Miroslav Mirković, poznatiji kao Gastro tražilica, devet je dana proveo na 14. Balkan Rallyju i preuzeo suorganizaciju gastro dijela rute. Defileom od benzinske postaje na Smokoviku do Pub kluba Plan B u Splitu i velikom bakljadom okončana je motoristička avantura koju će sudionici dugo pamtiti. Po prvi put rally je imao i “gastro” prefiks, jer je u support timu bio upravo Miroslav Mirković – najpoularniji gastro bloger u regiji. On je za sve dane rallyja unaprijed dogovorio lokacije ručkova i večera, vodeći ekipu kroz autentične specijalitete svake zemlje.
Miroslav ima publiku u cijeloj Hrvatskoj od čega rijeke pratitelja i obožavatelja u Dalmaciji. U Splitu će se zadržati kratko, potom kreće natrag u Zagreb.
Za Dalmaciju Danas otkriva kako je dospio na rally, koje su mu kuhinje na ruti bile favoriti, što domaći ugostitelji mogu naučiti — i na što gledati kad jedeš u nepoznatom kraju.
“Kako je došlo do toga da sudjeluješ na rallyju?”
– Priča je krenula simbolično iz Splita. Moj prijatelj i kamerman Stjepan Dolenec i ja odlučili smo podržati “bradatu aukciju”, a nakon toga upoznali smo Željana Rakelu. Odmah smo osjetili da je njegov posao kompatibilan s onim što radi Gastro tražilica. On putuje, ima zanimljive rute, posebno Balkan, a ja na svojoj platformi promoviram restorane, ljude, priče i hranu s Balkana. Spojilo se lijepo s lijepim i odlučili smo zajedno krenuti na ovaj put. Uključio sam se u suorganizaciju gastro dijela, – kaže Mirković.
“Tvoj doprinos bio je očit – prvi put rally dobiva ‘gastro’ prefiks.”
– To je bio najteži zadatak, pravi dvosjekli mač. Motoristi puno putuju, ne mogu usput jesti obilno, osim večere. Trebalo je odlučiti hoćemo li igrati na sigurno – roštilj – ili probati autentičnu kuhinju. Odabrali smo ovo drugo. To je uvijek zanimljivije i, po meni, druga dimenzija. Možda ne do kraja, ali dobrim dijelom uspjeli smo u svakoj zemlji istaknuti ono najbolje, tradicionalno i autentično. Naravno da se ne može sve svidjeti svima, ali nitko ne može reći da je bio u Albaniji, Grčkoj ili Crnoj Gori, a da jede nešto što može dobiti i u Hrvatskoj.
“Jesi li dobio ono što si očekivao od svake zemlje? I možeš li izdvojiti top 3?”
– Krenuli smo iz Crne Gore, išli do Pljevalja, zatim Durmitora, preko Kosova do Skopja i Gevgelije. Crna Gora i Makedonija nisu podbacile. Makedonija nas je najviše oduševila – znao sam da će biti tako jer je njihova kuhinja ostala autentična, nisu pod pritiskom uvoza. Nude okuse kojih u Hrvatskoj sve manje ima. Crna Gora slijedi odmah iza – janjetina, sirevi, stari specijaliteti, sve fantastično.
Grčka nas je razočarala. Možda smo pogriješili jer smo išli u turističke Meteore. Od tri restorana, samo gyros i poneki meze bili su iznad prosjeka. Albanija je, pak, veliko iznenađenje. Omjer cijene i kvalitete je najbolji, sve što smo jeli bilo je tradicionalno i autentično.
Ako moram izdvojiti: prvo mjesto Makedonija, drugo Crna Gora, treće Albanija. Hrvatsku ne stavljam jer je to nezahvalno.
“Što je Makedoniju stavilo na prvo mjesto?”
– Njihova janjetina je možda i najbolja koju su motoristi probali, a znamo da Dalmatinci znaju što je dobra janjetina. Uz to – ajvar, pinđur, patlidžani, sirevi, meze i nevjerojatni sezonski paradajz. Naši paradajzi često nemaju okus, a tamo je to sasvim drugo iskustvo. Ono što je najvažnije: to nije bila nikakva “extra deluxe” ponuda za nas, već redovni meni restorana. Bilo je puno lokalnih ljudi koji su jeli isto što i mi.
Crna Gora je druga zbog pljevaljskog sira, domaćeg kajmaka, posebice ovčjeg koji sam prvi put probao u restoranu Breznik. Takvo što nisam našao ni u Srbiji ni u Hrvatskoj. Treće mjesto pripada Albaniji.
“A što je za tebe bilo posebno, a da nije hrana?”
– Ljudi i atmosfera. Rijetko se dogodi tako homogena ekipa, toliko emocija i spontanosti. Putovali smo zajedno u support caru, družili se i bilo je fantastično. Ruta je bila zanimljiva jer nismo išli samo glavnim cestama, već i manje poznatim mjestima koja sam sam teško mogao otkriti. Sve bih to ponovio – osim možda Grčke rutom kroz Meteore.
“Kakav je bio dojam o motoristima?”
– Nikada prije nisam putovao s bikerima. Oduševili su me. To nisu samo ljudi koji vole motore, nego uspješni i situirani ljudi koji motor koriste kao ventil i način da uživaju u životu. Pogotovo Dalmatinci – opušteniji su, prirodniji, neposredniji. To mi je osobno jako odgovaralo.
“Obišao si više od tisuću restorana. Što ti je najvažnije u restoranu?”
– Preko 1100–1200 restorana u pet godina. Hrana ne mora biti najbolja na svijetu. Ono što ostavlja dojam je toplina domaćina, obiteljska atmosfera, trud da ugode gostu. To podiže doživljaj čak i kada hrana nije vrhunska. Najveći problem naših ugostitelja je što previše šaraju. Ako si u Dalmaciji – drži se dalmatinskih specijaliteta. Ne nuditi stotinu jela, nego 10–12, sezonski rotirati i raditi ono po čemu si prepoznatljiv.
“Motoristi će pamtiti i albansko selo, odnosno tavernu Kardhashi.”
– Da, to je bilo na putu prema Vlori. Dočekala nas je obitelj, poslužili su tradicionalne meze, a onda je domaćica, majka obitelji, donijela svoju musaku – na dar. Ta gesta vrijedila je više od same hrane. To je ono što kupi gosta odmah. Nažalost, kod nas je takvih primjera malo, uglavnom u nekim manjim selima ili otocima.
“OPG u Pljevljima u Crnoj Gori je također bio originalan...”
– Da, bilo je to kod obitelji Ćirović u Pljevljima. Jeli smo uštipke, džem od šljiva, pite – sve od njihovog brašna i brašna iz vlastite vodenice. Pitao si zašto ne prodaju proizvode, a odgovor je jednostavan – proizvode onoliko koliko mogu i nude samo gostima na svom imanju. Da se šire, izgubili bi kvalitetu. To je ispravna politika.
“Može li se živjeti od gastro tražilice?”
– Platforma postoji šest godina. Radimo iz ljubavi, ali uspjeli smo to i kapitalizirati. Po definiciji jesam influencer, iako se tako ne doživljavam. Kada izreklamiram restoran, to ima utjecaj, ali i dalje sve radim prvenstveno iz ljubavi.
“Pokrenuo si i vlastitu liniju ćevapa?”
– Da, u suradnji s mesnicom Bašljan, danas Prime Cut, razvili smo recepturu ćevapa. To je premium proizvod za restorane s roštiljem na drveni ugljen. Nećemo ga nuditi u trgovačkim centrima, nego samo u provjerenim restoranima. Već smo dodali gurmansku pljeskavicu, a u planu su i novi proizvodi.
“Koji su najbolji ćevapi na Balkanu?”
– Teško pitanje, jer ovisi o ukusu. U BiH – “Hari” u Travniku i “Bešlić” u Zenici su top. U Crnoj Gori ćevabdžinica “Devetka” u Ulcinju. Pazar mi osobno ne leži, ali mnogi ga cijene. Hrvatska i Srbija imaju sličan klasični balkanski ćevap. Svoj neću spominjati, bilo bi glupo.
“Savjet čitateljima - kako odabrati gdje jesti i što jesti?”
– Kada idete jesti u nepoznatom mjestu, uvijek provjerite Google recenzije, ali gledajte i slike hrane. Ocjene ispod 4,2–4,3 obično nisu vrijedne posjeta. Recenzije su dobra smjernica, ali slike puno govore. I, naravno, najbolja preporuka uvijek dolazi od lokalnih ljudi.
“Najluđa situacija s fanovima?”
Usputna anegdota koja govori o publici: jedan od fanova je kamiondžija s kojim je Miroslav otišao na devetodnevni put do Kapadokije — sa stokom u kamionu, kroz sve carine, čekanja i spavanja u kabini.
“Serijal je ‘pokidao’ — očekujem isto i od ovog s Balkan Rallyja.” A na pitanje o “najsmješnijoj situaciji” uz osmijeh kaže: “Vezan je uz rakiju. Ali što se dogodilo na Balkanu, ostaje na Balkanu”, zaključuje naš sugovornik.
U subotu možemo očekivati drugi, odnosno završni nastavak Balkan Gastro Rallyja na YouTube kanalu Gastro tražilica.
Kako se noćna šetnja pretvorila u nešto sasvim neočekivano: Jedna noć u Ohridu
INTERVJU Šime Elez nije mogao skriti emocije nakon povratka u Split: "To je moja nova familija"
