Druga žena kandidatkinja za Osobu 2018. po izboru portala Dalmacija danas i ukupno peti kandidat je Milena Mratinić. Milenu šira javnost najviše zna po organizaciji veličanstvene manifestacije “Splitski cvit“, ali nimalo manje zanimljiva i vrijedna je manifestacija “Splitski pupoljci“. Ova vrijedna Splićanka vrijedna je i u Šibensko-kninskoj županiji. Već godinama ljeti organizira Žensku regatu na vesla na Krapnju koja je posebna atrakcija, kako za lokalno stanovništvo, tako i za turiste.

Teško je nabrojati sve nominirane posljednjih godina kroz Splitski cvit i Splitske pupoljke. Milenin entuzijazam je zaslužan da se glas o vrijednim ženama i vrijednim mladim ljudima čuje još više i još dalje, ne da bi se ičije ime glorificiralo, nego da bi se javnosti ukazalo da se svaki trud isplati i da je ono što iskreno i besplatno dajemo društvo daleko najvrijednije što ćemo ikada dati.

Upravo zato, za osobu godine naša redakcija je nominirala Milenu Mratinić, ženu, majku, kraljicu…

Koliko dugo postoji udruga Naš kvart i koja vam je bila svrha osnivanja?

– Osnovani smo prije devet godina sa željom i ciljem da u istočnim dijelovima grada Splita, konkretno našem kvartu Pazdigradu, pokrenemo jedan kulturni-društveni život. Započeli smo s tribinama, gdje se družimo uz kolačiće i razgovor, a neki od prvih gostiju bili su nam Stipe Božić, pokojni Jakša Fiamengo, Tonka Alujević, pokojni Milorad Bibić Mosor. Imali smo i druženje s gradonačelnikom Splita, ljeti smo organizirali koncerte na otvorenom u suradnji s Prijateljima francuske šansone, zatim predstave s našim prijateljima iz Gata. Nažalost, kako imamo sve manje sredstava, dosta tih aktivnosti je zamrlo. Jedna od tema tribina je druženje s uspješnim ženama i tada sam uočila da pri dodjeli bilo kakvih priznanja, poglavito pri imenovanju ulica i ustanova, vrlo rijetko se ona dodjeljuju zaslužnim ženama. To me malo ljutilo, mislila sam u početku da se radi o nekakvoj muškoj uroti, međutim shvatila sam da nema urote, već žene sve što rade smatraju nekako prirodnim i ne očekuju posebno priznanje. Tu se rodila ideja o nagradi Splitski cvit.

I svaki put kad nazovem naše sugrađanke i kažem im da su nominirane za Splitski cvit, uvijek prvo uslijedi muk, a zatim pitanja: “Zašto ja? Čime sam ja to zaslužila, ima puno žena koje su napravile više od mene”.

Koja je ovo godina da se organizira Splitski cvit?

– Ovo je sedmi ciklus, predstavili smo skoro 70 vrijednih žena našeg grada. Cilj nam je bio da te žene ispričaju svoje priče i da kroz ono što rade kroz svoje doprinose društvu, potaknu i druge da se u tim pričama prepoznaju, da im probude jednu potrebu i želju da daju svoje znanje, vještine i vrijeme široj zajednici.

Sami naglašavate da titula Splitskog cvita ne znači ništa više od same nominacije.

– Tako je. I ono što je najljepše u toj priči je da i te žene, kandidatkinje za Splitski cvit, to tako doživljavaju. Jedna od njih svake godine ponese titulu Splitskog cvita samo da dodamo malo začina na cijelu manifestaciju, ali ostale kandidatkinje su mi svake godine kazale da su sretne zbog pobjednice i osjećaju se kao da su i one ponijele titulu Splitskog cvita. Nema tu ženske zavisti, već se radi o jednoj lijepoj manifestaciji i o nečem što i mene svake godine obogati.

U početku je bilo pitanja kakva je ovo sad manifestacija i hoće li opstati, ali danas je Splitski cvit na razini javnog gradskog događaja. Osjećate li vi, na svojoj koži, razliku tog početka i sadašnjeg statusa?

– Apsolutno. Svaki početak je težak i svakome tko krene s nekom idejom preporučila bih iz sveg srca da ne odustaje. Ja sam u početku u svakoj prilici pričala o Splitskom cvitu, kucala na brojna vrata, međutim ljudi me nisu doživljavali. Iskoristila bih ovu priliku da se zahvalim tadašnjoj urednici Radio Splita, gospođi Vedrani Ivanišević, koja je prepoznala ovu manifestaciju kao nešto vrijedno i dala nam medijski prostor, nakon čega nas je podržao i vaš portal, Dalmacija Danas, kao i Slobodna Dalmacija.

Kroz Splitski cvit su prošle i javnosti poznate splitske žene, kao i one anonimne. Koji vam je model nominiranja?

– Kandidatkinje za Splitski cvit mogu nominirati svi naši sugrađani. Ono što je bitno jest da se u tim kandidatkinjama prepozna onaj ‘x factor’, a to je davanje sebe, bilo kroz aktivnosti u civilnom društvu, bilo kroz profesionalni rad. Jako mi je drago što su kandidatkinje Splitskog cvita bile i učiteljice i tete iz vrtića, knjižničarke, liječnice, medicinske sestre…znači, osobe koje svoj posao doživljavaju kao svoj poziv. Drago mi je da je to šira javnost prepoznala i da su takve osobe nominirane.

Uz Splitski cvit tu su i Splitski pupoljici…

– Na ideju je došla gospođa Danijela Jelić, koja je 2015. godine izabrana za Splitski cvit. Predložila je da na isti način kako predstavljamo žene grada Splita, predstavimo i mlade, vrijedne i talentirane ljude koji kroz svoj rad i djelovanje nesebično daju sebe našem gradu. I tako je krenulo.

Svake godine kandidatkinje za Splitski cvit predlažu deset mladih ljudi, između 15 i 25 godina, koji ne samo da imaju značajna dostignuća u glazbi, sportu ili školi, već kroz te svoje aktivnosti dijele svoje znanje i pomažu onima kojima je njihova pomoć potrebna.

Osvrnut ćemo se i na već čuvenu Regatu na vesla u ženskom veslanju koja se svakog ljeta održava na otoku Krapnju.

– Kad se spomenu žene kroz povijest u Hrvatskoj, meni su pred očima uvijek one crno-bijele slike žena natovarenih samarom ili s motikom u ruci ili, kao što je to slučaj kod mojih Krapanjki, s veslom u ruci. Krapanj je bio poznat kao otok spužvara i ronioca, međutim pretežak život krapanjskih žena nije bio poznat široj javnosti. Kroz ovu regatu sam imala potrebu da se ispriča ta priča o ženi koja se ustajala ujutro u 2 sata i s veslima odlazila do Grbaštice, penjala se u brdo raditi u polju i vraćala se veslajući kući gdje ju je čekala obitelj i kućanski poslovi. Jedan moment koji će mi zauvijek ostati urezan u sjećanje je kad smo imali prvu regatu i kad su natjecateljski brodovi ulazili u porat, iza sebe sam čula jecaje muškaraca, koji su kroz suze govorili: “Imam osjećaj ka da čekan mater. Ovako san ko dite čeka mater na portu”. I to je jedna ljepota koju ću uvijek nositi u sebi, što sam s jedne strane u tim ljudima kroz regatu uspjela probuditi sjećanja iz djetinjstva, a s druge strane što sam tim ženama, našim babama, mamama, tetama odala priznanje za njihov izuzetno težak život, uz napomenu kako krapanjski muškarci nikad nisu veslali, a krapanjske žene nisu znale plivat, jer je kupanje u moru za ženu tada bila sramota.

Vremena su se promijenila, ali je i danas teško biti žena…

– Apsolutno, žena je jedno svestrano biće; ona može biti predsjednica tvrtke ili države, ali i majka, supruga, kći, sestra, prijateljica, ona je sve to. Iako je položaj žene u društvu nešto bolji, još uvijek je mali broj žena prema kojima nazivamo ulice i ustanove, još uvijek je malen broj žena na rukovodećim pozicijama, još uvijek imamo taj stakleni strop koji treba nestati, jer mi to zaslužujemo.


Već smo zabilježili Vaš glas.