Povjesničar umjetnosti i muzejski savjetnik Goran Borčić autor je knjige Povijest pisana svjetlom, Split od Prisce do Adriane u čijem prvom dijelu do u tančine raščlanuje splitske osobenjake među kojima su razni redikuli, imbrojuni, manjamuktaši, manjinjorgi, bonkulovići, poverini, barufanti, maškalcuni, mucigoti, uncuti, berekini, farabuti, furbačuni, batali, bevaduri, dišperaduni, šotokucini, foliranti, zavajuni, trunfuni, vagabondi i mnogi drugi koji su se isticali svojim osobenostima. Među njima Baću, Maru Žebon, Duju Balavca, Stipu Igru, Giovaninu Kokolo, Pajdu, Periku, Jozu Trinaesticu i brojne druge. Ovo je priča o njima.
Bašće je bio aristokratske splitske krvi, preniskog rasta i izgleda poput starog mladića. Lice mu se uvijek kretenski smiješilo, a crni zubi i balava usta nagrđivali su i već takvo grdo lice. Brkovi su mu bili rijetki, maleni, izrasli samo na krajevima, a bradu mu je činilo nekoliko rijetkih kozjih dlaka koje nikada nije brijao. Hodao je zgrčeno, a u ustima mu je uvijek bila kratka švapska lulica od kosti. Smrad duhana najslabije vrste koji je pušio osjećao se iz daleka.
- Uvijek je volio pričati o ženama i djevojkama koje je samo on u mašti poznavao. Slali su ga kupovati zelje, ribu i meso, pa bi sve to nosio u crnoj ženskoj torbi. Kod kuće bi radio sve ženske poslove, pa bi tako čistio cipele, prao posuđe i rublje, kuhao ručak, cijepao drva i pušio lulu. Za njega se pričalo da je u svom životu uhvatio više škopul po glavi negoli je proživio dana otkad se rodio.
Rado je govorio o starim vremenima, o načelnicima s kojima je, kako je govorio, bio prijatelj, te o Gospodskom trgu kojeg se još sjećao sa stablima. Na pozdrav Bašće bi pokazivao rogove.
Privlačili ga kemijski eksperimenti
Maksimilijan Pavličević zvani Maše Della Botanica je bio pametan i inteligentan, ali jako kompleksna osoba i među splitskim osobenjacima najsiromašniji. Otrcanu jaknu svog odjela načičkao bi svim mogućim đinđama i drangulijama pričvršćenim šigurecama. Visjele su obješene razne medalje i privjesci, a govorio bi da mu to donosi sreću. Bio je ponosan, novce nije želio primiti od nikoga jedino kad je bio u krizi uzeo bi stare cipele ili neke odjevne predmete. Po cijeli dan bi lunjao po gradu, dok bi noću ljeti spavao na klupi u gradskom perivoju, a zimi u nekom portunu na novinama koje je skupljao danju.
- Privlačili su ga kemijski eksperimenti, pa je od jednog takvog nastradao i izgubio kosu. Nakon toga je govorio da mu je glava od voska i da treba izbjegavati sunce. U lutanjima gradom najviše se zadržavao na vrhu Bosanske ulice pred brijačnicom Cvitanića. Zadirkivala bi ga djeca nazivajući ga profešurom o pantagani, a za novac je recitirao stihove iz Ilijade i Odiseje.
Maše je nestao sa splitskih ulica 1920. godine kada su ga poslali u njegovu Makarsku, no brzo se vratio u Split.
Zaljubljena Bračanka
Luce Lazaneo zvana Kvatroči (Quattro occhi) nadimak je dobila po tome što je imala jako izbuljene oči. Iz rodnih Postira se doselila u Split, nimalo simpatične vanjštine s velikim očima. Imala je klempave uši s naušnicom crni moro, velikog nosa, crvenog lica, bez zubi i uvijek čudno našminkana. Nosila je bijeli šal oko vrata i neobičan kostim traveršu u čijim džepovima je uvijek bilo kamenja i glavica luka protiv uroka.
Razočarana u ljubav šenula je malo s uma. Kao mlada je bila čistačica u jednoj školi na otoku gdje je imala intimne odnose sa direktorom škole. Kada mu je dosadilo dao joj je premještaj u Split. Uvijek je mislila na njega svaki dan čitajući njegovo pismo koje joj je poslao dok su još bili zajedno.
- Sa splitskih je ulica nestala 1936. godine, a umrla je u dubokoj starosti u jednoj kućici u Kuzmićevoj ulici na Lučcu. Viđana je po gradskim ulicama i na obali gdje bi pričala do umorne dosade o toj svojoj avanturi iz mladosti i o nekoj parnici za koju je vjerovala da će je jednog dana dobiti.
Kišobran i ruganja
Šiora Liša je uvijek bila odjevena sva u crno i puna merleti. Hodala je po gradu s otvorenim crnim lumbrelinom i crnim merletima. Nosila je vreću u koju je stavljala hranu i druge stvari koje bi skupila po kućama ili na pazaru. To nikako nije bilo u skladu s njenim finim oblačenjem. Zvala se Liza, a u Splitu su je zvali Liša, odnosno Šjora Liša ča po putu piša.
- Pričalo se da je bila učeno čeljade iz boljestojeće kuće, Hvarka ili Viška, a nosila se po gospodski. Kada bi se pojavila na ulici sa svih strana bi ju zvali po imenu i rugali se Šjora Liša ča po putu piša. Naljutila bi se kada bi to čula, te prijetila kišobranom prema onima koji su joj se rugali.
