Kolumne

Jedno deset godina sam pjevala u Metropolitan Operi. To je bilo najviše Aida, Azucena u Trubaduru…Eboli u Don Carlosu. To mi je bilo ono što kažu Francuzi cheval des batagle. Zato što su visine tu. I to su posebni događaji i osjećaji. Ta sala, pa uvijek najveći pjevači, orkestar…Ali, to nije kompliment! Ono što sam osjećala, ne u kazalištu nego na Peristilu, to ne mogu objasniti. To je nešto najjače, to su bila takva uzbuđenja. Jer onda mi u isto vrijeme dođe čitava moja mladost, moj Split, mama koja je pivala cili dan dalmatinske pesme – vjerojatno sam ja to od nje dobila…

Sjećam se predstave Duhanski put od Caldwella, koju je režirao Kosta Spaić. U toj prvoj glumačkoj predstavi zapravo nisam ni riječi progovorila, a imala sam glavnu rolu! Režiseru je trebala jedna lijepa djevojka, trebala je imati prelijepu dugu plavu kosu. E, ne znam, izgleda sa sam to bila ja i to mi je bio prvi nastup u splitskom kazalištu...