Postoje biljke koje ne rastu svugdje. Ne može ih vidjeti svatko, niti ih pronaći svaki prolaznik koji zaluta u kamenjar. Upravo zato su endemi toliko uzbudljivi — oni pripadaju prostoru jednako koliko prostor pripada njima. Rastu samo ondje gdje su stoljećima učili preživjeti: između kamena, bure, soli i sunca. Živi su dokaz da priroda zna biti i tvrdoglava i nježna u isto vrijeme.
Prirodni dragulj koji raste samo ondje gdje može preživjeti
Kad se govori o hrvatskim endemima, najčešće se prvo spomene velebitska degenija. I s pravom — ona je simbol botanike, planine i nacionalnog ponosa. Ali nije jedini endem. Dalmacija skriva još jednu tihu, gotovo zaboravljenu biljku koja nije osvojila razglednice ni školske udžbenike, ali nosi jednaku vrijednost. To je dalmatinska tila.
Dalmatocytisus dalmaticus, u našem jeziku poznata kao dalmatinska tila, jedina je vrsta svoga roda (monotipski rod) i stenoendem. To znači da je riječ o biljci koja ne raste nigdje drugdje osim na vrlo ograničenom području okolice Sinja.
Njezina prisutnost nije slučajna; rezultat je tisuća godina prilagodbe surovom krajoliku. U vremenu kada se priroda sve češće promatra kao dekor za sezonu, tila podsjeća da postoje vrijednosti koje ne možemo preseliti, kopirati ni umjetno proizvesti.
I upravo zato borba za zaštitu tile nije samo pitanje botanike. To je pitanje odnosa prema prostoru, identitetu i odgovornosti. Kada nestane jedna ovakva biljka, ne nestaje samo vrsta — nestaje dio priče o Dalmaciji.
Čovjek koji je stao u obranu dalmatinskog kamena
Tu priču posljednjih godina uporno pokušava sačuvati Marko Cvrlje. Njegov aktivizam nije nastao iz mode ni potrebe za javnom pažnjom, nego iz stvarnog osjećaja da priroda nema dovoljno glasnih branitelja. Borba za zaštitu tile postala je simbol šire borbe protiv ravnodušnosti prema dalmatinskom kamenu, prostoru koji se prečesto smatra praznim samo zato što nije betoniran.
Možda upravo u tome leži najveća vrijednost endema. Ono najvrjednije često nije masovno, glasno ni lako dostupno. Endemi traže strpljenje, poštovanje i razumijevanje. A dalmatinska tila, skrivena među kamenjem i vjetrom, podsjeća nas da priroda još uvijek čuva tajne koje vrijedi braniti.
Što danas znači štititi jedan dalmatinski endem i kako vidi budućnost njegove zaštite, govori Marko Cvrlje:
"Područje rasprostranjenosti dalmatinske tile su stijene u okolici Sinja, u narodu poznate kao muljika. Za razliku od tipičnog krša, ove stijene karakterizira vodonepropusnost, a tila danas raste na svega desetak hektara takvog staništa.
Lokalno stanovništvo postalo je svjesno njezina postojanja tek 2019. godine, kada se pojavio investitor s planom otvaranja kamenoloma u Glavicama, na predjelu Greda – ujedno najvećem staništu ove vrste.
Kako u Glavicama već postoji jedan kamenolom koji je nepovratno narušio krajobraz i kvalitetu života, planirana devastacija Grede značila bi ogroman poraz za prirodu, ali i za naše društvo.
Zato smo se organizirali u građansku inicijativu sa jasnim ciljem - zaustaviti otvaranje kamenoloma.
Velika pobjeda nakon dvije i pol godine borbe
Naša borba je trajala dvije i pol godine, i iz nje smo izašli kao pobjednici. Nadležno Ministarstvo je planirani zahvat eksploatacije kamena ocijenilo neprihvatljivim za okoliš, navodeći kao glavni razlog upravo očuvanje dalmatinske tile.
Nakon toga, ključni korak bio je brisanje eksploatacijskog polja iz prostornog plana kako bi se uklonila svaka trajna opasnost. Grad Sinj je to i učinio 2023. godine, čime je zajamčena cjelovitost ovog jedinstvenog krajobraza.
Međutim, time naš posao nije završio budući da se ova ljepotica suočava s drugim ugrozama.
Dalmatinska tila ne podnosi sjenu, a njezino stanište zarasta i biva ugroženo pošumljavanjem crnim borom.
Dodatno, probijaju se šumske prometnice te povećava promet i odlaganje otpada na njezinim staništima.
Zbog svega toga postoji realna opasnost od njezina nestanka, radi čega stručnjaci predlažu njezino uvrštavanje u kategoriju „ugrožena vrsta“.
Struka je rekla svoje, sada je red na politiku
Dalmatinska tila je, uz velebitsku degeniju, tek drugi stenoendemski monotipski rod u Hrvatskoj. To su botanički unikatni dragulji koji zaslužuju posebnu pažnju struke, a trajna zaštita moguća je jedino ako se cijelo stanište tile proglasi zaštićenim područjem. Taj cilj snažno podržava i Hrvatsko botaničko društvo koje okuplja znanstvenike, sveučilište profesore i eminentne botaničare.
Krajem prošle godine, pod vodstvom Javne ustanove „More i krš“, krenuli smo s popisivanjem flore Grede, Šušnjevače i Petrade – geografske cjeline koja skriva najveći dio populacije tile.
Rezultati tog istraživanja bit će objedinjeni u brošuri koja će služiti kao ključni dokument u procesu proglašenja zaštićenog područja.
Ovim putem se želim zahvaliti Javnoj ustanovi i svim njezinim djelatnicima, a naročito mr. sc. Daliboru Vladoviću čije su znanje i angažman stup ovog projekta.
Struka je rekla svoje – zaštita područja dalmatinske tile je nužnost. Sada je korak na donosiocima odluka i politici.
Vrijeme je da ukažemo čast ovom prirodnom dragulju na ponos lokalne zajednice.
U suprotnom, riskiramo nenadoknadiv gubitak dijela hrvatske, ali i svjetske prirodne baštine."
Hvala Marko!
Zašto toliko volimo marelice? "Svaki plod djeluje kao mali dar, a ne nešto što se podrazumijeva"
