Svi još dobro pamte događaj koji se početkom prošlogodišnjeg kolovoza zbio u Prometovoj liniji 15 koja vozi preko Žnjana. Tamo je došlo do prave filmske scene, a u ulozi glavnog junaka našao se Prometov vozač.

Naime, na stanici na Žnjanu autobus je čekao momak u invalidskim kolicima, kojem je vozač po dolasku otvorio druga vrata. No, putnici nisu imali razumijevanja, ugurali su se u autobus ignorirajući mladića koji zbog velike gužve nije mogao pristupiti rampi. Vidjevši bezosjećajnost vlastitih sugrađana, vozač ih je natjerao da svi izađu iz autobusa, propuste mladića u kolicima, a zatim uđu kroz prva vrata. Usput im je očitao bukvicu koja se u pamćenje urezala mnogima.

Vozač velikog srca zove se Ante Bonacin, a za Promet vozi tri i pol godine. Upravo je Bonacin naš drugi kandidat za osobu godine po izboru portala Dalmacija Danas. Ova nas nominacija raduje jer je prvi članak u medijima vezano uz spomenuti događaj izašao upravo na našem portalu!

VEZANI SADRŽAJ:

Na Danima hrvatskog turizma koji su u listopadu održani u Hvaru, ovaj je Prometov vozač osvojio prestižnu nagradu u kategoriji “Čovjek – ključ uspjeha“.

Ante, je li te iznenadio veliki odjek svega onoga što se događalo nakon što je tvoje dobročinstvo procurilo u medijima?

– Pa, iskreno, očekivao sam potpuno drugačiji efekt. Očekivao sam da ću biti kriv, da će me skroz drugačije prikazati, ka nekog divljaka, ne znam što. Nego na pozitivne, jer nas se više kudi, nego hvali, tako da sam tu osta šokiran, iznenađen. Što reći…

Je li to prvi takav slučaj da si tako reagirao?

– Reagirao sam ja puno puta i na drugačije stvari, svatko od nas reagira na svoj način. Ima tu dosta kolega vozača koji su odradili također dobre stvari, ali to nije izašlo u medije. Ovo je izašlo. Smatram da mi sebe dajemo maksimalno u taj posao, da radimo najbolje što možemo, da ne kažem da svatko od nas može ponekad imati loš dan. Ja sam napravio što sam napravio. Premda to ne stoji u mom opisu posla, i da se što dogodilo, ja bih bio nadrljao, jer moje radno mjesto je za volanom. Eto, napravio sam što sam napravio, i napravio bih to i opet.

Ipak, ljudi vas ponekad kritiziraju?

– Ma, mislim da nije problem samo kod nas. Problem je u ljudima, oni nekako drugačije gledaju prema bilo kome tko radi u javnim službama.

A problemi su tu, ljudi ih imaju svaki dan… Fali nekome kuna za kartu, nije problem kuna, ali ja tu kunu moram dati iz svoga džepa. To ljudi ne razume, nisu to naši novci, nije to naš autobus, ne pišemo mi redove vožnje, polaske, a svi udaraju po nama! Mi smo krivi što kasnimo, mi smo krivi za sve! Ljudi su teški.

Dio putnika zamjera stari vozni park, u tijeku je nabavka desetka novih autobusa što će uslugu bitno popraviti…

– Ljudi su frustrirani, znam da moraju platiti kartu jedanaest kuna za jedno dvije stanice, u autobusu koji je star trideset godina, koji nema klimu. Onda se svi iskaljuju po nama. Tako da ljudi iskaljuju sve frustracije po vozačima, a mi smo tu najmanje krivi, mi smo tu da moramo zaraditi plaću za svoju familiju i to je. Moramo odraditi svojih osam sati, i to nam je cilj. Međutim, to je malo teže, nije baš tako jednostavno. Moramo se umoriti, i satrati, fizički i psihički, da bi odradili tih sedam, osam sati.

Svjedok si na svome radnom mjestu da ljudi povremeno boluju od nedostatka socijalne osjetljivosti…

– Mislim da je sve to rezultat nezadovoljstva i određenih frustracija.

Misliš li ako je netko nervozan da ima pravo ne dignuti se starijoj osobi ili ne propustiti osobu s invaliditetom?

– Nije, nego je došlo da svatko gleda sebe. Da čovjek i padne u nesvijest, neće mu nitko pomoći, neće ga ni pogledati. Došlo je do, što bi se reklo, amerikanizacije. Ljudi bi trebali više gledati oko sebe, kao što smo radili prije dvadeset godina; nitko nije zaključavao vrata od kuće, odlazio bi susjed kod susjeda, sada svatko zaključava. Tako da je tu na djelu jedna ljuta amerikanizacija. Gubi se onaj osjećaj života i prisnosti i ljudstva i svega ostalog.

Je li te izloženost medijima upoznala s nekim novim ljudima?

– Ne da sam upoznao, nego moram naglasiti grupu Za pristupačni Split, koja me prihvatila u svoje redove. To vode ljudi koji su osobe s invaliditetom, koji se bore da u našem gradu, u našem okruženju, budu isti kao mi. Dakle, bore se za svoja prava i možemo reći da su napravili jednu veliku kampanju. To du ljudi dobroga srca i u ovome svemu što im se dogodilo, jedna od najdražih stvari je što sam upoznao te ljude.

Smatraš li da je Split dovoljno prilagođen tim osobama? Ne samo što se tiče Prometovih autobusa nego infrastrukture općenito?

– Mislim da su napravljeni veliki pomaci. Kako se sad družim s tim ljudima, veliki su pomaci napravljeni, pogotovo dolaskom aktualne vlasti u Splitu. Od rampa na trotoarima do rampa za lakše ulaženje u neke gradske ustanove, tako da mislim da se ide prema naprijed.

Imaš li za kraj poruku građanima Splita koji nekad bivaju nervozni prema Prometovim vozačima?

– Poruka je: Svatko on nas radi svoj posao, probajte svoje probleme ostaviti kod kuće, nemojte se iživljavati na nama, i mi smo ljudi od krvi i mesa. Možemo i mi nekada falit, ali sve ćemo se dogovoriti, budite ljudi. Ništa drugo, samo: budite ljudi!

VEZANI SADRŽAJ:



1 KOMENTAR

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime