Kad već pišem o nekim sjećanjima, valjda se od mene ne očekuje da pamtim i datume. Ali, sjećam se da je to bilo na početku šezdesetih i da je jedne večeri pokucao na vrata našeg stana u Mihovilovoj Tomi Vukušić i pitao moju mater da je li doma Tonči. Tomi je bio susjed s donjeg kata i prijatelj mog starijeg brata. S njim u društvu je bio jedan tip s gitarom i pristojno je pozdravio. Uglavnom, brat je baš onako fino, po bontonu rekao; Aj, upadajte! I nisu prošle ni dvi minute i već sam čuo da guli po žicama gitare i kako govori ovom novo pridošlom liku, kako će i di stavit prste.
Tomi je bio majstor na mandolini i svirao je u Filip Devića. Ta poduka je trajala možda dva, tri dana. I uz sve mane starijeg brata, moram mu, eto sad kad sam siguran da me neće čuti, priznati da je gitaru dobro svirao. Ali, u ono vrime nisam mu da gušta pa sam mu govorio da je zaglumija da je on ka neki profa. Naravno, uz očekivanu standardnu reakciju i odgojnu mjeru - strišo po čiverici!
Taj lik koji je dolazio bio je Zdenko Runjić. To sam saznao tek kad je pobijedio 1962. s pjesmom Ćakule i siromaji. I bilo mi je drago.
Ne znam koliko je uspio savladati i je li uopće nešto mogao naučiti o tajni gitare, ali sam kasnije sagledavajući njegov umjetnički opus, po nizu detalja zaključio da je u svemu bio temeljit. I da opet ne bi netko pomislio, da je u bilo kojem smislu ova pričica o gitari nešto značajna za njegove uspjehe - to odmah odbijam i naglašavam. Onako, zgodno kao uvod tekstu, da se izbjegne onaj klasični uvod; rođen, studirao, napisao, pobijedio…
Pa evo, nedjelja je, 25-i dan listopada, i HRT najavljuje da će večeras, predstaviti u glazbeno-dokumentarnoj seriji „A Porina dobiva…“ - lik i djelo Zdenka Runjića, jednog od najvećih skladatelja Hrvatske. Dan prije njegova rođendana i dva dana od datuma kad smo primili tu vijest da nas je napustio. Najavljuju s HRT-a da će hrvatska javnost, osobito mlađi naraštaji, ovim posebnim dokumentarcem dobiti puninu životne priče o iznimnom Zdenku Runjiću, skladatelju, aranžeru i autoru tekstova, čije su pjesme jednostavno postale dio života svakoga od nas.
Volarić je scenarist i redatelj i gotovo sam uvjeren kako će to biti dobro napravljeno, ispričano od prijatelja, suradnika, članova obitelji. Ali svatko od nas ima svoju sliku, svoj film o čovjeku koji je Splitu dao tako puno.
Da, dobio je dva puta Nagradu grada, dobio je i neke državne nagrade, brojne festivalske. Dobio je dokumentarac o sebi. A dobio je i Porina! Ali još uvijek mi se čini da je to malo. Malo za njegov sveukupan glazbeni opus koji je (začudo) još uvijek prisutan u eteru, u sjećanjima.
I uvijek, znajući naš mentalitet, uvijek se pitam do kada će to trajati?
Imao sam niz susreta s Runjićem. Ni jedan nije bio privatne prirode, nismo se družili. Ali tamo na bazenu Jadrana, u njegovom „festivalskom uredu“, tamo devedesetih, prvi put mi je ponudio da sjednem i popričamo malo o tome kako i zašto ja tako pišem o nekim festivalskim godinama s bazena, o nekim pjesmama…Slušao me je i donekle priznao da sam ponekad dobro primijetio neke pojave. Ali…
E, to ali uvijek je negdje bilo prisutno. Ovakav, kakav jesam, mislio sam da mi on nešto zamjera. Ali demantirao me Jakša Fiamengo. Rekao mi je kako je Zdenku obećao napisati 5-6 tekstova o Melodijama hrvatskog Jadrana.
- Moram ići na Festival djeteta u Šibenik i neću stići to napraviti, pa bih te
zamolio da ti to napišeš za Slobodnu. Ti si to uostalom i pratio. Zna Zdenko, ne brini se!
Taj detalj me ugodno iznenadio. Mislim da je Zdenko u to vrijeme sa svojim autoritetom, mogao naći i neko drugo pero u Slobodnoj, koje bi čitav taj opus s MHJ pod njegovim umjetničkim vodstvom fino ispoliralo. Izabrao je „nabrijanije“ pero. I to je jedna od ljepših slika za galeriju koja govori o Zdenku Runjiću kao čovjeku.
Veliki dio pjesama koje je potpisao kao autor, zasigurno su najbolji dio hrvatske glazbene baštine, posebice ovog našeg dalmatinskog podneblja. Dakako, kad govorimo o zabavnoj glazbi. On je imao i pomalo sreće da je bio suvremenikom sjajnih pjesnika: Zuppe, Popadića, Fiamenga, koji su svojim poetskim slikama prenijeli i prošlost i sadašnjost Dalmacije.
Ne znam hoće li se u dokumentarcu o Zdenku netko sjetiti Stipice Kalogjere bez kojega bi Zdenkov „autorski pakirung“ bio znatno siromašniji. Bolje rečeno, Stipica je kao vrhunski aranžer fantastično skrojio mnoge Runjićeve glazbene zamisli, u karoci punoj zlata.
Zdenko je „imao nosa“ i za odabir izvođača koji su svojom interpretacijom mogli donijeti svu romantiku i skladateljsku emociju. Runjić je imao i pozornicu; od bazena Jadrana, Bačvica do Prokurativa.
Runjić je imao i Split koji je prepoznao sebe i svoje u njegovim pjesmama. Sad ostaje još samo jedan sitan znak pažnje, zahvale tog istog Splita prema onima koji su u nekom vremenu dali pečat vertikalnog grada uz more, grada koji pod jugom i burama često zna zaboraviti mirne bonace.
Ja bih toliko o Zdenku ovim današnjim povodom, onom sutrašnjem i onom koji nosi datum 27. listopada. Sve ostalo ostavljam po izboru onima koji možda više vole Skalinadu, Galeba ili Pismo čali ili…
Ali ako me baš pitate: Ništa nova!
