Azerbajdžan 2019.

VEZANI SADRŽAJ:

12. dan (550 km)

Ujutro buđenje i odličan doručak, pa krećemo prema gradu Elista koji je udaljen 550 km.

Jučer smo nakon granice svjedočili totalnom ludilu i ekstremno brzoj vožnji svih sudionika u prometu, takvo nešto nisam još nigdje doživio. Ujutro totalna razlika: nitko ne prestiže, svi voze po propisima, ali baš svi. Nije mi jasno što se događa. Sporo se krećemo, u retrovizoru vidim po mojoj ekipi da im je sve to presporo. Krenem u pretjecanje par automobila i kamiona ispred sebe, a oni se daju desno da ih mogu preći. Nakon par kilometara, policijska blokada. Zaustavljaju nas, kaže policajac „PROBLEM.“ Nije mi jasno što je sada, kaže: „Morate na pošti platiti kaznu svaki po 100$ jer ste prešli preko pune linije.“ Ja se ispričavam, kažem da smo kolege i pitam možemo li se kako dogovoriti. Nakon toga me pita: „Gdje ti je kamera?“ jer je vidio nastavke za GoPro kameru. Kažem da je nemam. Pita opet: „Snimaš li?“ Ja kažem ne, dok druga dvojica obilaze oko motora i traže kameru. Kad su se uvjerili da ne snimam, ovaj glavni kaže: „Stavi u dokumente 200$, daj mi i vozi dalje.“ Ja kažem: „Mnogo je 200$, pa kolege smo“, našto on kaže: „Kolega, ti ne trebaš dati ništa, reci drugovima da oni plate.“ Dok se mi cjenkamo, jedan od njih šeta oko mene i svako malo me dira s cijevi kalašnjikova po nadlaktici ili leđima, kao slučajno, u prolazu. Na kraju se dogovorimo za 100$ i napravim kako je rekao, stavim ih u putovnicu. On me uhvati za ruku i kaže: „Kolega, nikom ni riječi za ovo; ako kome kažeš, imaju kamere svugdje, zatvorit ću te.“ Ja sam se samo nasmijao i rekao: „Nema problema, kolega, ne brini.“ Pozdravili smo se salutiranjem, a on vikne: „Luka Modrić!“ i pozdravi nas sve rukovanjem, onako cijeli sretan i zadovoljan, kao i njegovi kolege koji nam nasmijano mašu.

Na izlazu iz Dagestana ista predstava, ali malo skuplja – kolega hoće 150$ jer je od civila iz bijele lade dobio snimku kako prelazimo punu liniju, pa i njemu mora nešto dati. Plaćamo i izlazimo iz “opasnog Dagestana”.

Nakon te policijske blokade prelazimo u Kalmičku pokrajinu, vojska naoružana dugim cijevima i s pancirkama nam radi pretres, a torbe idu na rendgen te ponovno procedura oko papira. Kažem vojsci kako nas je policija „kao ovce šišala” a oni se smiju i kažu: „Ma to normalno druže, to Dagestan“.

Eto, to je jedina neugodnost koju smo doživjeli; ostalo je super. Ljudi nas pozdravljaju, mašu, trube i snimaju nas mobitelima. To pokazuje da su tu motoristi rijetkost. Neki se zbog sigurnosti vrate iz Bakua ponovno u Gruziju kako bi ušli u Rusiju, a mi smo procijenili da idemo kroz Dagestan. Iako sam dobio upozorenja iz ambasade i od prijatelja iz Rusije da je opasno, poslušao sam savjet prijatelja Miše iz Zrenjanina koji je prije par dana prošao i rekao da nije bilo problema i da mu je samo policija naplatila kaznu.

Mi smo rijetki turisti koji voze kroz tu regiju i policija nas mora ošišati, nismo vidjeli ni jednog motorista putnika ili strano vozilo.

Sve u svemu, Dagestan je iza nas i sad vozimo kroz kalmičku stepu na -35 metara nadmorske visine a temperatura je +30°C, ceste pune rupa i stvarni osjećaj da smo u Mongoliji. Dvogrbe dugodlake deve, pastiri na malim motorima čuvaju ovce, mongolske jurte, budistički hramovi – totalna atrakcija.

Dolazimo u Elistu, predivan, tih, smiren i nekako budistički uravnotežen grad, pun Mongola. Pronalazimo jeftin hotel u samom centru i odlazimo na večeru i razgledavanje ove atrakcije koju možete doživjeti po slikama i videu.

Kalmička posljednjih godina slovi za meku svjetskog šahaKalmici su jedini europski narod mongolskog podrijetla, a Kalmička jedina europska regija gdje je prevladavajuća religija budizam koji potječe s Tibeta.

Sutra je u planu Volgograd iliti Staljingrad, grad heroj. Do njega imamo 320 km.

13. dan (300 km)

Nakon doručka smo uočili da se otvorio suvenir shop u prizemlju hotela pa smo krenuli kupovati suvenire. Za oko mi je zapeo čudnovati predmet od 20 cm nalik nekakvoj sjekirici sa simbolima zmaja, konja i četiri glave. Pitao sam prodavačicu što je to. Odgovorila mi je da je to nekakva amajlija namijenjena da čuva putnike i da im riješi i pomogne kod svakakvih nevolja i problema na putu. Svi ostali suveniri su bili od 1.000 do 2.000 rubalja a ovaj je koštao 4.500 rubalja. Učinilo mi se to puno para znajući da smo hotelsku sobu platili 1.000 rubalja. Međutim, upao mi je za oko i kupio sam ga te dobio nekakav popust.

Krenuli smo oko 10 sati prema Volgogradu. Jedno vrijeme nas je uhvatila kiša, ali vrlo kratko, jer oblaci su se doslovno odvojili nalijevo i nadesno pa nismo kisnuli. Pomislio sam tada da ova amajlija stvarno djeluje. U jednom trenutku sam s lijeve strane uočio budističko svetište i odlučio da stanemo i poslikamo se pored njega. U tom slikavanju i snimanju Jure Marasović primijeti da mu se brokva zabila u stražnje kolo. Odlazimo do prve bezinske stanice koja je 10 m udaljena od naše pozicije i tamo ekipa već počinje vaditi set za krpljenje guma. Moje pravilo je „ne krpi sam gumu, jedino ukoliko nema vulkanizera u blizini“. Upitam jednog Mongola koji taman ulijeva gorivo ima li u blizini vulkanizer, a on pokaže garažu udaljenu 20 m od nas te se skupa s nama odveze do vulkanizera. Krpljenje crvom ili injekcijom je trajalo 5 min i vulkanizer je htio naplatiti uslugu 10 kn, međutim Jure mu je dao 100 kn i nastavljamo dalje prema Volgogradu.

Dok sam se vozio pomislio sam kako ova amajlija stvarno rješava sve probleme. Da se nismo stali slikati kraj mongolskog svetišta, stali bismo usred ničega i sami pokušali skrpiti gumu što bi sigurno i uspjeli, ali puno teže negoli je to napravio vulkanizer.

Stajemo na samom ulazu u Volgograd da se slikamo te odlazimo naći hotel. Grad ima oko 1.200.000 stanovnika i jedan je od najdužih gradova na svijetu: dug je 135 km. U prvom hotelu kad su me vidjeli onako u moto opremi rekli su da je hotel pun, iako nije bilo nikoga na parkingu hotela. Zato u sljedeći hotel šaljemo najmlađeg i najlipšeg kolegu Andriju Trgu. On je naravno skinuo kacigu, jaknu i malo se poredio te je uspio dobiti sobe u samom centru po cijeni od 40€ po osobi.

Ne gubimo vrijeme nego odlazimo pogledati park “Mamajev kurgan” na brežuljcima pored rijeke Volge. Na tom mjestu su se njemačka vojska i Crvena armija žestoko sukobile u Bitci za Staljingrad, što je presudilo ishod čitavog rata. Preko 35 000 sovjetskih vojnika je tu pokopano u masovnoj grobnici.

Tu među ostalim eksponatima dominira sigurno najpoznatiji spomenik Majka Domovina zove! posvećen Drugom svjetskom ratu. Visoka 85 metara, skulptura je najviša u Europi i jedna od najvećih skulptura na svijetu. Kako izgleda taj par pogledajte u kratkom videu:

Tu smo položili i cvijeće svim poginulima te se odvezli gradskim prijevozom tj kombijem na večeru u talijansku pizzeriu gdje smo uživali u njihovim specijalitetima –  tjesteninama, pizzama i desertima.

Sutra planiramo ostati i cijeli dan razgledavati ovaj grad heroj.