Julijana Voloder je sedma latica ovogodišnje manifestacije "Splitski cvit".
Naime, "Splitski cvit" je manifestaciji koja se održava desetu godinu zaredom, a u fokusu su joj žene grada pod Marjanom koje su svojim trudom i zalaganjem učinile mnogo za svoju okolinu.
Manifestacija je postala tradicija, a kako su joj u prvom planu žene, vrhunac se održava upravo na njihov dan - na Dan žena. Tako bi se i ove godine dodjela priznanja prvoj među jednakima trebala održati u Muzeju grada Splita, pod budnim okom udruge "Naš kvart" i Milene Mratinić koja je i pokrenula ovu lijepu priču.
Sedma latica "Splitsko cvita" rođena je 1964. godine u Zadru. Srednju Umjetničku školu završila je u Splitu (Odjel za kiparski dizajn), a diplomu akademske kiparice stekla je 1987. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Od 1997. godine radi kao profesorica stručnih predmeta na Odjelu kiparskog dizajna u Školi likovnih umjetnosti u Splitu. Dugi niz godina istražuje u mediju stakla. Sudjelovala je na mnogim grupnim izložbama i kolonijama, vodi razne umjetničke radionice u tehnikama stakla, mix medie, decoupaga i slikanja.
Čestu sudjeluje u mnogim akcijama i aukcijama, a uz to je i velika humanitarka. Svoj kiparski umjetnički izričaj razvija u mediju stakla. Radi istraživanja u cijelom spektru slikarskog likovnog izražavanja, osobito u portraitu.
Popričali smo sa splitskom umjetnicom i nastavnicom Julijanom Voloder.
Julijana, za početak, vratimo se u vaše djetinjstvo i mladost. Kada je počela ljubav prema umjetnosti?
- To je bilo očito već u djetinjstvu. Od rane dobi sam crtala na svim podlogama i likovno se izražavala. U vrtiću, osnovnoj školi, pa poslije srednje umjetničke škole u Splitu. Logičan slijed je bila Likovna akademija, tako da sam davne 1983. godine upisala Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu Odsjek kiparstvo.
Je li netko utjecao na vas da tako zavolite ovo što i danas s ljubavlju radite?
- Pa rekla bih da je genetski ženska linija bila dosta naglašena. Moja majka je uvijek imala umjetničko oko i ruke, kao i moja baka koja je bila vrsna krojačica koja je stilistički pristupala kreiranju odjeće. Sjećam se poklona ispod kušina za Svetu Luciju kada sam bila vrlo mala djevojčica - to su bile prve bojice i bilježnica za crtanje. Mojoj sreći nije bilo kraja. Bilo je tu nekakvih utjecaja, dragih nastavnica iz likovnog odgoja koje su me još kao učenicu prepoznavale, ali imala sam i imam još nekakav svoj unutrašnji poriv da se bavim umjetnošću kroz likovnost. I dan danas sam sklona istraživanju razno raznih medija kako bih usavršila svoj likovni izričaj.
Rođeni ste u Zadru, školovali ste se u Splitu. Nisam umjetnička duša kao vi, ali, moram vas pitati; što je presudilo da se veći dio života zadržite u tehnici kiparstva? Ima li nešto posebno u tome i što vas tu posebno nadahnjuje?
- Rođena sam u Zadru, a slijedom obiteljskih okolnosti od malena sam živjela i školovala se u Splitu i Zagrebu. Znala sam da je kiparstvo moj put i to mi je još uvijek pravi izazov. Odmah sam se snalazila u prikazivanju volumena i forme, a taktilnost i želja za izražavanjem trodimenzionalnosti je ipak prevagnula. Izazov mi je oduvijek bio da od bilo kojeg materijala mogu stvoriti umjetničku formu. To mi je predstavljalo nadahnuće za iduće akcije.
Čitajući vašu biografiju, dolazim do informacije da već dugi niz godina istražujete umjetnički medij stakla. Otkrite nam, zašto ste baš odabrali medij stakla i je li umjetnički opus teže izražavati u takvom mediju ili to nije potpuna istina?
- Zadržala sam se u mediju stakla, i takvo što mi je i dalje privlačno. To je opasan materijal i pun je zamki, no meni je fascinantan, pogotovo u primijeni fuzije kad on postaje taljeno staklo. Takva forma postaje prozirna, raskošna i privlačna oku. U temi moga rada u staklu dominirao je ženski akt, a bilo je dosta izložbi skulpture diljem Hrvatske, ali i dalje van granica naše zemlje. Rad u staklu je dosta kompleksan i potrebno je mnogo iskustva u svim fazama rada kao npr. modeliranje, odlijevanje, rezanje, brušenje... Potrebno je i tehničko znanje za eventualne nepravilnosti koji se mogu dogoditi. Ne mogu reći da mi se teško izražavati u mediju stakla.
Naime, kada savladate gradivo, ne osjećate težinu nego samo izazov i uzbuđenje oko samog procesa rada i pretpostavke hoće li vizija ispasti onako kako sam zamislila. Potrebno je savladati mnoge mehaničke i likovne vještine i rukovanja razno raznim alatima i strojevima. To je dugotrajan rad i vremenski određen raznim fazama i sve to zahtjeva i strpljenje, i upornost, ali i potrebne vještine.
Autorica ste niza samostalnih izložbi, možete li neku izdvojiti. Koja vam je posebna i je li ima neka koja vam se posebno urezala u sjećanje?
- To mi je teško reći, svaka na svoj način je iznijela dio mene, sve su mi na neki način urezane i zaboravljene istovremeno. Kod mene je možda neobično što se stalno izmjenjuje kiparski i slikarski pristup kojem sam osobito sklona kroz kategoriju portreta.
Inače se smatra da je portret najteža disciplina u slikarstvu i on mi je oduvijek bio izazov. Ta disciplina zahtjeva kako poznavanje kompozicije, konstrukcije, proporcije samog lica, tako i poznavanje psihologije i psihoanalize, određivanje emocija svakog lika i niz elemenata koji utječu na dobru realizaciju osobe koju radite. Evo prije nekih mjesec dana je bila zadnja izložba "Storia Dalmatina"... Konačno je došla na red realizacija stare ideje, a to je obrada portreta velikog formata, i to dalmatinskih legendi koji su ostavili trag u mom životu. Oni su: Dino i Boris Dvornik, Zdravka Krstulović, Ena Begović, Ivica Vidović, Arsen Dedić, Oliver Dragojević, Vesna Parun, Tereza i Mišo Kovač. Svi Dalmatinci, oni su "Storia Dalmatina" koja će se vjerojatno i dalje razvijati u nekim nadolazećim projektima...
Možemo li u skorijoj budućnosti očekivati nešto novo od vas? Pripremate li još neku samostalnu izložbu?
- Nova izložba je uskoro, bit će u ožujku. Već radim na njoj i portretirat ću osam žena, svjetskih umjetnica na ekstra velikim formatima. One su značajne na svjetskoj razini u likovnoj i glazbenoj umjetnost. Među njima je Frida Khalo, Tamara Lepicka, Lady Gaga i druge. Da ne kažemo sve odmah, neka bude malo iznenađenja.
Više od 20 godina radite kao predavačica u splitskoj školi Likovnih umjetnosti, a često djelujete i humanitarno. Potičete li vaše učenike da i kroz umjetnost pomažu potrebitima i nemoćnima. Jeste li zadovoljniji njihovim umjetničkim izričajem, ali i humanitarnim angažmanom koji pokazuju upravo kroz ovu znanost?
- U prosvjeti radim 32 godine. Kad bih prepoznala neki projekt humanitarne naravi uključivala sam se volonterski gdje god sam mogla. Takve stavove i nastajanja sam prenijela i svojim učenicima. I oni su se uvijek rado odazivali i stvarali su prava mala umjetnička djela. Bilo je tu, ne znam broja, jako puno projekta, akcija i aukcija gdje smo zajedničkim snagama stvarali prekrasne izložbe i umjetničke uratke. Svu financijsku dobiti bi donirali. Bili smo sudionici: UNICEF-ova projekta škole za Afriku, izložbe Inspiracije "Zlatnim Klimtom", Putovanja snovima Chagalla, radili smo za Centar "Juraj Bonači", za Odjel pedijatrije KBC Split, za ordinacije, za mnoge potrebite osobe kao i za razne udruga. Navodim vam samo neke, jer ih stvarno jako, jako puno. Šireći empatiju i brigu za drugog nailazim na razumijevanje svojih učenika koji imaju veliko srce. Međusobno se motiviramo i širimo pozitivnu energiju i timski rad.
Jedna ste o latica manifestacije "Splitski cvit". Jeste li ovo očekivali, ipak, velika je čast biti u društvo žena koje su pravi primjer i ponos grada podno Marjana.
- Nikako nisam očekivala i nije mi bilo na kraj pameti. Nisam o tome nikada razmišljala. To mi je stvarno iznenađenje. Počašćena sam i na koncu, drago mi je što sam na listi žena koje su pravi primjer, i što sam dio ovog hvalevrijednog projekta. Bez obzira na ishod nominacija, smatram da su sve latice već sada oblikovale zajedničku formaciju "Splitskog cvita". Stalno treba promovirati i isticati važnost žena u društvu, i u umjetnosti, te se boriti za ravnopravnost svih pojedinaca, slobodu, toleranciju. Ovakvi projekti grade bolje i pravednije društvo.
