo bili onda najbolja momčad Jugoslavije, ja sam znao čime raspolažem i mi smo bili prvi prvaci Hrvatske, osvojili smo prvi Kup Hvatske, osvojili Titov pokal, to je bio zadnji taj pokal i on se sada nalazi trajno u trofejnim prostorijama Hajduka. Nisam ekonomist, nego znanstvenik, biolog, ali znam odvagati što je dva kilograma, što je jedan kilogram. Vidio sam što dolazi, da će Hrvatska danas ili sutra ići na jedan tržišni način, da se nacionalna ekonomija mijenja bitno ili radikalno, kako god hoćete. Tražio sam tada sponzora, otišao sam prvo Niku Piliću, pitao sam ga može li nas preporučiti Adidasu. I ja dođem s Ikom Buljanom u Munchen, gdje je Niko imao svoju školu tenisa, i on nas je odveo generalnom direktoru Adidasa. On me pitao što ja tražim. Rekao sam mu da se kod nas događaju političke promjene i pitao ako možemo imati za sponzora Adidas. On mi je rekao: Znate šta, od djetinjstva pratim i zaljubljenik sam u nogomet. Međutim, Hajduk, vas nema nigdje u Europi. Mi nismo uopće zainteresirani za tako nešto. Ako vam trebaju cipele, dresovi, pođite, uzmite koliko god hoćete. Odbio sam, rekao sam da imamo dovoljno opreme. Išao sam na drugi model, znao sam da nemamo novaca. Istovremeno mi je došao Tomislav Ivić, kojeg sam ja animirao i rekao sam mu: Tomo, nakon Portoa, kad završiš ugovor, vrati se, želim da imam tebe, da imam Biću, da imam Poklepovića. Nijedan grad na svijetu nije imao takva tri trenera. Sva tri su mi dali placet. Sa Bićom sam četiri sata u Zagrebu razgovarao i samo mi je rekao: Sa pola puta se vraćam u Split, ali čime mi možeš garantirati da ćeš ostat direktor? Rekao sam: Sve ti mogu garantirati, ali to ne mogu. Oni koji su me zvali da dođem pomoći Hajduku 1990., 1993. su mi dali nogu u guzicu u momentu kad smo prodali Bokšića i prodali Jarnija, kad je došao novac u Hajduka. Nikome od tih velikih prijatelja i zaljubljenika u Hajduka nije traga bilo. Dolazimo sad Petrinović, Špaco i ja i Špaco je održavao neke kratke treninge, jer ih nije mogao održavati na otvorenome. Otišao sam razočaran, ne ljut nego totalno razočaran u moralne vrijednosti naših ljudi.
Vi ste zaslužni za pokretanje službenog malog nogometa u zemlji?
-Nisam sam, zajedno smo to pokrenuli u ambulanti dr. Jurja Romca. Tu smo se našli nas trojica, on je tada bio dežuran kao mladi stažist, Zlatan Bašić i ja smo došli kod njega sa Pjace. Imao sam ideju, rekao sam im: „Dolazi Božić i Nova godina, nemamo šta radit, idemo napravit pašta-fažol turnir“ to je bila ta ideja i tako je to krenilo.
Dakle iz Splita je krenula zaraza malog nogometa?
-Da, upravo tako
Kako se zvao taj prvi tim?
-Zvao se Old boys, jer smo već bili stari, ali duša nam je ostala mladenačka, pa smo iskombinirali jedno i drugo
Spomenut ćemo i knjigu Legendarni barba Luka Kaliterna. Jasno je zašto ste baš takvu knjigu napisali, s obzirom da je to Vaš učitelj.
-Odgovorit ću protupitanjem: zašto se ne angažirate da stadion u Poljudu konačno dobije ime Kaliterna? Jer prvi koji se angažirao i stvorio stotine prepoznatljivih pojedinaca i igrača, to je bio barba Luka. A arhitekt je bio njegov brat Fabijan. U Splitu očito ne možemo napraviti taj korak zbog naše tvrdoglavosti, gluposti, jalovosti, zašto ne možemo stadionu dati ime Kaliterna?
Što ste još napisali?
-„Bačvice – raj na zemlji“ monografiju. Tiskali smo 2000 primjeraka. Taj naslov je dao Anatolij Kudrijavcev.
Sada pišem knjigu „Ribe Jadrana“ i objavit ćemo je ako bude novca. Imam dosta još stručnih, ali to nije interesantno, znanstvenih radova koje sam pisao zajedno s Talijanima, kroz Institut, kroz naše publikacije...
Razgovarajući u svojoj karijeri s mnogim ljudima, zaključujem da ste u vrlo uskom krugu ljudi koji je bitno promijenio ovaj grad na bolje na mnogim područjima. I samim time očekujem da ste izrazito iskusan čovjek sa čvrstim stavovima. Moje pitanje glasi: što biste poručili našim građanima Splita i gradskim ocima koji upravljaju našom sudbinom?
-Za mene je znanje pokretač. Školstvo, školovanje, učenje, to je pokretač. Primitivizam nas nigdje ne vodi, a s njim se sučeljavamo cijeli naš život, i dan danas. Svjedočimo sveobuhvatnim promjenama gotovo na dnevnoj razini, ali jednostavno je činjenica da je Split koji je prije živio u nekim svojim kulturološkim gabaritima oronuo, da ta kulturološka obilježja polako nestaju. Jedina nada su neki mladi i educirani ljudi...
DOSADAŠNJI KANDIDATI:
- DALMACIJA DANAS IZBOR ZA OSOBU 2018. GODINE: Vinko Prizmić (HGSS): “Ljudi koji trebaju našu pomoć bez helikoptera nemaju šanse”
- DALMACIJA DANAS IZBOR ZA OSOBU 2018. GODINE – Ante Bonacin (Prometov vozač): “Danas je došlo da svatko gleda sebe”
- DALMACIJA DANAS IZBOR ZA OSOBU 2018. GODINE – Maja Jurišić (Pokret otoka): Otočani, ne čekajmo da netko drugi nešto napravi za nas!
- DALMACIJA DANAS IZBOR ZA OSOBU 2018. GODINE – Špiro Gruica (domar): "U 40 godina samo sam u slučaju bolesti izostao doći na planinu"
- DALMACIJA DANAS IZBOR ZA OSOBU 2018. GODINE - Milena Mratinić (Naš kvart): Žene u Hrvatskoj još uvijek nailaze na stakleni strop. On treba nestati!
- DALMACIJA DANAS IZBOR ZA OSOBU 2018. GODINE: Goran Pelaić (Radio Split): Split je do '60.-ih godina bio glazbeno skoro anoniman, a grad se nije dostojno oprostio od Jakše Fiamenga
- DALMACIJA DANAS IZBOR ZA OSOBU 2018. GODINE - Dina Levačić (maratonka): Krajem srpnja ponovno ću plivati relaciju Vis - Split
- DALMACIJA DANAS IZBOR ZA OSOBU 2018. GODINE – Trpimir Jurkić (prvak drame HNK): Pozornica je svijet veći od svih svjetova, a kazališna iluzija stvarnija od stvarnosti