Povjesničar umjetnosti i muzejski savjetnik Goran Borčić autor je knjige Povijest pisana svjetlom, Split od Prisce do Adriane u čijem prvom dijelu do u tančine raščlanuje splitske osobenjake među kojima su razni redikuli, imbrojuni, manjamuktaši, manjinjorgi, bonkulovići, poverini, barufanti, maškalcuni, mucigoti, uncuti, berekini, farabuti, furbačuni, batali, bevaduri, dišperaduni, šotokucini, foliranti, zavajuni, trunfuni, vagabondi i mnogi drugi koji su se isticali svojim osobenostima. Među njima Baću, Maru Žebon, Duju Balavca, Stipu Igru, Giovaninu Kokolo, Pajdu, Periku, Jozu Trinaesticu i brojne druge. Ovo je priča o njima.
Paško Bonačić zvani Ključanica
- Znao je kršćanski zgriješiti. Pokrao je samostan sv. Dominika 1922. godine, a zbog toga što je ukrao lemozinu u crkvi sv. Frane četiri godine kasnije završio je u tamnici.
Guranje
Još jedan splitski osobenjak bio je Ive B. zvani Mušica koji je bio skoro normalan. Kada bi se uputio hodati nikako se nije mogao zaustaviti, pa bi uvijek tražio stablo ili zid. Kada bi ponovno namjeravao hodati zamolio bi prolaznika da ga gurne jer se nije mogao odlučiti s kojom nogom početi hodati.
Jedne subote je Mušica iz poljudske Ubožnice pješice krenuo prema gradu i proveo četiri dana u Velom Varošu. Nakon toga se sam prijavio u redarstvo. Nekad je svojim bogatim izborom prostota uspijevao naljutiti časne sestre u Poljudu zbog čega je bio kažnjavan. Unatoč tome bio bi dobre volje i smijao se govoreći: "Danas sam u kaštig".
Sljedeći splitski osobenjak je bio Pušće koji je skoro bio normalan samo je imao jednu nogu puno, puno kraću od druge, kao i izobličeno lice jer mu je kao djetetu greda prignječila nogu i ozlijedila podbradak. U karnjevalskoj povorci je uvijek imao ulogu krnjine udovice ili bi pak prodavao kartele za tombolu.
- Nosio je crni ženski veštit i strahovito naricao hodajući iza Krnje. Njegova najzapaženija tirada bila je kada se jednog dana karnevala provozao karocom preko Rive i jeo žlicom iz bukalina malo prorijeđenu čokoladu. Jako je volio ptice.
Arnerija Manjinjorgo de Zucchero bio je javni nosač i potpuno normalan dok mu netko ne bi zazviždao. Tada bi podivljao od bijesa i počeo trčati za zviždačem, te psovao. U ubožnici na Poljudu početkom tridesetih godina prošlog stoljeća svoj je mir našao njegov najmlađi sin. Nekad bi se upleo u političke vode, pa bi kratko završio u zatvoru.
Poznati raznosač oglasa Ante Milun zvani Milunica početkom 20. stoljeća je radio kod Josipa Bepa Karamana, vlasnika prvog splitskog kinematografa. Umro je početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća, a pjesnik Ljubo Karaman Filos mu je posvetio pjesmu.
- Gobo Zore je bio veseljak koji je nadimak dobio po velikoj grbi na leđima. Bio je nizak rastom, a imao je ruke duge kao normalan čovjek, pa su mu dosezale skoro do poda tako da je izgledao poput orangutana. Koji put bi se iz šale zaletio za nekom ženom na što bi ona počela vriskati. Poznate su bile njegove parade na Hajdukovom igralištu kada je salutirao s centra uoči utakmice i drugog poluvremena.
Splićani su za osobenjaka držali i starog Majora u mirovini koji je imao jednu krivu nogu i koji je uvijek nosio svoju časničku uniformu. Kupao se po svakom vremenu i ljeti i zimi na Firulama i Bačvicama. Popio bi kavu u Tocigla u Kavani Na obali na istočnom dijelu luke, te je u svakom džepu svog kaputa nosio po jednu malu mačku.
