Andrea Resner peta je latica "Splitskog cvita".
"Splitski cvit" je manifestaciji koja se održava desetu godinu zaredom, a u fokusu su joj žene grada pod Marjanom koje su svojim trudom i zalaganjem učinile mnogo za svoju okolinu.
Manifestacija je postala tradicija, a kako su joj u prvom planu žene, vrhunac se održava upravo na njihov dan - na Dan žena. Tako bi se i ove godine dodjela priznanja prvoj među jednakima trebala održati u Muzeju grada Splita, pod budnim okom udruge "Naš kvart" i Milene Mratinić koja je i pokrenula ovu lijepu priču.
Peta latica Andrea Resner već godinama djeluje kao multimedijalna umjetnica na poljima crteža, slikarstva, grafike, fotografije, videa, filma, prostorne instalacije, street arta, kostimografije i performansa.
Teme koje obrađuje u svom radu bave se ženama, iskustvom žene i traumama koje to iskustvo nosi. Istražuje načine na koji priča žene može biti ispričana na novi način i kako time promijeniti društveni narativ.
Može se pohvaliti bogatim iskustvom, iza sebe ima niz samostalnih i grupnih izložbi, rezidencija, a bila je i voditeljica brojnih radionica.
Popričali smo s izuzetnom i posebnom umjetnicom iz Splita.
Kada je počela tvoj ljubav prema umjetnosti?
- Otkad znam za sebe, uvijek sam crtala i bila sam kreativna. Sve je počelo u djetinjstvu, no u adolescenciji sam se nekako spontano prestala baviti crtanjem i slikanjem. Međutim, nakon srednje škole sam upisala likovnu akademiju.
Nisam se nadala da ću uspjeti upisati akademiju, mislila sam da za takvo što treba biti izuzetno talentiran i da treba crtati satima, danima, mjesecima... Ja vam nisam imala nikakvu praksu, no sve se nekako brzo odigralo, ponovno se stara ljubav vratila, brzinski sam se pripremila za akademiju i na moje oduševljenje u istu sam 'upala'.
To znači da je ljubav prema umjetnosti ipak prevladala, unatoč svemu, našla si se u tome?
- Tako je. Mogu reći da me ništa drugo nije zanimalo kao to. No, nisam mislila da bi mogla ići na akademiju. Zapravo, kada bolje razmislim, ništa drugo mi nije imalo smisla. Samo mi je u konačnici bila važna ta umjetnost.
Usavršavala si se u Austriji i Njemačkoj. Kakva si iskustva i znanja stekla u inozemstvu i koliko ti je to pomoglo u stvaralaštvu?
- Otišla sam na razmjenu u jedan mali njemački grad, rekla bih da je to pravi studentski grad. Raspored na fakultetu nam nije bio 'gust', imali smo dosta slobodnog vremena i taj ritam je bio poprilično opušten. Puno više sam crtala i slikala, i mogu reći da sam tamo 'procrtala'.
Beč je na mene ostavio potpuno drugačiji dojam. Shvatila sam da veliki grad nije za mene, nisam željela živjeti u takvom okruženju. Uvijek mi je bila želja živjeti u prirodi i svemu što okružuje ljepota prirode. Zadovoljava me dodir s prirodom, suncem i stablima, duga gradska putovanja i užurbani tempo nije za mene.
Koji segment likovne umjetnosti te nadahnjuje?
- Crtež je moj primarni medij. Pratim ideje, vizije i snove. Onaj početni oblik u kojem se pojavi moja ideja, ja to do kraja pratim i razrađujem. Drago mi je putovati između medija. Nekad mi je bliži crtež, no nije uvijek tako. Posebno me nadahnjuje i fotografija, ali i film i poezija. Sve se to nekako spontano odvija u mojim mislima i idejama.
Iako mi je, kao što sam rekla, crtež primarni medij, pisanje poezije mi je najdraži proces.
Spomenula si i filmove. Naime, tvoj kratki eksperimentalni igrano-animirani film “Rhymes of the White Crow” izazvao je golemi interes javnosti. Malo nam otkrij, o čemu se radi?
- To je zapravo jedini film koji sam napravila. On je spoj animacije i raznih medija koje sam do sada istraživala. U fokusu filma je tema koja je vezana isključivo za žene i njihov unutarnji svijet. Znači, istraživala sam svjetove koje žene stvaraju unutar sebe, a koji su često mračni i magični, ali i prekrasni... U filmu je prikazano jako puno boli, ali i ljepote. Bilo mi je zanimljivo istraživati ženski mrak koji je još uvijek 'tabu' tema u našem društvu. Medij filma mi je dopustio da sve ovo sažmem na jedan sveobuhvatan i cjelovit način.
Oslikana umjetnost koja krasi splitske javne površine i tvojih ruku je djelo. Možda se u javnosti najviše istaknuo mural posvećen splitskoj heroini i borkinji Palmini Piplović. Jesi li ponosna što će generacije i generacije prolaziti pokraj upravo tvog djela koje je uistinu posebno i prepoznatljivo?
- Bila mi je velika čast što sam imala priliku oslikati javni mural koji je posvećen Palmini Piplović. Posebno mi je drago što se mural nalazi u splitskom Varošu. Inače, ja sam rođena i odrasla u Varošu, no zanimljivo je da sam školu pohađala na Spinutu. Svi moji prijatelji su bili sa Spinuta tako da nikad nisam bila toliko povezana s Varošom. Upravo zbog toga sam željela nešto vratiti toj zajednici iz Varoša, osjećala sam se dužna. Ovaj projekt mi je to omogućio, povezala sam se s ljudima iz kvarta. Nikad neću zaboraviti trenutke kada sam slikala taj mural. Ljudi su me svakodnevno pozdravljali, dolazili su i razgovarali su sa mnom. Atmosfera je bila prekrasna, jedno jako lijepo iskustvo...
Već duže vrijeme nalazimo se u vremenu pandemije. Svima je teško, mnogo toga iz 'starog normalnog' nam nedostaje. Kako ti kao umjetnica živiš, ili kako preživljavaš ova krizna vremena?
- Nevjerojatno, ali ja vam u posljednje dvije godine imam puno posla i obaveza, kao nikad do sada. To nije zbog pandemije, nego se sve nekako poklopilo. Organiziraju se novi projekti, nove izložbe... Tako da, mogu reći da ja osobno nisam osjetila gorak okus pandemije. Ukratko rečeno, naradila sam s više nego ikad. Želja mi se malo odmoriti, malo stati i posvetiti se sebi.
Smatraš li da se u Splitu ne ulaže dovoljno u kulturu i umjetnost? Jesi li dojma da su ljudi poput tebe malo zapostavljeni u našem društvu?
- Ovo je dosta teško pitanje. No, moram priznati da nisam zadovoljna koliko se u Splitu ulaže u mlade umjetnike i općenito kulturu. Dojma sam da Split nema dovoljno sluha za njih i voljela bih da se to promijeni - što je moguće prije! Grad koji drži do sebe, trebao bi držati i do kulture. Nadalje, mladi u srednjoj školi nemaju želje biti umjetnici, oni smatraju da im to neće donijeti dovoljno dobru zaradu. Razumijem ih, ali njima moramo pomoći na neki način, svojim primjerom ih moramo voditi prema pravoj ljubavi u umjetnosti.
Jedna si od latica manifestacije "Splitski cvit". Velika je to čast, jesi li sretna i ponosna zbog toga?
- Izuzetno sam ponosna što sam jedna od latica manifestacije "Splitski cvit". Čak sam malo iznenađena jer nisam znala da mlađe žene mogu uopće ući u ovu kategoriju. Ovo priznanje mi puno znači i drago mi je biti dio ove lijepe priče.
