ZAPISI I SJEĆANJA GORANA PELAIĆA (55): Vera Zima: Tužne jesenje varijante

"I tako „zavrtih“ broj Zime i jasno čujem glas"


Negdje s početka proljeća kad sve pupa i daje naznake novog života, nakanio sam pohoditi Zimu. Zimu koju sam znao kao nježnu, iskrenu, toplu, nasmijanu, prošetati malo kroz te zimske snove. Malo kroz javu o njenim novim putovima. Primjerice, da mi Zima priča o Školjki koja šumi, propupalom vrtu, Crnoj kazaljki punoj mrakaca pa se onda vratiti u stvarni život…


Bilo je to onog proljeća 1992. koje nije nudilo one poznate mirise i boje, opisane u literaturi, sonatama i sonatinama… Proljeće s mirisom mržnje, baruta, agresije – nije pravo proljeće, posebice ne za neka lijepa sjećanja. Ipak, na neki način značajno i znakovito – Zimi je bio rođendan! Ali nije to bio pravi, jedini valjani povod za pohod, premda je bio „štos“ u jednom dahu uraditi posao i čestitati Zimi. Kako, na koji način čestitati kad su tog proljeća svi putovi prema Zagrebu bili posuti trnjem, žicom, barikadama…Najprikladnije bi bilo telefonskim putem. I tako „zavrtih“ broj Zime i jasno čujem glas.

– Bok! Nema Zime, nema Zime. Ostavite poruku i javit ću se čim stignem – veli simpatična automatska telefonska tajnica u odsutnosti one Zime koju sam iskao. Ništa, pokušat ću kasnije. I uspio sam! Pod dojmom ponovno poslušane tajnice, nisam mogao odoljeti i upitah je.

Što radi Zima u ovim proljetnim danima?

– Što radim u proljeće? Dok nije bilo ovoga rata bilo je divno. Ovan sam po
horoskopu pa sam voljela hopsati u prirodi, skakati. Odšetala bih sve predstave koje tijekom zime nisam mogla ili uspjela pogledati. Ovog proljeća bavim se drukčije. Bavim se tužnim stvarima, a opet sam sretna što mogu pomoći. U nedjelju sam bila u Varaždinskim toplicama, sudjelovala sam u jednoj direktnoj emisiji Radio Sljemena. Bila sam u društvu s doktorom Njavrom. Tužno je bilo: tamo su uglavnom dečki koje je on operirao. Bolno je to. Pomaže im se koliko se može.



Vi pomažete i na neke druge načine, ne samo glumačke?

– Da, kao i sve moje kolegice, posjećujem bolesne, pročitam im novine, napišem pismo. Eto to je ta varijanta ovoga proljeća. Ali, dakako radim i svoj posao. Da im ne bih čitala samo poeziju, govorim im i neke meni drage tekstove. Recimo jedan zgodan monolog iz Turrinijeve Krčmarice. I uvijek ih nasmijem kad kažem… Prokleta muška pasmina. Sam vrag vas je ugrizao za muda! Onda svi dečki plješću i zajedno se s njima veselim koliko je to moguće. Pa onda malo Dostojevskog, malo Grušenjke i tako…

Jesu li glumci „slobodnjaci“ u boljem položaju što se posla tiče?

– Malo se radi. Što se tiče Radija i Televizije, vidite i sami da je sve stalo. Ide
uglavnom informativno-dokumentarni program. Ponekad dođe i neka repriza ili pak nešto što sam ranije radila. Eto baš ovoga tjedna ide drama Školjka u šumi. Slobodnjak sam pa se puno svađam s ljudima. Nemam plaće! Samo se svađamo jer ne mogu više nastupati samo za grah i gemišt.

Znači takav je život slobodnjaka?

– Pa možete zamisliti kakav je kad nemam nikakvog posla. Iz teatra sam otišla
prije dvije godine kada mi je krenulo. Mislila sam…sad sam ženska u najboljim godinama, kažu dobra glumica, profesionalac. A onda je došao ovaj tužni i prljavi nametnuti rat. Eto tako, krivo sam procijenila ali se neću puno žaliti. Svejedno se čovjek veseli jer kad vidim kako je drugima, sretna sam što hodam, što mi je bršljan u vrtu počeo širiti krila, što su ruže propupale…Svi na neki način želimo izbjeći depresiju i rezigniranja.

Nepopravljiva romantičarka

Promatram glumce na sceni i izvan nje. Osjećam kako su to ljudi s posebnim senzibilitetom. Ili se to meni samo tako čini?

– Sigurno. Većina njih! A to možda ide i iz tih priprema. U noćima kad se brodi, sanjariš o glumi, Normalno da svemu tome prilazimo iz totalne romantičarske pozicije. Poslije dolazi profesija, teatar, poslovi…Međutim, ja se opet pri svakom poslu ponovno vraćam na ona infantilna polazišta šesnaestogodišnjakinje. Isto tako se pripremam za izlazak, za sve relacije na sceni. Stalno zapravo mislim da sam dijete. Tako još uvijek razmišljam i o poslu, o životu, ljudima. Zapravo sanjarim, maštam. To su te noći kad se okrećeš u postelji, kad ne možeš spavati, kad su pripreme povezane s lutanjima i sanjarenjima. Nepopravljiva sam romantičarka, a to često puta ne valja u životu.

Pobjegnete u taj divni svijet mašte?

– U onoj mjeri koliko jedna žena mog senzibiliteta treba. Veliki dio života svi provodimo u maštanjima, u snovima, u neostvarenome. Ujutro kad se probudiš sve ide iz početka, pa treba konkretno, pa život…I onda jedva čekaš kad će završiti sve televizije, sva radija i sve ostale gluposti, da se u snovima vratim u onaj moj divni svijet! Eto tako nastojim i sa ljudima u teatru biti na tim relacijama, negdje između stvarnosti i maštanja. A opet, sad je ovo neko čudno vrijeme. Ima li većeg mraka kad gori sve oko nas? Nekidan sam srela Vladu Gotovca . I uzmem onu njegovu zadnju knjigu Crna kazaljka i što god otvoriš, puno je mrakaca. Ima tu i jedna njegova divna pjesma Koliko starosti u jednom danu. A taj sam dan tako sladostrasno čitala te njegove stihove. Dođu ti trenutci kad nisu samo lijepi snovi već idete i u nekakve kataklizme, neke opskurne noći i sanjarenja. Ipak, u meni je optimizam prisutan.

Posebice u proljeće kad bršljan u mome vrtu širi krila.

Moja reakcija na članak je...
Vau
0
Haha
2
Hagić
5
Hmmm
1
Plač
5
Grrr
3
Molim?
1

Komentiraj

Napišite komentar
Upišite svoje ime