Anita Runjić Stoilova četvrta je latica ovogodišnjeg Splitskog cvita. Riječ je o izvanrednoj profesorici na Filozofskom fakultetu u Splitu koja, osim što svoje znanje prenosi studentima, radi na očuvanju komiškoga i splitskoga govora.
Podsjetimo, manifestacija Splitski cvit održava se desetu godinu zaredom, a u prvi plan stavlja žene. Žene koje su svojim trudom i zalaganjem učinile mnogo za svoju okolinu. I upravo na njihov dan, na Dan žena, bude proglašena prva među jednakima. Anita Runjić Stoilova jedna je od tih latica.
Za početak nas je zanimalo je li je iznenadila ova nominacija.
"Baš me iznenadila ova nominacija, smijala sam se pet dana od dragosti. Velika mi je čast i sretna sam što sam se našla u društvu iznimnih žena, sadašnjih i bivših latica. Još ne mogu k sebi doći od iznenađenja, jer radim uobičajeno posao koji volim i mislim kako ima zaslužnijih od mene.“
Životopis naše sugovornice zaista je impresivan, a kako nemamo dovoljno prostora da sve to stavimo u tekst, zamolili smo je da nam se u kratkim crtama predstavi.
"Teško je o sebi govoriti, ali predstavila bih se kao profesorica, znanstvenica i majka."
Rođena je u Njemačkoj, a kasnije ju je život vratio u Split. Iako je prvotno htjela studirati njemački i engleski jezik, upisala je fonetiku. Kako je do toga došlo?
"Dogodilo se to sasvim neplanirano. Naime, unatoč dobrim ocjenama u školi nisam uspjela upisati željeni studij. Da ne gubim godinu upisala sam fonetiku i ruski jezik s književnošću s namjerom da ponovno pokušam iduće godine. Ali to se nije dogodilo jer sam se vrlo brzo zaljubila u fonetiku, znanstvenu disciplinu za koju do tada nisam ni čula. Otkrilo mi se cijelo jedno novo područje, govor i sve što se uz njega veže, od artikulacije, dikcije, slušanja, neverbalne komunikacije – jedno golemo i zanimljivo znanstveno područje. Nakon nekoliko mjeseci studiranja engleski mi više nije bio ni na kraj pameti. Fonetika je tako odredila moj privatni i profesionalni put, a ono što mi se najviše sviđa i čime se najviše bavim jest sve vezano uz javni nastup, odnosno govorenje u javnim situacijama. Eto, kako kaže stara izreka – nije svako zlo za zlo.“
Neko vrijeme radila je i na HRT-u.
"Moj rad na HRT-u počeo je još na fakultetu. Pokojni profesor, fonetičar Ivo Škarić i poznata spikerica Jasmina Nikić pokrenuli su devedesetih Službu za jezik i govor koja radi i danas. Među studentima fonetike birali su one koji su dobro znali naglaske i davali im prigodu za rad u Službi. Ja sam prvo pola godine, na tzv. hospitacijama, učila od starijih kolega fonetičara, a nakon diplome po povratku u Split počela sam raditi kao fonetičarka u HRT-ovom Centru Split, najprije honorarno, a poslije i za stalno. 2004. godine dobila sam posao znanstvene novakinje na Filozofskom fakultetu i na HRT-u sam dala otkaz. No, ostala sam još neko vrijeme u vanjskoj suradnji."
"Zagrebe" li vam uho, kada gledate ili slušate neku emisiju, naglasak pojedinih voditelja?
"Zagrebe, ali kažem sebi da se neću previše opterećivati, barem ne u slobodno vrijeme. Istraživanje govora mi je posao i o tome puno pišem. Moram reći da se danas odnos prema jeziku i govoru, u odnosu na prije nekoliko desetljeća puno promijenio. Ne pazimo u javnom prostoru kako govorimo, kao da nam to više nije važno. Posebno ovdje mislim na voditelje, novinare pa i političare. Kao stručnjak sam s jedne strane ljuta i pokušavam ukazivati i studentima i drugima o važnosti standardnog govorenja, ali s druge strane svjesna sam da u ovo vrijeme globalizacije, kada se živi brzo, kad se komunicira na društvenim mrežama, kad nam informacije trebaju odmah i sada, jezik pada u drugi plan.
A promjene su zapravo normalne, one su dio razvoja nekoga jezika, jer jezik se stalno mijenja. Na jeziku treba raditi, posebno studenti hrvatskog jezika moraju osvijestiti važnost očuvanja jezika. Ne možemo govoriti kako nam padne napamet, možemo ispraviti naglasak, možemo upotrijebiti hrvatsku riječ umjesto anglizma i slično.
Ispunjava li vas rad na fakultetu ili postoje još neki izazovi?
"Posao na fakultetu je sam po sebi izazovan. To nije samo rad sa studentima, iako me rad s mladim ljudima posebno ispunjava i veseli. Na fakultetu ima jako puno administrativnog posla, nekad ste u funkciji pročelnika, nekad koordinirate razmjenu studenata, nekad sudjelujete u radu povjerenstava, a tu je i znanstveni rad. Dakle, paralelno radite i nastavu i znanost. Upravo mi je završila studijska godina, u kojoj sam se bavila samo znanošću. Osim nekoliko radova napisala sam i monografiju o Anti Trumbiću kao govorniku. Nije mi dosadno. Ima izazova i izvan fakulteta, ali rad na fakultetu ne bih mijenjala ni za što. Jako sam zadovoljna."
Komiški, viški, splitski govor - kako je došlo do te ideje?
"Ja nisam dijalektolog pa je možda iznenađujuće da se bavim dijalektima. Ali kako sam fonetičar, imam uho i kada je u pitanju naglasna razina bilo kojeg govora - tu mogu dati svoj doprinos. Ne bih rekla da je do ideje došlo slučajno, dapače rezultat je dugogodišnjih poslovnih suradnja. Što se tiče istraživanja komiškoga govora, ono je rezultat rada na projektima prof emeritusa Joška Božanića. On je Komižanin, a osim što se bavi dijalektologijom, bavi se maritimnom baštinom, antropologijom. Svaka od nas 4-5 novakinja imala je što istraživati, jedna leksik, druga stilističke interpretacije, a ja sam počela raditi na tom naglasnom sloju komiškog, viškog, ali i drugih govora. Nisam bila ograničena samo na komiški. Otvorili smo i Fonetski studio na fakultetu gdje sam arhivirala brojne audio snimke. Arhivirali smo koliko smo mogli, istraživali koliko smo mogli, ali tu je toliko materijala, za tri života. Komiški je zanimljiv, ne samo u naglasnom dijelu. Komiški je recimo zanimljiv, kao uostalom i svaki mjesni govor, u dijelu usmene priče. U komiškom postoji tzv. facenda, to je usmena nefikcionalna priča. Bavila sam se njome kao retoričkim činom koji svoj uspjeh kod publike postiže raznim retoričkim alatima.
Moje bavljenje splitskim govorm isto je rezultat suradnje, ali s kolegicama s fakulteta, dijalektologinjom Marijanom Tomelić Ćurlin i profesoricom Dunjom Jutronić. U vrijeme kad je splitski govor uvršten na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine, osnovana je Udruge Marko Uvodić Splićanin. Mi smo se našle u raspravama o očuvanju materinjeg idioma i odlučile nešto napraviti po tom pitanju. Odlučile smo opisati splitski govor na temelju novela Marka Uvodića Splićanina. Dunja je radila povijesni i opći dio, Marijana jezične razine, a ja sam trebala rekonstruirati naglasni sustav. Uživale smo u radu, suradnja je bila jako dobra i rezultirala je monografijom Libar o jeziku Marka Uvodića Splićanina, u kojem smo osim analize donijele i rječnik s oko 3000 natuknica. Rad na knjizi otvorio nam je niz pitanja: postoji li čisti splitski govor, i ako postoji koji je to govor, u kojem trenutku u povijesti. Nekako najčešće mislimo da bi to bio govor recimo s početka 20. stoljeća, u kojem su još zadržana stara mjesta naglaska i akut. Taj smo govor i opisali. Naglasni sustav je bilo teško rekonstruirati, nije jednostavno jer nema zvučnih zapisa iz toga vremena. U tome mi je pomogao gosp. Mario Nepo Kuzmanić. On se prisjećao govora svoje babe Franine i svojega govora u djetinjstvu i uz moja teorijska znanja uspjeli smo obilježiti naglaske. Iz moje perspektive znanstvenika, zapis izgovora jako je vrijedan jer nemamo puno zabilježenog, tog govornog sloja. Imamo tekstove, imamo kasnije Miljenka Smoju, ima dakle materijala, ali u izgovornom, naglasnom dijelu, tu nam fali. Ali to nije samo problem splitskoga, to je problem svih malih govora, dijalekata, narječja. Izumiru, kao što i svi mali jezici izumiru."
Bi li trebalo malo više u škole uvesti narječja?
"Trebalo bi, ali nažalost sve ostaje na pokušajima nastavnika. Ne možemo naravno ni očekivati da svi nastavnici znaju splitski, ali bi bilo dobro da se djeci ponudi barem kao izborni predmet. Ipak, moramo biti svjesni da je sve to složeno i dugotrajno, mora ići preko Ministarstva, tako je to na kraju borba pojedinaca za naš jezik kao nematerijalnu kulturnu baštinu."
Djeca danas zapravo jako malo čitaju. Slažete li se s tim?
"Jako malo čitaju što ima za posljedicu više stvari. Slabija im je opća kultura, manje i lošije komuniciraju, a onda je tu i ta želja da im sve bude dostupno odmah. To su promjene koje uočavam kod studenata drastično u odnosu na vrijeme kad sam počela raditi 2004. godine. Čini mi se da iz toga proizlazi i nedostatak njihovog kritičkog promišljanja. Često mi se čini kao da reproduciraju tuđa mišljenja, a nemaju svoje vlastito. O bilo čemu. Čast izuzecima, naravno."
Ne smijemo zaboraviti ni jako vrijedan projekt govorničke škole.
"Govornička škola je projekt koji je pokrenuo Ivo Škarić 90-ih godina. Riječ je o Govorničkoj školi za darovite srednjoškolce. Program je bio izvrstan, takvoga nečega tada nije bilo u Hrvatskoj. Danas imamo puno tzv. treninga, radionica komunikacijskih vještina, ali to je tada baš bila pionirska ideja. Ja sam kao mentorica puno naučila i naučeno primjenjujem u radu sa studentima, a među polaznicima Govorničke iznjedrili su se mnogi političari, znanstvenici, liječnici i odvjetnici. Sa srednjoškolcima je divno raditi posebice na argumentaciji, puno teže je sa starijima koji već imaju izgrađene stavove, mišljenja i vrijednosti."
I za kraj poruka našim čitateljima.
"Poruka mene kao profesorice jezika i govora jest da pokušamo raditi na očuvanju svoga jezika, da napravimo što možemo svatko unutar svojih okvira kako bismo ga sačuvali. Nemjerljiva je vrijednost jezika kao naše baštine."
