Povjesničar umjetnosti i muzejski savjetnik Goran Borčić autor je knjige Povijest pisana svjetlom, Split od Prisce do Adriane u čijem prvom dijelu do u tančine raščlanuje splitske osobenjake među kojima su razni redikuli, imbrojuni, manjamuktaši, manjinjorgi, bonkulovići, poverini, barufanti, maškalcuni, mucigoti, uncuti, berekini, farabuti, furbačuni, batali, bevaduri, dišperaduni, šotokucini, foliranti, zavajuni, trunfuni, vagabondi i mnogi drugi koji su se isticali svojim osobenostima. Među njima Baću, Maru Žebon, Duju Balavca, Stipu Igru, Giovaninu Kokolo, Pajdu, Periku, Jozu Trinaesticu i brojne druge. Ovo je priča o njima.
Jakov Čičola (Ćućera) je pripadao mirnijim splitskim redikulima, vječno pun vina, poput sipe uvijek pred palačom Bajamonti-Dešković na Rivi. Imao je naviku u ruci držati dva ili tri mlada divlja luka koje u Dalmaciji zovu skalonja i sisati ih s vidljivim užitkom. Živahan i mudar, čak i pod djelovanjem vina, s pametnim odgovorima izbacivao bi iz takta umišljene koji su vjerovali da ga mogu izrugivati. Nosnim glasom bi pjevao svoje bezvremenske strofe kao i pjesme od jedne druge gradske lude.
Njegovu odjeću je sačinjavalo par starih cipela bez čarapa, plave pocijepane turske hlače, široke i svezane ispod koljena i košulja. Na gustoj kuštravoj kosi je nosio crvenu morlačku kapu. Spavao je gdje je stigao, a jeo što god su mu dali, te pio vodu gdje god bi je našao. Kada bi u određeni sat na ulicu iza Piazze signori (Gospodskoga trga) kroz prozore gostionice bacali ostatke obroka on bi se redovito našao pored tog prozora da bi primio ono što je smatrao davanjem ili sljedovanjem.
- Bio je veliki ljubitelj duhana i znao ga je jeftino nabaviti od časnika splitskog garnizona. Odlazio je svakodnevno u gradsku luku gdje su stizali parobrodi, pa bi tamo dugo sjedio na lukobranu klateći noge niz kameni zid pričajući s valovima. Kada ne bi imao više duhana izvadio bi iz džepa koju skalonju i sisao ju sve do mraka. Zato je i nazvan Ćućera. Spavao je na željeznoj rešetki poda gostionice na Prokurativama jer su tamo izlazile tople kuhinjske pare. To mu je bila zimska postelja, a ljetna u Palači. Tijekom ljetnih mjeseci na Pazaru je tražio gnjile mrkve ili kore lubenice.
El Conte Pissacantoni je bio jadni umobolnik iz dobre obitelji, ali sa manijakalno poremećenim govorom i s jako bolesnim bubrezima.
Maestro Magnamarende obdaren enciklopedijskom nekulturom da bi preživio krao je posvuda, a posebno marende iz torbi školaraca. Jedan od markantnijih korisnika Ubožnice na Poljudu bio je i izvjesni nekadašnji brijač Frua za kojega su svi žalili što nisu vidjeli (ne i doživjeli) njegovo brijanje.
Lučin je bio iz dobre i poštene obitelji, a nakon što mu se majka preudala zapustio se i zanemario. Rodio se u Egiptu, znao je i francuski jezik, te engleski, talijanski, grčki i arapski. Nije imao stalno zanimanje, zarađivao je na davanju lekcija iz francuskog, te radio na ugovor kod bilježnika. Od svega bi se vrlo brzo umorio, pa je slovio kao najuvjerljiviji model lijenosti. Kada bi netko u Splitu bio bez posla za njega bi se govorilo da je "uvatija bolest od Lučina".
- Lučin je znao što se događa u Splitu i po svijetu jer je bio najmarljiviji gost stare kavane Zora u današnjoj Krešimirovoj ulici gdje je sjedio do unedogled, a bez da je potrošio iti jednog novčića. Pušio je žicajući duhan i uvijek imao cigaretu u ustima. Stalna stanica mu je bila Ispod ure na glavnom trgu, a ljeti bi se kupao na Bačvicama na Kavali gdje bi se satima sunčao, pa bi preskočio objed svaki drugi dan. Već u rano proljeće bi bio crn "ka Arapin".
Kralj beštimandura i ministar za Germaniju bio je Gjigji Montarella koji je psovku doveo do savršenstva. U ljutini, kada bi izgubio na trešetu ili briškulu, izašao bi iz konobe bijesan na ulicu, bacio bi na tlo svoju prljavu kapu i rastvorio ju kao da će u nju hvatati kišu. Redom bi prozivao sve svece i pamtomimički ih sve slagao u svoju kapu. Kad ih je sve složio kapu bi svu izgnječio, smirio bi se, otresao ju s dva nehajna udarca, skupio ju u šaku i nestao polako negdje u nekoj tamnoj uličici.
Gospodin B. je bio preobilne trbušine, s modernim naočalama na okruglo, punog lica, čudnih nogu od kojih je jedna bila nagnuta malo s koljenom unutra, a druga ravna tako da su obje skupa pravile čisto slovo K. Uvijek je bio crven u licu s vječnim podsmjehom zadovoljstva. Izgled mu je znao prevariti, pa su ljudi mislili da je odvjetnik s obzirom da je često govorio o sudbenim poslovima. Bio je veseljak i dobričina i svatko ga je volio zbog dobrog temperamenta i teka.
- U društvu bi pri gozbama pojeo za deset, a popio za 15 osoba. Vodio je specijalni kalendar za gozbe i bilježio gdje i tko slavi imendan. Ako bi nekada zakasnio na te proslave svi su se pitali gdje je. Poslije gozbe bi raskopčao điletin i gornju dugmad od hlača, a trbuh bi mu se izbočio kao nosećoj ženi. U tome je uživao, a dan kasnije bi cijeli dan govorio o jučerašnjem ručku pripremajući se za sljedeći.
Ante Žunić zvan Botić je znao sve stihove Luke Botića i mnoge narodne pjesme. Vjerovalo se da govori sve jezike što mu je omogućavalo ulogu turističkog vodiča, Ciceronea. Nosio je crne naočale ukrašene limunovom korom. Bio je crven u licu, neobično podrezanih brkova, građanski odjeven, uredan i ljubazan.
Talijan Adamo Zogatto doselio se 1850. godine u Split. Brijačnica mu je bila u Zadarskoj ulici, tada zvanoj Calle Paradiso. Bio je poznat po tome što je naizust znao cijeli Tassov Oslobođeni Jeruzalem, pa bi ga neprestano recitirao i tumačio slušateljima. Autonomaški nastrojen opisivao je bitku pod Visom i analizirao greške admirala Persana.
Ovaj Splićanin je bio potpuno normalan dok mu netko ne bi zazviždao. Onda bi uslijedila "drama"
