2018. je bila godina Dine Levačić. Postigla je rezultate koji su vrijedni divljenja ne samo u Hrvatskoj nego i na svjetskom nivou.

Dina se aktivno bavi plivanjem od svoje pete, a daljinskim plivanjem od devete godine. Svoj prvi maraton u dužini od 2 kilometra isplivala je 2005. u Omišu, a najduže u Argentini 2014., Santa Feu 57 kilometara i Hernandarias – Parana 88 kilometara. Uz to bilježi iznimne sportske rezultate, tako je 2013. bila državna prvakinja na 16 i na 10 kilometara, 2014. osvojila je 4., a dvije godine poslije 3. mjesto na Svjetskom kupu ukupno.

Dina je odrasla u Mravincima gdje je u područnoj školi Kraljice Jelene završila prva četiri razreda osnovne škole, a po završetku osnovnoškolskog obrazovanja u Solinu, upisuje opću gimnaziju Marko Marulić u Splitu u kojoj je bila odlična učenica. Trenutno studira na Edukacijsko – rehabilitacijskom fakultetu, smjer rehabilitacija, u Zagrebu, a usklađivanje fakultetskih i sportskih obveza postalo joj je pravi izazov.

Njezina sportska dostignuća na državnim prvenstvima i svjetskim kupovima, proizašla iz marljivosti, upornosti i predanosti, rezultirala su odlukom Hrvatskog olimpijskog odbora da je kategorizira kao sportašicu prve kategorije.

Dina je 18. rujna 2017. postala prva Hrvatica koja je preplivala kanal La Manche i tako stala rame uz rame s Veljkom Rogošićem i Tonijem Pavičićem Donkićem koji su također preplivali Doverska vrata. Dina je uz La Manche preplivala i krug oko Manhattana, kao i kanal Catllinu u 90 dana, i tako je postala šesta osoba na svijetu kojoj je to uspjelo.

U srpnju prošle godine svega su je 3 kilometra dijelila da uspije preplivati 54 kilometra od Visa do Splita, no na Rivi je dočekana kao pobjednica.

22-godišnjakinja je već u kolovozu preplivala kanal Molokai na Havajima, dug 42 kilometra. Radi se o mitskom podvigu u svijetu daljinskog plivanja. Splićanka je tako postala tek 65. osoba koja je uspjela preplivati izuzetno nemirno more prepuno meduza i morskih pasa.

Zbog svega, naša je redakcija nominirala Dinu Levačić za osobu 2018. godine.

2018. godina je bila vrlo zanimljiva godina za tebe, imala si dosta jakih dionica koje si preplivala. Javnost se dosta senzibilizirala uz tvoje uspjehe. Kako komentiraš tako veliki interes za tvojim sportskim uspjesima?

– Ne znam ni sama, pa nije to da sad odjedanput (odjednom) plivam, već se godinama bavim plivanjem pa ne znam zašto tolika zainteresiranost. Mislim, shvaćam da je to možda neki ekstrem za razliku od onoga čime se većina ljudi bavi. Možda je malo i to čudno s obzirom na moje godine. Meni je drago da je tako, ali ne samo zbog sebe nego općenito i zbog sporta i tih nekih ideja i vrijednosti za koje se zalažem i da ga putem toga mogu promovirati.

Sama si rekla da je to ekstreman sport, ne treba puno ni obrazlagati zašto je to tako, međutim mene zanima kako se pripremaš? Koja je razlika u pripremi jednog običnog plivača u odnosu na daljinskog plivača?

– Puno više kilometara plivam na duže, drukčiji su treninzi, fokusiraš se na dužinu a ne na brzinu. Ne treniram previše na suhome, nije mi bitno hoću li dignuti 70 kg na bench ili neću. Bitnije mi je isplivati još koji kilometar više tj. što više plivati.

Koliko je psiha bitna?

– Smatram kao i većina ljudi koji se bave plivanjem, ne samo daljinskim, ali pogotovo ako se radi o nekim ekstremnim udaljenostima da je psiha jako bitna. To je ono nešto što vas održi na životu kad je najteže. Treba poznavati sebe da bi uopće mogao krenuti.

U srpnju nisi uspjela doći do Splita, ali to te očito psihološki nije srušilo. Evo sad nam možeš iz prve ruke reći jesi li bila previše razočarana jer bila si jako blizu?

– U prvi tren sam bila jako razočarana i plakala sam, bilo mi je jako teško. Ali pomoglo mi je to kad sam došla na rivu kad sam vidjela da su bez obzira na sve ljudi ostali. To me i iznenadilo i onda sam plakala iz nekih drugih razloga. Relativno brzo sam se oporavila jer shvatila sam da mogu to ponoviti i probati još koji put.

Publika te dočekala kao pobjednicu. Kako je bilo doživjeti taj trenutak kad si vidjela tolike ljude koji te podržavaju bez obzira na sve?

– Stvarno sam bila dirnuta i iznenađena. Bila sam jako umorna i možda nisam bila ni svjesna svega ali svakako sam bila jako počašćena jer to nisam definitivno očekivala jer nisam ni nogometaš ni tenisač ni vaterpolist nego neka tamo mala što pliva i zaista mi je bila čast.

Uslijedio je uspjeh na dalekim Havajima, dionica dugačka 42 kilometra, kako je to izgledalo? Sve se moralo u početku odgoditi zbog uragana…

– Da, kad smo došli, bio je aktivan uragan Lane, bilo je ružno vrijeme i naravno ne možeš po tome plivati. Čekali smo i moj termin je bio između 25. i 30. kolovoza. Ja sam na kraju plivala 28. kolovoza, na bakin rođendan. Točnije, krenula sam 27.-og a došla 28.-og. Bilo mi je drukčije, plivala sam po noći, na otvorenom moru, uz dosta velike valove (3 metra), malo su me meduze opekle ali bez obzira na sve, ispalo je super. Moram reći da mi je to jedno od najdražih preplivavanja u karijeri, kao neka avantura. Baš mi je bilo super.

Je li te zadovoljila 2018. i imaš li još veće motive, planove u 2019. godini?

– Što se mene tiče, 2018. je bila super i što se tiče plivanja ali i svega ostaloga, fakulteta. Planovi za 2019. su završiti faks, prioritet broj jedan, zatim sad već sigurno mogu reći da za blagdan sv. Duje tradicionalno plivam u humanitarne svrhe za Košarkaški klub invalida Split, onda krajem srpnja ide opet ova relacija Vis – Split i sredinom ili krajem kolovoza idem u Japan.

Dakle, jedna motivirajuća godina te čeka?

– Istina, postavila sam nekoliko ciljeva pred sebe i sve ću napraviti da ih ostvarim.

Što bi poručila ljudima koji bi željeli slijediti tvoj primjer…

– Rekla bih im da se trude i da sve odricanje se stvarno isplati, u tom trenu se osjećaš vrijedno. Ako si dovoljno uporan, s vremenom će doći sve na svoje, pogotovo ako dovoljno vjeruješ u ono što želiš.



Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime