Postoje cvjetovi koji uljepšavaju prostor — i oni koji, poput dobro tempirane rečenice, promijene atmosferu. narcisi spadaju u ovu drugu kategoriju. Ne zato što viču bojama (iako znaju), nego zato što šapuću priču koju ljudi uporno ponavljaju već tisućama godina: priču o ljepoti, zavođenju i — budimo iskreni — o tome koliko se lako zaljubiti u vlastiti odraz.
Legenda kaže da je Narcis bio toliko očaran sobom da je, gledajući vlastiti lik u vodi, zaboravio jesti, spavati i — u konačnici — živjeti. Priča završava kako takve priče obično završe: tragedijom pretvorenom u simbol. Na mjestu gdje je izdahnuo niknuo je cvijet. I od tada, svako proljeće, priroda nam s blagim podsmijehom servira podsjetnik: „Evo vam ga opet — ali ovaj put miriše.”
Miris koji ne traži pažnju
A kakav je to miris. Nije agresivan poput parfema koji pokušava dokazati nešto na silu. Ne. Miris narcisa je poput osobe koja zna da je primijećena i nema potrebu to dodatno naglašavati. Lagano sladak, pomalo opojan, dovoljno zavodljiv da vam se uvuče pod kožu bez najave. Neki bi rekli — manipulativan. Ali prirodi se to oprašta. Ljudi, međutim, nemaju tu privilegiju.
I onda, gotovo kao mala tajna koju zemlja čuva za sebe — narcisi ne nastaju niotkuda. Oni strpljivo čekaju pod površinom, skriveni u svojim lukovicama, tihim spremnicima života. Dok mi jurimo kroz godišnja doba, oni dolje, u mraku, skupljaju snagu. Nema publike, nema priznanja — samo priprema. I kad konačno probiju zemlju, to nije eksplozija ega, nego elegantan izlazak na pozornicu koja ih nije ni tražila.
Tanka linija između cvijeta i karaktera
Jer dok narcisi rastu po livadama, rubovima šuma i sunčanim padinama — divlji, slobodni i potpuno nesvjesni vlastite simbolike — ljudi su odlučili tu simboliku uzeti k srcu. I tu počinje problem.
U divljini, narcis ne pokušava biti jedini cvijet u polju. Ne guši druge, ne natječe se, ne zahtijeva pažnju — jednostavno postoji, i to mu je dovoljno. U ljudskom svijetu, narcisoidnost često izgleda kao stalna potreba za reflektorom, čak i kad ga nema. Ako nema publike, improvizirat će ogledalo. Ako nema ogledala, pronaći će tuđe oči.
Zanimljivo je kako cvijet i poremećaj dijele ime, ali ne i karakter. Narcis cvijet ne pati od grandioznosti — on je grandiozan bez napora. Narcisoidna osoba, s druge strane, često skriva krhku unutrašnjost ispod slojeva samouvjerenosti. Kao parfem koji je prejak jer pokušava prikriti nešto što ne želi biti otkriveno.
Privlačnost koja skriva zamku
I tu dolazimo do one tanke, gotovo nevidljive linije između privlačnosti i opasnosti. Jer narcisi su, budimo realni, neodoljivi. Njihova elegancija, ta blaga povijenost cvijeta, kao da vam se obraćaju povjerljivo: „Dođi bliže.” I vi dođete. Uvijek dođete.
Možda je to razlog zašto ih toliko volimo. Ne samo zbog ljepote, nego zbog priče koju nose. Oni su podsjetnik da je u redu voljeti sebe — ali da postoji trenutak kada ljubav prema sebi prestaje biti cvijet i postaje zamka.
Možda nije problem koliko ih ima — nego što ih ne prepoznajemo dok ne procvatu.
U prirodi, narcisi cvatu i venu bez drame. Nema monologa, nema publike, nema potrebe za aplauzom. Samo ciklus koji se ponavlja, tih i savršen.
Možda bismo mogli nešto naučiti od njih. Ne kako biti obožavan — nego kako biti dovoljno. A ako pritom još i lijepo mirišemo — tim bolje.
Usput rečeno, nedavno mi je jedna psihologinja rekla da velik dio ljudi pokazuje osobine narcisoidnosti. Većinom muškaraca, veli ona. Ja to ne vjerujem. Odbijam vjerovati. Šokiralo me — ali možda je stvar u tome što ih ne primjećujemo dok ne procvatu. Ili kad procvatu, shvatimo da su cijelo vrijeme gledali samo sebe… a mi smo im samo ogledalo.
PS: Podsjećam, na redu je Istra, gdje promoviram moju knjigu “Biljke znaju bolje”. U petak, u 19:00h je promocija u Rijeci, Matije Gupca 13 b, a u nedjelju u Puli, u 18:30h, park Valsaline. Veselim se druženju, veseli me svakom kupcu knjige pokloniti vrećicu sjemena balkonskih ili vrtnih rajčica. Uz sve moguće usmene želje i upute o sijanju, sadnji, radostima …
