Povjesničar umjetnosti i muzejski savjetnik Goran Borčić autor je knjige Povijest pisana svjetlom, Split od Prisce do Adriane u čijem prvom dijelu do u tančine raščlanuje splitske osobenjake među kojima su razni redikuli, imbrojuni, manjamuktaši, manjinjorgi, bonkulovići, poverini, barufanti, maškalcuni, mucigoti, uncuti, berekini, farabuti, furbačuni, batali, bevaduri, dišperaduni, šotokucini, foliranti, zavajuni, trunfuni, vagabondi i mnogi drugi koji su se isticali svojim osobenostima. Među njima Baću, Maru Žebon, Duju Balavca, Stipu Igru, Giovaninu Kokolo, Pajdu, Periku, Jozu Trinaesticu i brojne druge. Ovo je priča o njima.
U Splitu je oduvijek bilo trunfuni koji su mogli dosta pojesti i popiti. Među najpoznatijima je bio Ive Šore zvani Jutika. To mu nije bio baš direktni nadimak nego ga je naslijedio od oca ili strica, pa ga je zalijepio sebi. U svoje mlađe dane bio je veliki muzuvir. Radio je svašta za ne radit ništa, a čega god bi se po kući ili susjedstvu dohvatio prodao bi i propio. Često bi ga se vidjelo kako pijan tetura po splitskim ulicama.
- Kada bi se napio zacrvenio bi se kao skuhani rak i kada bi takav zaspao na ulici oko njega bi se skupljale mušice, a često su ga s poda dizali škovacini. Bacili bi ga na kariolu i s njim u zatvor Sv. Roka da se rastrijezni. Kada bi se otrijeznio obećao bi da mu se to više neće dogoditi jer ga je vino privarilo.
Poznata Mande Štramacera, o kojoj su i pjesme pisane, dobila je svoj prišvarak preko svog zanata jer je pripuntavala po tuđim kućama šušte i štramce.
Giovannina Kokola rođena Ivanišević je rođena na Lučcu početkom zadnjeg desetljeća 19. stoljeća i bila je najatraktivnija od svih odmaknutih dama. Nedjeljom je dolazila u Gradski perivoj, a uvečer bi se pojavljivala na Obali i na Narodnom trgu. Nagovorena od muškaraca da govori razne budalaštine neprestano bi se kikotala savijajući se u pasu smiješno pjevajući stare splitske pjesme. Za svaki slučaj u džepovima traverše nosila je po dva kamena da joj se nađu za obranu.
- Redovito je imala šudar preko glave kojim bi pokrivala pola očiju. Hodala je malo zabačene glave unatrag kako bi mogla vidjeti kuda hoda. Nosila je muške postole i činila neobično velike korake i vjerovala je da je jako lijepa. Palila se na uniformirane muškarce i samouvjereno šetala po Rivi. Sa svakim se znala našaliti, a naročito s djevojkama i mlađim ženama. Dobacivala bi: "Lipa moja kokola del kajičo".
U lipnju 1926. godine je odrezala kosu. Na Lučcu se njena frizura puno komentirala, a majke koje su bile protiv bubikopfa stavljale su ćerkama za primjer Giovanninu i njezinu kratku kosu. Umrla je 1943. godine u jednom samostanu časnih sestara u Firenzi kamo su je Talijani deportirali.
Starog Jozu (Bepo) Zlodre Kefera malo tko u tadašnjem Splitu nije poznavao jer je zbog svoje šaljive ćudi bio jedan od najpopularnijih. Na koga god bi putem naišao svakome je imao nešto reći, bilo lijepo ili ružno, ali najviše smiješno i šaljivo. U životu je imao više zanata, a pravi mu je bio onaj krojački, savršeno izrađujući crvene i crne kape osmice. Bavio se i uzgojem prasadi, a povremeno je s liječnicima para mrtve na Sustipanu da bi se utvrdio uzrok smrti.
- Imao je običaj primanja kapare koju je uzimao od onih koji su dovodili prasce za rasplod. Oko 1908. godine je prodao svoju starinu u Razmilovićevoj ulici i nastanio se na Brdima. Hvastao se tamo da takva pogleda, na Vranjic, Solin i Split, nema nigdje. Što se tiče pogleda to je bila istina, ali isto tako ga je svaka druga bura zajedno s njegovim barakama i kašunima s prascima bacala u prokop i više puta je jedva spašavao kućicu.
Borčić spominje i splitskog pekara kojeg su svi zvali Mate Tukac zbog čega bi se jako ljutio. Jedan je Šoltanin želio kupiti kolača. Rekli su mu da su najbolji u Mate Tukca. Tražio je on dućan pa kada ga je našao ušao je i odmah s vrata upitao: "Jeste li vi, molin vas, šjor Mate Tukac?" na što bi mu pekar odgovorio: "Jesan, 'ti mrtvorje očeve tebi i ko te posla!". "Onda mi dajte dvi duzine tvrdi kolači", rekao je Mate.
Nije čuveni Bačo bio jedini koji je trkao maratonske trke i natjecao se sa Sinjskom rerom. Izvjesni Vjekoslav Belas se u listopadu 1926. godine natjecao sa Sinjskom rerom. Uputio se, kaže Borčić, u 13.50 sati od crkve Sv. Petra na Lučcu točno kada je sinjski vlak prošao ispod mosta na Lučcu. Na bicikli ga je cijelim putem pratio Petar Asanović i još dvojica na drugim biciklima. Po njegovim riječima u Solinu je prestigao vlak i pozdravio vlakovođu mahanjem.
- Vlak više nije vidio nego tek dva kilometra blizu Sinja u jednom zavoju. Tu je ubrzo i stigao na cilj u Narodnu kavanu točno 13 minuta prije vlaka. Pred kavanom ga je ovacijama dočekala masa svijeta. Na natjecanje je tada pozvao i Baću, ali se po njegovim riječima nije odazvao.
Francesco Furlan Šolferin (Forlani Solferini) je bio jedan od splitskih patuljaka koji je imao mjesto na Rivi gdje je popravljao cipele. Bio je žestok i nagao što mu je i donijelo nadimak.
Dvije sestre Casinotti stanovale su početkom 20. stoljeća kraj Turjuna (Mletačke kule na Voćnom trgu) i bile su usidjelice. Pažnju građana Splita skretale su time što su uvijek jednako ili gotovo jednako bile odjevene i gradom šetale zajedno. Splićani su ih nazivali Četiri stađuna.
- Koncem dvadesetih godina prošlog stoljeća mnogim šetačima na Rivi upao je u oko neki biciklist koji je zgrbljen na biciklu, odjeven isključivo u športsku odjeću: crnu majicu, kratke hlače i sandale na nogama, po 4 do 5 sati neprestano jurio okolo Monumentalne fontane. Žene iz Varoša su zastajale, križale se i čudile kako se ne smanta. Njegova upornost bila je tolika da ni po najjačoj buri ne bi odustajao od vožnje oko fontane.
Borčić kaže da se nije bojao ni gripe ni upale pluća. Ubrzo se doznalo da je to Petar Ozretić Beg (Balo) iz Senjske ulice, koji je u emigraciji u Australiji naučio gurati kolo nogama i otada mu je to najveća strast. Općinsko redarstveno povjereništvo mu je u više navrata zabranjivalo vožnju oko velike česme, ali on bi se neprestano vraćao na radost svojih obožavatelja.
