Podijelite

Malo po malo i stigli smo do polovine predstavljanja kandidata za osobu 2018. godine portala Dalmacija Danas. Šesta nominacija pripala je splitskom novinaru i publicistu Goranu Pelaiću.

Goran Pelaić rođen u Splitu 1947.godine i punih 50 godina je u novinarstvu. Svrstavaju ga u glazbene novinare, ponajviše zbog bezbrojnih tekstova napisanih o glazbi, u raznim časopisima i publikacijama, te posebno osvrta na HR Radio Split o Festivalu zabavne glazbe Split i više stotina emisija posvećenih Splitu, splitskim i hrvatskim glazbenicima, te moru i pomorstvu. Premda je završio studij prava, pripremao se za glazbenika.

Njegov najveći novinarski doprinos tekstovi su, analize i osvrti na glazbena događanja pa je zbog obimnosti novinarske i publicističke djelatnosti citiran u brojnim publikacijama pa i u znanstvenim radovima glazbene tematike. Koncem osamdesetih radio je seriju radijskih emisija s Ljubom Stipišićem, pa ga je prigodom izlaska Delmatiane 1988. godine Stipišić javno počastio rekavši da je „Sljedbenik iskonske riječi i zvuka naših praotaca“, znajući za njegov dotadašnji rad i principijelnost kad je u pitanju i riječ i glazba, cijeneći ljepotu njegovog novinarskog rukopisa (po čemu se posebno isticao) ali i njegov rad kao „baštinika baštine“.
Svakoj emisiji dao je osobiti timbar progovarajući i o gradu Splitu i njegovoj prošlosti, sadašnjosti i svemu onom posebnom i važnom što može biti i zalog budućnosti ovog grada. U emisije je unosio dašak nostalgije za Splitom njegovog djetinjstva i kolekcionarski pomno, gotovo pola stoljeća, sakupljao i stvorio impozantnu građu o Splitskom festivalu zabavne glazbe. Tijekom 2016. posebno je zadužio grad Split predstavljajući, iz tjedna u tjedan, 55 godina Splitskog festivala zabavne glazbe s rijetkim i do sada neobjavljenim tonskim zapisima. Na društvenim mrežama proteklih godina objavljuje tonske zapise emisija i gotovo svakodnevno doživljava mala sitna priznanja od svojih slušatelja u čije je domove putem radijskoga etera ušao kao rado viđeni gost.
Objavio je biografije svih relevantnih glazbenika Hrvatske ali i dramskih umjetnika pa je bezbroj puta citiran ili se njegovi zapisi koriste u cijelosti. Na mreži Croatianpopmusic, objavio je povijest festivala Zagreb,Opatija i Split, dajući tako presjek i obilno štivo o glazbenoj povijesti Hrvatske, s nizom poznatih i nepoznatih detalja, sačuvavši tako od zaborava mnoge istaknute glazbenike i pjevače. Prošle je godine objavio impozantnu listu glazbenika otoka Korčule, od zavičajne mu Vele Luke, preko Blata, Čare, Račišća, Smokvice, Žrnova, Lumbarde i grada Korčule, obogativši to s biografijama i tonskim zapisima.

NOVINARSKI DOPRINOS RADIJSKIM EMISIJAMA

S novinarstvom se rano počeo baviti. Na Radio Zagrebu započeo je 1970. u Programu „Priča koju niste čuli“ Iz suvremene književnosti za djecu i javlja se sa svojim autorskim pričama o moru, brodovima i ribarima. Piše poeziju, a neki stihovi su mu i uglazbljeni.
Godinu dana poslije, 1971. godine započinje njegova suradnja u emisiji Pomorska večer , koja je tada išla isključivo iz Radio Zagreba s rubrikom „Sva moja mora“, koja se od 1971. do danas nije ugasila, a gotovo 40 godina stalni je suradnik Radio Splita najčešće s autorskim emisijama.

Najviše uspjeha je imao s emisijom „Ulice“ u kojima je predstavio slušateljstvu splitske ulice, ljude koji su živjeli i gradu pod Marjanom, s nizom nepoznatih povijesnih detalja vezanih uz pojedine ulice. Rijetki su novinari u pisanim medijima a i u radijskom programu koji su tako sustavno i na njemu karakterističan način pisali o gradu Splitu.

Gotovo 18 godina vodio je po dvije jednosatne emisije „Portreti“ i „Glazbeni mozaik“, a od 2008. uređuje i vodi jednosatne emisije „Evergreen“ i „Nedjeljni akvarel“. U „Akvarelu“ je posebnu pozornost posvetio afirmaciji mladih splitskih umjetnika, značajnim ljudima i ženama grada, iseljeništvu te malim mjestima uz obalu i otocima, uvijek s toplim pričama i tako punih devet godina, svake nedjelje od 12 do 14 sati.

Gotovo 18 godina priprema rubriku „Dalmatinska pismo moja“ dajući svakog ponedjeljka u emisiji „Podvučeno plavim“ recenziju pjesme dalmatinske melodike. Uređuje i dio glazbenog programa.

U Splitu se novinaru obično vrednuju kada odu u mirovinu, a mi ćemo “preduhitriti” Gorana i dati mu do znanja da se njegov trud i doprinos Splitu, Dalmaciji i Hrvatskoj itekako vidi i osjeća i danas. Mnogi mladi novinari od Gorana bi mogli štošta naučiti.

U novinarstvu ste pola stoljeća. Jeste li Vi glazbeni novinar, kako to ljudi vole reći?

– Po onome što sam radio do sada moglo bi se tako reći. Ali to bi bila manjkava konstatacija. Jer tu je cijeli jedan dugi niz umjetnika iz drugih područja, od književnika, slikara, dramskih umjetnika s kojima sam kontaktirao i o njima pisao. Ali izgleda da me ljudi percipiraju kao pisca o glazbi i glazbenim kretanjima. Kad je u pitanju glazba imam drugačiji pristup nego neki drugi. Ne zanimaju me pojave koje su nebitne kad govorim ili pišem o skladateljskom djelu, autorima, vrhunskim interpretima. Ja sam pokušavao od prvog dana biti takav novinski i radijski pisac koji ukazuje na glazbene domete lišene banalnosti. Glazba nije igračka za malu djecu. Opet, nastojao sam u svemu tome biti objektivan i beskrajno sam zahvalan mojim učiteljima koji su mi davali poduku; od Silvija Bombardellija, Edija Radosavljevića, Đekija Srbljenovića, Josipa Biskupovića…A dao sam ponešto i ponekad i neki mali doprinos i glazbenoj teoriji. E sad, koliko je to bilo prihvaćeno kod onih koji glazbu drže u škafetinu puke zabave to je drugo pitanje. Cijeli život tako radim i dok sam radio u listovima i paralelno na radiju. I sve je to počelo jako rano kod mene i nisam se dao slomiti nikada iako je bilo dosta onih koji su se našli pogođeni takvim novinarskim stavom. A ima ih i danas!

U početku je bilo znatno lakše jer nije bilo toliko pakosti ni u novinarskim ni u glazbenim krugovima. A ni šlamperaja!

Zaista me čudi kako ranije, 60-ih godina grad Split nije imao ni jedno afirmirano pjevačko ime. Bilo je potrebno educirati scenu, kako, kroz splitski festival ili kroz nešto drugo?

Bilo je orkestara, poznatih i vrsnih glazbenika, odličnih mladih pjevačica i pjevača ali izvan Splita oni su bili totalna nepoznanica. Prva splitska pjevačica koja se pojavila na pravom festivalu Melodije Jadrana 1962. godine bila je Maruška Šinković Kalogjera. I ni jedno jedino drugo ime iz Splita! 1963. se pojavljuje Đorđi Peruzović. Svi ostali su došli kasnije. Oliver tek 1967. i nije se baš proslavio i nisu to bili laki koraci. O tome smo najviše pisali pok. Vinko Bezić i ja. U to prvo vrijeme. Dakle sporo je to išlo. Istina je da je Toni Kljaković koji je iz Solina bio jako popularan ali on je tada živio u Zagrebu i svi su znali za njega. Pa, eto ako sam naznačio te prve korake Maruškine i od Đorđija a kasnije mnogih drugih, meni je milo. Naravno, ne ignorirajući i druge novinare i njihov doprinos. U vrijeme tog novinarskog zanosa, elana koji me nije napustio ni do danas, možda sam bio mala karika, neka mala pomoć Đekiju Srbljenoviću utemeljitelju Splitskog festivala da se domaće snage na neki način afirmiraju van granica Splita. Čini mi se da je tu bio taj moj forte od samih početaka. A da, zaboravio sam Mladena Mateljana, dugogodišnjeg šefa pressa. Zasigurno i neke druge novinare pa im se ispričavam. Ne, nisam bio jedini!

Iza Vas je bezbroj tekstova, recenzija, biografija…

Ma, iza mene je jedan dugogodišnji rad. Nemam pojma koliko sam tekstova u životu napisao. Radio sam za toliko listova i časopisa. Recenzije za nosače zvuka sam pisao uvijek na zamolbu ili pjevača ili izdavača. Iz tog razloga nisam uzeo ni jednu jedinu lipu jer mi je imponiralo napisati nešto za neki album, zlatnu kolekciju jedne Radojke Šverko, Đanija Maršana, PeruzovićaZvonka Špišića! Pa meni je to bila velika čast. To su imena.

Pretpostavlja da ste i za Matka Jelavića radili. I da se dotaknemo današnjice, Matko Jelavić zadnjih mjeseci jako puno piše na Facebooku kako danas nema hita i da radio postaje i televizije bojkotiraju ljudima bliske pjesme. Je li to istina? Vi ste voditelj, radijski urednik je li Vam netko zapovijeda koje pjesme da puštate?

E pa da i za Matku sam isto napisao jednu recenziju za njegove instrumentale.

Nitko, ama baš nitko u mom novinarskom životu nije izvršio pritisak tipa nemoj ovo, nemoj ono ili nemoj to objaviti. On vjerovatno ne misli tako za Radio Split. Na Radio Splitu ne postoji bojkot nekog pjevača ili pjevačice ili nekakve cenzure. Nikad!

Postoje li danas hitovi?

Mislite na domaće hitove ? Ali opet pitanje što je to hit. To je opet jedan izmišljeni termin ubačen u glazbene vode. Postoje velike pjesme koje traju godinama i desetljećima i nije ih (poput mene) nagrizlo vrijeme. Svježe su u svemu i pjevaju se i danas. Ima li danas hitova kod autora? Ima ali starih. Nema ljudi koji pristupaju glazbi na način da podare nešto i publici i glazbi. Jelavić je usamljeni jahač i „buntovnik“ s razlogom. Šteta je što neka njegova razmišljanja ne podrže i njegove kolege pa da se stvari napokon razmrse.

Je li Vam teško pitanje tko je domaći izvođač 20. stoljeća?

Pa to je pitanje teško ko željezara! Vrlo teško pitanje. Pa to je kao da vas pitaju koje dijete više volite a imate ih puno. Ali mogu ih nabrojiti nekoliko: Radojka Šverko, Vice Vukov, Arsen Dedić, Oliver Dragojević, Tereza… Ali, upravo radi šarolikog tumačenja pjevač ja bih se kod navedenih opredijelio za izraz interpretatori. Znači, vrhunski tumači glazbenog djela.

Napisali ste gotovo 800 stranica Od Poška do Prokurativa, dakle cijelu povijest FZG Split ali navodno nije bilo interesa da se to objavi u nekakvoj monografiji, knjizi. Kako je to moguće?

Pa ne treba pitati kako je to moguće. U ovom gradu moguće je sve. Pa čak i da ignorira vlastitu glazbenu povijest. To sam ja napisao za 40-tu godišnjicu Splitskog festivala. Napisao sam i Povijest hrvatske zabavne glazbe prošlog stoljeća koji tekst je objavljen u Almanahu hrvatske glazbe 2007. godine. A ovo je trebala biti posebna knjiga. Stjecajem nesretnih okolnosti HNK je izgorio pa je tadašnji Dalmacijakoncert preuzeo koncertnu djelatnost a i čuvao arhivu FZG Split. Kad se preuređivao Teatrin cjelokupna arhiva je bačena na Karepovac. I od Splitskog festivala ali i Splitskog ljeta i to iz najsjajnijih godina. Obzirom da sam ja ona beštija što skuplja mrvice i stavlja ih u gnijezdo, ja sam puno toga sačuvao stjecajem okolnosti. Nažalost za to „smeće“ u ovom gradu nitko nije bio zainteresiran. Tri su gradonačelnika prodefilirala, nitko se nije zanimao i isto toliko direktora festivala a meni se u ovim godinama ne ide prositi od firme do firme da mi udijele milost da bi se tiskala knjiga. Sramota je da se jedan grad odriče svoje povijesti. Više me nije briga za to.

Kojih se trenutaka iz vaše bogate karijere rado sjetite?

– Pa to su susreti s ljudima, s velikanima. Iskreno vam govorim nikada za tu novinarsku misiju nisam priželjkivao neku novinarsku nagradu. Ono što mi je posebno drago dva su priznanja koja sam dobio za svoj rad; agrada za dugogodišnju vjernost i dragocjeni umjetnički doprinos Festivalu. Dobili smo je istoga dana na istoj sceni HNK Split: Tereza Kesovija, Arsen Dedić, Josip Milošević i ja, kao jedini novinar koji je dobio tu nagradu i koja je nosila ime Đekija Srbljenovića. I bila je zaista velika čast biti na istoj pozornici s njima. Dobio sam i priznanje za izniman doprinos očuvanju hrvatske glazbene baštine.

Kuda ide Splitski festival?

– Ide nekud, ali je skrenuo s pravoga puta. Ja nisam od onih ljudi koji bi se vratili 50-60 godina unatrag, na one pjesme koje su onda bile jer neke je pjesme ipak vrijeme pregazilo. Pa i trendovi su drugačiji. I ne tvrdim da su onda sve pjesme bile kvalitetne .Ali su bile na tragu mediteranskoga kruga a to je i bio cilj festivala. Primorski melos! Ja bih rekao da se danas promoviraju pjesme i autori koji to jednostavno nisu. Festival nema koncepciju, srušena su sva pravila do kojih se godinama držalo, a neke od njih sam i ja pisao. Ta pravila su usvojena na festivalskom Savjetu i odobrio ih je grad. Sve je to srušeno zbog jednog showa i držim da se više pažnje polaže na svjetlost nego na pjesmu. Ako to netko želi plaćati i ima svoju publiku neka tako i bude.

Koliko je danas Porin zaista glazbena nagrada i priznanje glazbeniku? Ima li težinu?

– Nažalost, nema težinu koju je trebao imati. To je zaista trebala biti nagrada glazbenim umjetnicima ali mislim da jednostavno danas ne znači ništa.

Stručna publicistika iza vas je zaista respektabilna. Što bi izdvojili kao najdraže?

– Pisao sam o svim izvođačima 20. stoljeća koji su nešto pizali i pokušao objasniti srž glazbe, posebice zabavne glazbe, koji su glazbeni utjecaji dominirali na naše okruženje, jesmo li mogli imati nešto što bi svaki Francuz, Englez ili bilo tko drugi mogao reći OVO JE HRVATSKA GLAZBA! Tu je na nekakvom tragu bio šezdesetih godina Zagrebački festival. Kasnije se to amerikaniziralo i kubaniziralo. Da, kubaniziralo! A što bih izdvojio iz stručne publicistike? Možda onaj osjećaj da je jedna djevojka na zadarskom Sveučilištu obranila doktorat na nizu citata izvučenih iz raznih publikacija s mojim potpisom.

To me je razveselilo.

Osvrnuo bih se na Vaše brojne emisije. Je li vam neka posebno prirasla srcu?

– A sve su mi prirasle srcu. Na radiju sam započeo 1970. godine. U Dramskom programu bio je jedan serijal pod nazivom Iz suvremene književnosti za djecu. Nakon toga pisao sam za Pomorsku večer koja je tada išla samo iz studija Radio Zagreba i ta se rubrika zvala (i još se zove) Sva moja mora. A radio sam dugo godina emisije Portreti, Glazbeni mozaik i onda je došao Nedjeljni akvarel i Evergreen. Akvarel mi je pri srcu. Tamo sam nekako baš onakav kakav jesam. Do kada? Mislim da se bliži kraj. Nitko me ne tjera.

E da, zaboravio sam napomenuti da i rubrika Dalmatinska pismo moja slavi 30 godina uskoro.

Kad ste već spomenuli tu emisiju, imate li što za poručiti našim klapama?

– Jednostavno da budu klape. A to je izgleda „teško“ na ovom trusnom terenu. Da se neke od tih „klapa“ prebroje i da ne konkuriraju velikim zborovima.

Zašto su iskočili gruzijski pjevači. Zato jer su autentični. Ne može klapa pjevati Gibonnija ili Frank Sinatru a da bude dalmatinska klapa. Ubila ih je komercijalizacija. Ne sve ali veći dio.

Dobar dio splitske javnosti ogorčen je kako se grad Split oprostio od velikana hrvatskog pjesništva, Jakše Fiamenga. Kako vi to komentirate?

– Ja sam to i komentirao javno. Rekao sam da je to sramota za grad i glazbene udruge koje nisu bile u stanju bar tiskati jedan plakat na kojem bi pisalo “Adio, vrli pjesniče“.

A što se moglo napraviti bolje?

– O njemu su govorili pravi ljudi koji imaju veze s pjesništvom, ali njegov forte je bio u glazbi, a nitko o tome nije rekao niti jednu jedinu riječ, niti mu se zahvalio. Niti jedna klapa, osim klape Pasika, nije se pojavila na ispraćaju. Bilo je jako malo pjevača, iako su mediji pisali da su ga ispratili brojni pjevači. Tako se ne ispraćaju velikani.

Poznato je da vam glas zatitra kad god netko spomene Korčulu…

– (nakašljava se) Evo i sad je. A slušajte, to je zavičaj, tu je djetinjstvo i sve sam dalje od tog škoja ali vizure Proizda, Ošjaka i vale teško vas mogu napustiti. Kad je u pitanju Korčula, napravio nešto što mislim da nitko dosad nije napravio, evidentirao sam sve do zadnjeg glazbenika koji su ponikli s tog otoka. Od opernih pjevača, autora, klapa, instrumentalista, sve, ukupno 270 ljudi. Ali ne one koji su na primjer gitarist u nekom sastavu nego 270 glazbenih umjetnika koji imaju svoje ime i svoje mjesto u hrvatskoj glazbi.

Imate li kakve riječi za kraj?

– Ništa visokoumno. Sad tek znam zašto su ljudi koji dolaze meni u emisiju zbunjeni i nervozni jer moraju govoriti o sebi. Jer nije baš lako najbitnije trenutke u životu zbiti u jedan razgovor (smijeh).

A najiskrenije, bez ikakve lažne skromnosti, ne mislim da sam Osoba godine. I sad ma kako vam to zvučalo, ne mogu se čudu načuditi da taj prijedlog dolazi iz jedne novinske redakcije. I to splitske!

Pa sad kako vi shvatili!

U svakom slučaju zahvaljujem na uvrštenju. Čast mi je.

Goran Pelaić:

POSEBAN NOVINARSKI INTERES: HRVATSKA ZABAVNA GLAZBE, TALIJANSKA CANZONA ,  
FRANCUSKA ŠANSONA (VIŠE PREDAVANJA, FILMSKA GLAZBA NINO  ROTA- ENNIO MORICONE)

PRVI TEKST OBJAVIO SA 16 GODINA U REVIJI STUDIO (VELIKI RAZGOVOR SA PRVAKOM 
JUGOSLAVENSKE OPERE MIROSLAVOM ČANGALOVIĆEM)

RADIO ZAGREB (1970) -  IZ SUVREMENE KNJIŽEVNOSTI ZA DJECU (DRAMSKI PROGRAM)

PRIČE SU MU TISKANE U MOSKOVSKOM ČASOPISU VOKRUG SVETA

TEKSTOVI O GLAZBI U GOTOVO SVIM ONODOBNIM LISTOVIMA U JUGOSLAVIJI: Slobodna Dalmacija,
 Večernji list, Vjesnik, Novi list, La voce del popolo, Svijet (Sarajevo) , Cantus

POVIJEST HRVATSKE GLAZBE 1900-2000 (HDS)

POSEBNO ZADOVOLJSTVO: KAD SAM ČUVENOG AUTORA I PREVODITELJA  MARIJA KINELA
 „NASLIJEDIO“ U LISTU LA VOCE DEL POPOLO

RADIO SPLIT:

AUTORSKE EMISIJE NA RADIO SPLITU: PORTRETI,SVA MOJA MORA, 
DALMATINSKA PISMO MOJA, EVERGREEN, IZ POVIJESTI POMORSTVA NA JADRANU

POSEBNO ZADOVOLJSTVO: BIOGRAFIJE SVIH ZNAČAJNIJIH AUTORA GLAZBE, TEKSTOPISACA I PJEVAČA.
  • SISTEMATIZIRAO AUTORE I GLAZBENIKE OTOKA KORČULA ( mali doprinos zavičaju)
Niz tekstova u monografijama velikih dramskih umjetnika), uređivanje knjiga, gl. 
i odgovorni urednik stručnog časopisa za farmaciju…


Podijelite

Komentiraj

Napišite komentar

* Obvezno potvrditi GDPR

*

Slažem se

Upišite svoje ime