Azerbajdžan 2019.

VEZANI SADRŽAJ:

16. dan (450 km)

Nakon jutarnjeg buđenja dio ekipe je otišao taksijem u razgledavanje centra Moskve, a ostali su otišli do obližnjeg shopping centra na doručak. Svi sjedamo na motore u 11 sati, punimo gorivo i krećemo što kraćim putem kući; imamo još 3 dana da stignemo i nekakvih 2.700 km.

Morić preuzima vodstvo da nas izvede iz Moskve sa svojom navigacijom ali ona ga vraća natrag kroz velike gužve. Počinje kišica, gužve su nevjerojatne pa zaustavljam kolonu i Mustapić preuzima sa svojom navigacijom koja nas vodi ponovno kroz gužve koje smo maloprije prošli. Tek nakon sat i pol smo se uspjeli izvući iz Moskve.

Nekakvih 400 km od Moskve u mjestu Orel nailazimo na grupu motorista lokalnog moto kluba. Pitam ih za savjet gdje je dobro da odspavamo i večeramo. Jedan od njih govori engleski i predloži da vozimo s njima do prenoćišta. Tako je i bilo; vozili smo se zajedno nekakvih 50-ak km dok nismo došli do prenoćišta uz cestu. Tu smo i večerali – 200 kn spavanje, jelo i piće.

Ujutro se rano moramo dignuti i napraviti što više km da smo što bliže kući.

17. dan Čerkasi (700 km)

U 6:00 smo svi smo na motorima i vozimo prema Ukrajinskoj granici. Sve ide po planu, super napredujemo.

Uz kontrolu i pretres dolazimo do zadnjeg punkta na ruskoj granici i taman da ću čestitati ekipi kako smo lako pregazili Rusiju, Marasović mi kaže da se Mustapiću na Moto Guzziju probila prednja guma. Odmah vadim kompresor i pumpamo gumu dok traje pretres i shvatimo da mu guma pušta na ventilu.

Čim sam ušao na ukrajinski teritorij vidio sam motoristu Ukrajinca koji ide u Rusiju. Zaustavim ga, kažem mu za problem i on mi daje kontakt svog prijatelja koji je u sljedećem većem gradu 30-tak km od granice. Nazovem ga, objasnim mu problem i on kaže da nas čeka kod sebe kući. Ima garažu i kaže da će nam riješiti problem, samo da požurimo jer mora danas na put.

Na ukrajinskoj granici pumpamo gumu 2 puta tijekom pretresa i provjere putovnica i taman dolazimo na zadnji punkt. Na mojoj desnoj strani nema nikoga nego je par vojnika na lijevoj strani pored kontrolne kućice. Pitam ih treba li tu doći, oni ništa ne odgovaraju nego me samo gledaju, a ja to shvatim kao potvrdni odgovor. Dolazim ispred njih, kad jedan od njih, najmanji, počne vikati i nabrajati nekakav granični prekršaj, govori jako glasno i brzo, ništa ne razumijem. Samo vidim njegove kolege kako umiru od smijeha naoružani dugim cijevima. Kažem mu da smo umorni od pretresa i čekanja na granici te da je prijatelju probušena guma, a on opet o zakonu Ukrajine, prekršili pravilo itd. Uglavnom hoće reći da sam morao stati desno a ne lijevo, da sam 3 m ušao u kontra smjer te da hoće svima pisat kaznu ili da mu dam nešto para. Oštro sam ga odbio u toj namjeri, ali onda je počeo vikati i tražiti putovnice sviju te se prijetiti da ćemo sad ostati još 2 sata dok ne ispiše kazne. Njegovi kolege nas gledaju i umiru od smijeha. Nije bilo druge nego mu dati 50$ i tek onda nas je pustio.

Jad i bijeda na samom ulasku u jednu državu. Svi smo ostali iznenađeni takvom jadnom gestom.

Samo 20 metara od granice krpimo gumu i tek iz trećeg pokušaja krenemo prema prvom gradu gdje će nam biti pružena pomoć oko Mustapićeve gume. Jako lošom cestom dolazimo do grada Glukhiv i pred kuću Sergeja koji u garaži ima 2 BMW motorkotača.

Brzo skida prednje kolo i on i Mustapić odlaze njegovim automobilom do vulkanizera. Mi kratimo vrijeme s njegovom suprugom koja nam je dala piće i objašnjava kako idu na moto party koji je najveći u Ukrajini. Očekuje se 8.000 motora i održava se u gradu Čerkasi koji je udaljen 450 km.

Ljudi su zbog nas kasnili puna 3 sata, sredili su gumu Mustapiću pa smo odlučili da idemo s njima na moto party.

Sergej, njegova supruga i još jedan par ukrajinskih bajkera  te nas šestorica smo zajedno krenuli na party. Nakon 200 kilometara Mustapić odlučuje da je preumoran i da će ostati u Kijevu, a mi ostali idemo dalje.

Ceste su katastrofalne, pune rupa, ali naši domaćini voze po tim rupama 120-130 km/h. Ako pogodite koju od tih rupa nema vam više prednjeg kraja. Neke su duboke i po 30 cm, nevjerojatno!

Samo 30 km prije cilja počinje kiša, točnije pljusak. Hvata nas mrak, ne vidimo rupe. Svi pogađamo rupe tako jako da su nam se retrovizori odvidali, jednostavno je nemoguće kako nisu popucali amortizeri! Potpuno mokri se prijavljujemo za ulazak na party, plaćamo ulaz 20 € i vozimo kroz šumu punu blata. Parkiramo motore i odemo do prvog šatora. Popijemo pivo, pojedemo neke kobasice i odlučimo naći hotel jer smo potpuno iscrpljeni od cijelog današnjeg dana.

Vozimo po pljusku do hotela i odlazimo na spavanje oko 01 sat.

Danas nam je bio najteži dan u svakom pogledu, ali smo zadovoljni kako je sve završilo.

Sutra napredujemo prema Hrvatskoj, skrenuli smo s rute i produžili put za još 300 km.