Ova biljka nosi jednu od najmračnijih simbolika Mediterana: Koze su je obožavale, stari ljudi poznavali, a mi danas gotovo zaboravili

Kad sam bila mala, prije nego što sam znala razlikovati korov od ljekovitog bilja, postojala je jedna stvar koju sam nepogrešivo znala: koze obožavaju draču. Ne malo, ne usputno, nego onako kako ja volim trešnje — bez zadrške, bez srama i s potpunim ushićenjem. Čim bi ugledale njezino mlado lišće, cvijeće i naznake plodova, nastajalo bi pravo malo ludilo, a mlijeko od takvih koza bi bilo nekako i gusto i slatko. Koze posebno vole vrhove mladih biljaka, pa su valjda zato nekad i stizale naredbe “s vrha” pametnjakovića iz bivše države da se smanji njihov broj. Kakav suludi čin, majko mila. A ja sam ih gledala i mislila: ako životinje tako točno znaju što vrijedi, možda bismo i mi ljudi trebali malo pažljivije gledati oko sebe.

Drača, odnosno Paliurus spina-christi, jedna je od onih divljih biljaka koje danas gotovo nitko ne primjećuje, osim kad se zakače za rukav. Ili nogavicu. Kao na stazi iz Vilara do vrha Peruna. Sva srića da članovi lokalnog društva iz Podstrane, PD Perun, održavaju te staze kako treba. S guštom i dušom. Drača raste tvrdoglavo, bodljikavo i samostalno, po kamenjaru, uz suhozide, na rubovima puteva, tamo gdje bi mnoge pitomije biljke odavno odustale. I baš zato mi je oduvijek djelovala kao biljka koja nosi neku staru mudrost preživljavanja.

Tekst se nastavlja nakon oglasa

GALERIJA

Kliknite za pregled

Zaboravljena jestiva biljka Mediterana

Malo ljudi zna da je drača jestiva. Još manje njih zna da su njezini neobični plodovi nekad imali mjesto i u kuhinji. Ti okruglasti, spljošteni plodovi s krilcem izgledaju gotovo kao mali drveni ukrasi koje je priroda dizajnirala iz dosade. U nekim krajevima mladi, još zeleni plodovi čak su se i kiselili, a upravo u toj kombinaciji divljine i kiseljenja postoji nešto nevjerojatno mediteransko — kao da svaka biljka koja preživi buru i žeđ zaslužuje završiti na stolu.

Moja majka još se sjeća davnih, jako davnih i sušnih ljeta, kad vodovod nije postojao, a nije se imalo čime nahraniti svinje. Hranilo ih se tim malim, na kraju ljeta već prezrelim i tamnim “šeširićima”, potopljenima u vodi da omekšaju. Skupljala ih je vlastitim rukama, da ne kažem ručicama i spretno izbjegavala bodlje.

Okus djetinjstva i znanje starih

Eto, da znate zašto je okus pršuta iz mog djetinjstva neusporediv s ovim danas. Joooj da mi je samo jedna feta takvog, tanko narezanog pršuta i samo jedna čaša onog crnog vina iz tih vremena, duša moja bi propjevala…

Danas živimo okruženi paradoksom: trgovine su pune hrane, a ljudi sve manje poznaju ono što raste uz njihove noge, bez njihova poticaja i njege. U prirodi zapravo postoji mnoštvo jestivih plodova — samo treba znati. Treba imati nekoga tko će ti pokazati, ili dovoljno znatiželje da zastaneš pokraj grma koji svi drugi zaobiđu. Naši su stari to znali mnogo bolje. Znali su što se jede, što liječi, što hrani stoku, a što čovjeka spašava u oskudici.

Biljka hrane, boli i opstanka

Uz draču se veže i jedna od najmračnijih simbolika Mediterana. Prema predaji, rimski vojnici upravo su od njezinih trnovitih grana ispleli krunu kojom su okrunili Krista. Teško je gledati njezine duge, oštre bodlje i ne pomisliti kako je legenda možda doista pronašla pravi grm. U toj biljci kao da se susreću dvije krajnosti: hrana i bol, opstajanje i kazna, životinja koja joj se raduje i čovjek koji ju je pretvorio u simbol patnje.

A opet, meni će drača uvijek prvo biti ono dječje sjećanje na koze koje gube glavu za njezinim plodovima. Možda zato što priroda nikad nije komplicirala stvari koliko mi danas kompliciramo. Ono što vrijedi često raste divlje, neuredno i ne traži dopuštenje da postoji.