Povjesničar umjetnosti i muzejski savjetnik Goran Borčić autor je knjige Povijest pisana svjetlom, Split od Prisce do Adriane u čijem prvom dijelu do u tančine raščlanuje splitske osobenjake među kojima su razni redikuli, imbrojuni, manjamuktaši, manjinjorgi, bonkulovići, poverini, barufanti, maškalcuni, mucigoti, uncuti, berekini, farabuti, furbačuni, batali, bevaduri, dišperaduni, šotokucini, foliranti, zavajuni, trunfuni, vagabondi i mnogi drugi koji su se isticali svojim osobenostima. Među njima Baću, Maru Žebon, Duju Balavca, Stipu Igru, Giovaninu Kokolo, Pajdu, Periku, Jozu Trinaesticu i brojne druge. Ovo je priča o njima.
Pekar Luka Lozić zvan Katica bio je niska rasta, plav, pjegav i šepav. Svoj pekarski zanat je jako čudno obavljao gazeći tijesto za kruh nogama. U splitskim karnevalima je imao ulogu nositi kovčeg s hranom za ogladnjele cukune i maškare. U vrijeme Austrije u Splitu je bio poznat neki Šegvić zvan Čelica, pa mu ime nije ni trebalo. Skupljao bi sve do čega bi došao, isisao bi pelud iz svake prilike baš kao pčelica na livadi. Bio je snalažljivac i vješt lupež sa stilom.
- Vječito je slijedio bogatog splitskog trgovca kožom Lovru Jakasovića iz Bosanske ulice kojeg bi stavljao pod svoju zaštitu. Jakasovića je zvao stricem, često bi ga častio, ali bi se Šegvić dobro hranio i u jednom restoranu kada Jakasović ne bi bio prisutan.
Strah i trepet splitskih ulica
Gradski redikul Gigi Vjekoslav Mutarello zvan More Slano prenosio je ilegalno prtljagu putnicima do splitskih hotela i tako bi zarađivao za vino. U svojim se krađama vrlo uvjerljivo branio pred redarstvom. Kada je 1919. godine ukrao cijelo janje na pazaru pojasnio je da ga je samo privremeno uzeo jer mu se svidio. Imao je poderane cipele bez ijednog potplata, a specijalnost mu je bila da bosonog hoda po žeravi ili guta zapaljene cigarete.
- Bio je strah i trepet splitskih ulica i malo je njih bilo hrabro zadirkivati ga jer se tukao na šake i škripao zubima. Dok je jedne večeri u pijanom stanju šetao uz rub obale upao je u more. Pomogla su mu dva prijatelja nosača koji su ga teškom mukom izvukli. Umjesto da im je zahvalio on je proklinjao i psovao slano more. Neki su držali da je mogao naiskap popiti litru vina, pa mu je odatle i nadimak.
Zaljubljivi gospodin S
Poznati splitski pustolov harambaša Petar Grabić zvan Utroba - Lajtnant osuđen je 1925. godine od državnog redarstva na 30 dana zatvora. Bio je mlad čovjek od 28 godina, vrlo jak, rodom iz Podosoja kod Vrlike. Čak je osam godina odležao u tamnicama, pa je tako zbog provala i nasilja često bio u tamnici i po deset mjeseci.
- Kao kočijaš u Splitu pokazao je svoju silovitu narav i često dolazio u sukob s redarstvom. Njegov život je naglo okončan 1937. godine kada ga je nožem ispred krčme ubio Ivan Martić iz Posušja.
Mijo Radelić je bio kritičar moderne umjetnosti koji je 1925. godine došao pred Marulićev spomenik i kritizirao kako to ništa ne vrijedi, kako se moralo urediti bolje ili ništa. Marulićev kip je morao biti izrađen samo po Mijinu ukusu.
Splićanin S (čak i u to vrijeme neki su skrivani inicijalima) pripadnik općine Firenca gdje je neko vrijeme živio i bio opijen Danteovom ljubavi za Beatrice. Bio je mekana i osjetljiva duša nahranjena ljepotom i životom vremena. Firentinski trubadur, Splićanin S zaljubljivao se u razne gospođice iz boljih i imućnijih obitelji. Znao bi šetati ispod njihovih prozora i po 12 sati na dan bez obzira pada li kiša ili je ljetna sparina.
- Glavna mu je preokupacija bila da gleda njihove prozore i cvijeće u pitarima. Nekad bi zapjevao i serenadu bez gitare ili s njom. Bio je odjeven u tamno odijelo, s velikim svijetlim šeširom, s kragnom kakvu je nosio Goethe, s crnom kravatom debelo povezanom. Izgledao je kao da odaje neku korotu što mu vječna ljubav nije uzvraćena.
Šjora Vice Tiki Taki
Jozo Musa iz Radunice je spadao u stalne pretplatnike Grand hotela Matejuška. Samo je zimi znao što je stambena kriza jer ga je led tada prisiljavao da umjesto na Matejuški potraži sklonište u portunu. Pogodila ga je modernizacija Matejuške, tj. izgradnja Gusarova doma.
Na splitskim ulicama dvadesetih godina prošlog stoljeća pozornost je privlačila patrijarhalna pojava Vice Barišić zvane Šjora Vice Tiki Taki koju nitko u Splitu nije poznavao po pravom imenu. Kad bi Vice Tiki Taki negdje u izlogu ugledala fotografiju ili sliku nekog muškarca govorila bi: "Lipji je moj Vicko!". Tko je bio dotični nije poznato, ali prema njemu je očito gajila simpatije.
- Egzotično je bila odjevena. Nosila je suknju sa stotinu raznobojnih zakrpa, u kratkom ogrtaču iz doba Marije Terezije, uvijek je žurila i bila u vječitoj borbi s dječurlijom koja ju je radosno dozivala. Ponekad je postajala sve razdraženija, djeca sve objesnija, pa općinsko redarstvo nije znalo što će s njom.
"Ako bi ga igrači sreli bili su sigurni da će izgubiti"
Rajmondo je bio redikul poslijeratnih godina kojemu je stalno mjesto bilo kraj samostana Sv. Frane ili na prvoj klupici na obali. Bio je visok i mršav kao strašilo uvijek lijepo obučen i finije krvi. Kada je govorio zapinjao mu je jezik i sve bi uokolo popljuvao. Kada ga se sretne putem bolje je se vratiti natrag jer je po općem mišljenju bio urokljiv. Ako bi ga igrači sreli bili su sigurni da će izgubiti. U vrijeme rata je živio u Sisku i pričao kako je tamo lijepo živio dok je u Splitu bila glad. Hvalio bi dobru ponudu raznih jela i lijepe Siščanke.
Borčić ističe i Luku Bilana zvanog Dotur koji je bio dvostruki grbavac, duge kose, svetačke brade s crnom kravatom i kapom poput pustinjaka. Nakon deset godina studiranja medicine otišao je u Beč gdje se bavio kazalištem i pisanjem knjiga. Najrađe je šetao po Spinutu gdje bi se kupao gol, pa bi ga djeca u moru gađala kamenjem.
