Povjesničar umjetnosti i muzejski savjetnik Goran Borčić autor je knjige Povijest pisana svjetlom, Split od Prisce do Adriane u čijem prvom dijelu do u tančine raščlanuje splitske osobenjake među kojima su razni redikuli, imbrojuni, manjamuktaši, manjinjorgi, bonkulovići, poverini, barufanti, maškalcuni, mucigoti, uncuti, berekini, farabuti, furbačuni, batali, bevaduri, dišperaduni, šotokucini, foliranti, zavajuni, trunfuni, vagabondi i mnogi drugi koji su se isticali svojim osobenostima. Među njima Baću, Maru Žebon, Duju Balavca, Stipu Igru, Giovaninu Kokolo, Pajdu, Periku, Jozu Trinaesticu i brojne druge. Ovo je priča o njima.
Zaratin zvan Toma Bačir radio je kao podvornik u Jadranskoj straži, te je u rukama uvijek nosio knjige. Često ga je izazivao batelant Moša šunjajući se iza njega, a onda bi glasno uzviknuo: Minaaa. Bačir bi tada bacio knjige i počeo trkati. Preskakao bi preko tezgi na tržnici, a trčao bi jednakom brzinom i preko cijele Rive sve dok se ne bi izgubio iz vidika. Borčić kaže kako je teško reći gdje bi se zaustavio i dodaje da bi odbačene knjige završile na tržnici odakle se telefoniralo Jadranskoj straži da dođe netko po njih.
- Pričalo se da ga je negdje mina tako jako preplašila i taj mu je strah toliko oslabio živce pa čim čuje tu riječ smjesta poludi i trči bilo kamo kao mušica bez glave.
Spiritist iz Trsta koji je Splitu proricao budućnost
Iz Trsta je u Split u svojoj tridesetoj godini došao spiritist Giovanin Scrivanelli
- Kler ga je držao za bezbožnika i nazvao ga "prijateljem vraga paklenog". Nitko nije znao koliko mu je godina. Jednom je hipnotizirao vojnog liječnika koji mu je u takvom stanju izdao potvrdu da je nesposoban za vojnu službu. Pojavljivao se u crnom fraku s crnom kravatom, u crnim hlačama i cipelama s bijelim rukavicama, bez košulje, sa šeširom široka oboda na glavi i pobuđivao dojam tajanstvenosti.
Scrivanelli bi prigodom zazivanja duhova upalio svijećnjak sa šest svijeća, užgao tamjan, stavio lanac oko vrata i opasao se bijelim pojasom. Nasred stola bi izložio lubanju u kojoj bi gorjele voštanice. Pored toga je bacao karte, miješao fažol i proricao budućnost. Unajmio je maleni stan blizu Geta i vrlo brzo postao markantna gradska figura koja je privlačila pažnju prolaznika. Iz Geta se preselio u Veli Varoš, no nakon kratkog vremena su ga našli mrtvog u spavaćoj sobi.
Bilježnik Čudina je bio najveći neprijatelj okultiste Scrivanellija. Po načinu oblaćenja i životu za mnoge je građane bio čudak premda je bio pravnik, te amaterski svirao violinu. Bio je visok i elegantan dostojanstvenog hoda, svježe podšišane Franz Jozefovske brade. Na glavi je nosio šešir ili cilindar kako bi pokrio ružnu čelu. Iz zdravstvenog opreza da se ne zarazi kod brijača bi držao uvijek svoju britvu, četku, sapun, ručnik i češalj.
Zubar Niko Gjilović došao je u Split iz Amerike i otvorio ordinaciju ispod Prokurativa. Za promidžbu je unio i jedan američki običaj, zaposlio je nosača koji mu je po gradu nosio ploču s reklamom, što je dalo rezultata. Splitska mularija je običavala ploču gađati kamenjem, kao i nosača table, te samog zubara.
Pokojnik za kartama i splitske berekinade
Borčić spominje i Špira Gašovića vlasnika gostionice u Getu kojem su prijatelji, nakon što je umro od kapi, došli na žalovanje i s pokojnikom izveli čuvenu kartašku igru koju je Marko Uvodić opisao u "Žalovanju". Podigli su ga s odra, posjeli za stol, nalili mu vino u čašu i stavili mu igraće karte. Kad mu je sutra došla rodbina našla je pokojnika kako sjedi za stolom, a svi su mu prijatelji ležali pod stolom - mrtvi pijani.
- U Splitu je početkom prošlog stoljeća živio zidarski poduzetnik Ive Kaliterna zvani Ive Bužija. Fetivi Splićanin i šaljivdžija na glasu. Njegove šale su se dugo spominjale. Bužija na talijanskom znači laž i lako je zaključiti zašto je dobio takav prišvarak. Njegove šale su znale nasmijati i najturobnijeg, ali i najradosnijeg nasmijati i naljutiti. Najviše je volio napraviti koju berekinadu i dok je ne bi napravio ne bi imao mira, pa makar on s njom bio na šteti. Umro je tragično jer ga je pregazio automobil što u to vrijeme nije bio čest slučaj.
Ajdučica s britvom, tovarom i kučkom Kontešinom
Marta Šore zvana Ajdučica ili Muško bila je osoba za koju se držalo da je više muško nego žensko, pa je ostala usidjelica. Nosila je muške postole, zimski muški kaput, mušku jaketu i sve ostalo na njoj je bilo muško. Bila je komad ženske, pa su je se bojali i muškarci jer joj je uz pregaču uvijek visila zagorska britva, a znala se za nju nekad i mašiti.
- Bila je toliko snažna da je karijolu sa 200-300 kilograma krumpira ili kupusa dovuć s pazara doma i obratno. Bila je iz okolice Sinja, a u Split je došla zajedno s roditeljima koji su prodavali kupus, jaja, krumpire, luk, kapulu, a kad su umrli nastavila je s trgovinom. Pričalo se da se brijala. Živjela je u Sjevernoj luci u poljskoj kućici koju su zvali Vila Marte Ajdučice.
Ajdučica je bila debela, mala, dlakava, brkata i kose uvijek namazane uljem i petrolejem. Jedno vrijeme je živjela u velikoj konobi u središtu grada, a kasnije sama u polju s tovarom. Imala je i kučku imena Kontešina. Bila je dobar lovac, a kad bi išla u grad uvijek je sa sobom vodila tovara i kučku. Od 1870. godine je počela nositi hlače i tako se zauvijek odijevala. Umrla je 1929. godine premašivši devedesetu godinu.
Pere Bu, Mate Bu i posljednje splitske štorije
Najveći splitski strašljivac bio je Pere Alujević Dujas zvan Pere Bu ili Tikli Pere. Još su ga od malih nogu zvali Bu plašeći ga takvim nadimkom. Prenosio je tuđe ribe u ribarnicu i raznosio drva na magarcu. Split tog vremena je imao i virtuoznog svirača na češlju zvanog Mate Bu koji se rijetko družio s redikulima, štoviše razlikovao se od njih. Volio je samoću i mjesta gdje je mogao dati oduška svom glazbenom talentu.
- Neko je vrijeme boravio na Poljudu u splitskoj ubožnici ili u Kući Luce Katice. Mate tu nije mogao izdržati više od deset dana jer je već tada pronašao neki otvoreni sarkofag koji je nazvao hotel i uz koji će biti vezan preostali dio njegova života. Tijekom veljače u Splitu je bio karneval. Mate Bu je ležao smrznut u svom sarkofagu, a do vječnog počivališta su ga pratili ubogari koji su u dugačkoj koloni pijani urlikali do posljednjeg počivališta.
Ovaj Splićanin je bio potpuno normalan dok mu netko ne bi zazviždao. Onda bi uslijedila "drama"
