Povjesničar umjetnosti i muzejski savjetnik Goran Borčić autor je knjige Povijest pisana svjetlom, Split od Prisce do Adriane u čijem prvom dijelu do u tančine raščlanuje splitske osobenjake među kojima su razni redikuli, imbrojuni, manjamuktaši, manjinjorgi, bonkulovići, poverini, barufanti, maškalcuni, mucigoti, uncuti, berekini, farabuti, furbačuni, batali, bevaduri, dišperaduni, šotokucini, foliranti, zavajuni, trunfuni, vagabondi i mnogi drugi koji su se isticali svojim osobenostima. Među njima Baću, Maru Žebon, Duju Balavca, Stipu Igru, Giovaninu Kokolo, Pajdu, Periku, Jozu Trinaesticu i brojne druge. Ovo je priča o njima.
Frane Gjengje zvan Kralj o špadi bio je jedan od splitskih osobenjaka iz vremena Prvog svjetskog rata. Bio je visok, turobna izraza lica obrasloga u crnu bradu i brkove. Iz očiju mu je sijevao oštar, bijesan, luđački pogled. Na glavi je nosio veliku trokutastu kapu načinjenu od novinskog papira s perima od kokotovog repa na vrhu. Hodao je uspravno, ukočeno kao da je progutao metlu i često zastajao da održi svoj govor. Vojnički bi salutirao udarajući petom o petu, a onda bi držao govor kombinirajući njemačke i samo njemu poznate izraze uz naglašenu gestikulaciju.
Stipe Igra i gradske zgode
Najsimpatičniji među splitskim oriđinalima bio je Stjepan Ozretić zvan Stipe Igra - Bala, Manđerica. Kada bi pobjegao iz Ubožnice lutao bi gradskim ulicama bos i plesao za komad kruha tepajući splitske pučke popijevke. Odatle mu i nadimak Stipe Igra. Varošani su pričali da su Stipi vile odnijele govor. Oduvijek je volio šetnje a'solo, te bi rado zalazio na Marjan.
- U Ubožnici se šetao po cijeli dan u pidžami, bos i gologlav, najviše je volio nanare i brao mlado voće. Kada bi sjeo pod stablo pjevao bi svoje stare pjesmice koje je pjevao dok je bio mlad i šetao Marjanom. Vječno je bio odjeven u sukneni koporan i zakrpljene hlače s gornjim dijelom šešira, bez oboda, uvijek bosonog i nikada bolestan u životu.
Kad je bio Stipe mlađi zaposlili su ga da pomaže škovacinima po gradu vući karijolu i kao djelatnika Javne čistoće bi ga obukli, te mu stavili znak botuna s brojem na kapi i na prsima, dok bi mu na noge obukli skroz nove postole - pipe. Ne bi prošlo ni pet dana a Stipe bi ostao bez novih postola. Tepao je kao dijete i nije mogao izgovoriti pojedine glasove, a pogotovo glas R. Ponavljao je riječi koje bi mu netko dobacio.
- Na Božji dan 1913. godine, za Balkanskog rata, Stipu je obrijao brijač iz Zadarske ulice Špiro Kanazir ostavivši mu bafe a la Kaiser Franz Josef. Neki vragolasti mladići poslali su Stipu na Peristil da gleda kako vojnici pucaju salve za procesiju Božjeg dana i da kao car stupa u procesiji. Kada je Stipe prolazio Narodnim trgom vidio ga je policijski komesar Perišić kojemu je upala u oči Stipina carska maska jer je zbog svoje ćelavosti još više sličio caru.
Stipe je po nalogu odmah uhapšen i upućena je hitna potraga za brijačem koji je počinio tu smjelu šalu na račun osobe apoštolskog Franje. Sud ga je osudio na osam mjeseci tamnice, a kaznu je odradio u Mariboru kao taoc, te zatim na talijanski front gdje je bio u zarobljeničkom logoru. Stipe je obilazio sve važnije svetce po gradu i okolici. Na Malu Gospu je bio u Solinu, na Ružaricu u Kaštela, na Stivanju u Trogiru, na Svetog Martina u Vranjicu, po Mravincima, Žrnovnici, Podstrani, Tugarima i Omiša, te drugdje.
Borčić kaže kako je često bježao iz Ubožnice. Jednom prilikom je sišao u grobnicu na sustipanskom groblju izvaditi španćeru koja je upala Ivi Bužiji koji mu je obećao dati kruha. Kada je Stipe sišao u grob Bužija je maknuo skale i rekao mu da ide po kruh, pa će se vratiti. Bužiju je put odveo u kavanu iz koje je sa sobom poveo nekoliko svojih prijatelja, od kojih je jedan bio plašljiv, da prošetaju s njim po groblju. Kad se Stipe nakon spuštenih skala izvukao iz grobnice i počeo trkati kao mahnit šokirao je i Bužijine prijatelje koji su se dali u bijeg. Tako je Stipe nenamjerno postao sustipanski vampir i zombi iako toga nije bio svjestan.
- Živio je dugo i umro 1934. godine dočekavši visoku starost od 80 godina. Njegov lik je bio zanimljiv i suvremenim piscima, pa ga je u jednoj svojoj pjesmi opisao i splitski književnik Predrag Lucić. Vjeran opis Stipina izgleda dao je u svojoj pripovijetki Ljubo Prijatelj Filos.
Pan Pan, Marko Pavišić i Šamplan
Petar Jurjević zvan Pan Pan bolovao je od padavice, živio je u Poljudu zaklonjen u ubožnici, a često je znao dolaziti u grad promijeniti ariju i vidjeti dragu mu Matejušku. Jednom je negdje nabavio bakalar, te je s njime navalio na trgovca Matu Aljinovića sa Šperuna koji je morao pobjeći iz dućana.
- Jedno ljetno popodne dogovorili su se Pan Pan, Kralj o Lupeži i Marin Sibič da će na Zvončacu baciti mine u more kako bi ulovili ciple. Dogovoreno - učinjeno. Nije prošlo dugo vremena da su se pojavili cipli. Pan Pan kao stari stručnjak za eksploziv brzo je zgrabio minu, zapalio je cigaretom i bacio u jato cipala. Mina je eksplodirala, te su svi pobijeni cipli isplivali na površinu mora. Dok su kupili ciple u vreću naišla je žandarska patrola koja je čula eksploziju jer se nalazila u blizini. Žandari su Pan Panu i Kralju od lupeži vezali ruke i s vrećama punim cipala ispratili ih u zatvor Sv. Roka na Rivi.
U predjelu Pojišana u travnju 1928. godine pojavio se neki čudak koji je trčao oko crkve i mahao po zraku otvorenim kišobranom. Policija ga je privela i ustanovila da je to Marko Pavišić iz Murvice. Na njihovo pitanje odgovorio je da je lovio nečiste duhove. Sutra se u stolnoj crkvi popeo na propovijedaonicu i vikao vjernicima kojih je bila puna crkva: "Da mene nema svi biste izgorili u plamenu!".
Ante Božić Šamplan bio je jedan od trojice čije su slike 1923. godine visjele u svim gradskim vinotočnicama kao znak zabrane nuđenja vina i ostaloga alkohola. U svibnju 1928. godine u pritvoru kod općinskog redarstva nalazili su se tranzeni u posebnoj izbi Paško Ključanica, bjegunac iz šibenske bolnice, ronioc Šamplan i Nikola Mikelić, zvan Imoćanac.
Šamplan je bio opasan umobolnik koji je bolovao od padavice i često je bio agresivan, krivoga nosa, rasječene gornje usne, s ožiljcima na licu i klempavih ušiju izazivao je strah na splitskim ulicama. Borčić kaže da je nadimak Šamplan, splitsku inačicu engleske riječi champion, dobio je kada je 1919. godine ronio ispod američke krstarice Olympia i nakon 60 metara ronjenja izvadio zlatni sat američkog časnika za što je bio bogato nagrađen.
- Ronilac Šamplan je skakao u more i ljeti i zimi, spašavao je američka sidra, satove i srebrene duhanske kutije s morskog dna u luci. Pričalo se da može ostati pod morem i nekoliko minuta jer ima dupla pluća. Zato je i prozvan Čovik Podmornica. Umro je uoči Drugog svjetskog rata prigodom internacije u Italiju.
Nadimci, prišvarci i splitski Ciceron
Upečatljiva su bila i braća Kovačić, Ivan, Antonio i Jure Prčilo zvani Muzgovno. Najstariji brat je bio Ivan Giovanni Prčilo načelnik delle Cause perse, a najmlađi brat Jure Prčilo konjski zastupnik. Giovanni je desetljećima obilazio splitske uličice sa škrabicom u ruci proseći milodare. Prikupljene milodare bi na kraju propio.
Uz njih bilo je carstvo čudaka svakakvog izgleda, ćudi, običaja i jako slikovitih nadimaka i prišvaraka. El Pipe da la Gallina (Kokošja lula), Meštar Ive Pivalo, Due de Spade (Duja Špadi), Dannunzio Vodoinstalater, Marta Ajdučica, Toni Pelavi, Pipe Kržljavi, Gire Ubavi, Bombon Šepavi, Bačić Peverin, Ćenćo Beverin, Toni Bafar, Keferin, Tenjož, Deselin, Joska, Puntar, Moska, Čuvitar, Pljoska, Gjengje, Boska, Bonfiko, Oska, Ćićola, Cike, Pelada, Kike, Bondirul, Sćike, Šanšerul, Bike, Trifunta, Pike, Bepo, Zlodre Kefer, Luka Ivančić Ljuti, Nikola Gašo - Pulicija Mijur, Pere Mitrović Deštreca, Pero Kuzmanić Musliman, Duje Perlain Trifunta, Duje Šenša, Kraj o' Lupeži, Bimilin, Kenjac, Kiškiš, Lepelepe, Banebana, Tuturu, Šjora Jovana Posra Vapor, Lizdra, Gara, Debelguza, Loviža, Štringa, Žbira ol Mare Prasica, Verži Mare.
- Nekima su njihovi prišvarci govorili sami za sebe: Mande Štramacera jer je pituravala po tuđim kućama šušte i štramce, Mate Jarčina jer mu se žena gonjala s drugima, Gobo Grašo jer je bio debeo i grbav, Mate Orba jer je imala bionu na očima, Tone Botilja jer mu je bilo drago čučati i uvijek je bio s botiljom vina, Marija Be jer je bila kao macarača, Luce Kusa jer je bila šporka i čupava i Kogoma za koju se govorilo da je bila ružna ka ponoć, a zašto je ponoć bila tako ružna teško je objasniti.
Jure Trahomaš bio je jedan od osobenjaka onih ratnih dezertera koji su završetkom rata kao nekim čudom odbacili štake, skinuli zavoje i naglo ozdravili. On se čak toliko izliječio da je nastavio studije i postao bankovni činovnik.
Borčić podsjeća i na darovitog splitskog Cicerona Luku Šiška koji je istom lakoćom govorio posmrtne kao i one govore na vjenčanjima. Jednom je bio pozvan na Sustipan kada je umro tajnik nekog splitskog nadleštva, inače velika pijanica. Prijatelji su se zauzeli prirediti mu što ljepši sprovod. Naručeni su lijepi vijenci, izdane osmrtnice i pozvani svi da dođu u grupi na sprovod. Sve je bilo pripravljeno, ali nitko nije pomislio na nadgrobni govor pokojniku, pa su u pomoć zvali Luku da održi govor.
- Prvo je svećenik izmolio propisanu molitvu, a onda se Šiška popeo na humak svježe zemlje i progovorio plačljivim glasom. Za vrijeme njegova govora mnogo ih je zaplakalo, ali mnogi nisu mogli shvatiti kako žalobni govornik neke osobine koje pokojnik nije nikako imao. Rekao je kako mu se smiješi obrijano lice pokojnika koji je za života nosio bradu ili da se iz plemenitosti nije htio oženiti dok je nad sandukom naricala udovica pokojnika.
