U mojoj mladosti čaj se nije pio iz gušta. Čaj je bio simptom, a ne napitak. Kad vidiš babu kako poteže lonac na špaker i u vodu ubacuje nešto što izgleda kao ostatak košnje, znaj: netko je bolestan. Obavezno ti. Nije bilo čajanki, staklenih čajnika s cjedilima, ni Instagram storyja s romantičnom parom koja se vije iz šalice. Čaj je bio gorki podsjetnik da si zakasnio obući potkošulju.
I gle ironije – danas vodim Botaničku sekciju svog voljenog planinarskog Kluba. Ne, ne lutam po brdima s košarom i kariranom maramom, nisam još do te razine prosvjetljenja došla. Ali znam tko bere. Znam tko kuha, suši i melje. I tko bi, s povezom preko očiju, razlikovao vrisak od kadulje, a kadulju od lavande. I tko ta vrijedna stara znanja naših predaka želi prenijeti dalje.
A ja? Ja s guštom kuham samo jedan jedini čaj – od peteljki trešnje. Ne zato što sam stručnjakinja, nego zato što toliko volim trešnje da mi se i čaj od njihovih “otpadaka” čini kao logičan produžetak te ljubavi. Znam, smiješno vam je, ali kažu i da je zdrav.(Tko sam ja da proturječim narodnoj mudrosti, pročitanoj u bespućima Interneta?)
Spas za mene
Postoji još samo jedan čaj koji pijem. Ne s guštom, nego zato što moram – kad moram. Najčešće na prijelazu iz ljeta u zimu, kad dugo i uporno odbijam obući čarape, duge rukave i ostale neromantične komade odjeće… pa počnu blage tegobe mokraćnih puteva. E, tada nastupa čuveni uvin čaj – moj spas za me. Rijetko kad ne pomogne, a ako se to ipak, već nakon druge šalice ne dogodi, hitam liječniku. Vrlo je bitan tajming. Ne čekati da tegobe prođu same od sebe, a čekanje ih samo poveća. Popiti čaj što prije!
Naravno, za početak sam pitala – a koga drugog nego svoje tri botaničarke – jesu li i one na „minimalcu“ s čajevima, kao ja s „trešnjama“, ili kao fine gospođe skupljaju, suše i serviraju čajeve svojoj obitelji. Ranom zorom. Za dobrobit tijela, pojedinih organa ili jednostavno – za dobrobit duše.
Hajde da vidimo što kažu.
Ivana Kriška Utrobičić:
Obožavam mirisnu hranu općenito, pa tako i čajeve.
Ljeti najčešće pijem dobro rashlađeni čaj od matičnjaka i mente s limunom.
U hladnim zimskim danima nema ništa ljepše od majčine dušice s malo kadulje – da namiriše kuću i vrati osjećaj ljeta.
Naravno, postoje i oni čajevi za liječenje. Većina ih je tako grozna da i bolest biži od njih.
Mirjana Roso:
Ja pijem uvijek mješavinu čaja i to od koprive (jača krv), maslačka (čistač jetre), stolisnika (blagotvoran za želudac i susjedne organe) i trputca (vole ga dišni organi).
U jednakim omjerima, po jednu čajnu žličicu, prelijem s 2–2,5 dl kipuće vode i ostavim poklopljeno deset minuta.
Pijem tri tjedna, zatim napravim pauzu od tjedan dana pa opet tri tjedna.
Dva puta godišnje – preventivno.
I još nešto veoma važno, vezano uz stolisnik:
„Kad bi žene znale koliko im znači stolisnik, nosile bi ga u borši, pod obavezno.“
Govorim samo ono što sam mnogo puta čula od poznavatelja divljeg bilja i što sam osobno isprobala.
I za kraj, kao točku na „i“ ove kolumne, navodim riječi moje Dijane:
Dijana Kadrić:
Isto kao što Mirjana zna koji bi čaj svaka žena trebala ne samo piti nego i u borši nositi, eto ja ću ti reći, u povjerenju, na koju bi divnu biljku svi muškarci trebali zaboraviti da postoji. To nećeš nigdje pročitati, ali sam ja to puno puta čula od onih koji znaju: čaj, sok ili bilo što od bazge muški rod bi trebao izbjegavati.
Eto vraže. Jedini, ali baš jedini prirodni sok koji cijelo ljeto pijem s guštom – sok je od bazge (zove).
Dakle, ubuduće će na boci u frižideru pisati poruka:
„Dragi mužu, ovaj sok nije dobar za tvoju prostatu. Zato ga ne gledaj i ne muti vodu s njim. Drži se ti koprive i kamilice. Živ mi bio.“
I za kraj ove „čajanke“ želim naglasiti: životno iskustvo naučilo me da ništa ne uzimam zdravo za gotovo, pa ni internetske preporuke i recepte, uključujući i one koje dijelimo u ovoj kolumni. Svatko mora pronaći vlastiti put prema zdravlju, jer čaj ili namirnica koja nekome čini dobro ne mora nužno imati isti učinak na drugoga, osobito s obzirom na individualno zdravstveno stanje te nagomilane, poznate, ali i skrivene ili još neutvrđene tegobe. Zato neka svaka šalica bude mali ritual pažnje: da se pije polako, u tišini, s povjerenjem u vlastiti osjećaj i s nježnim podsjetnikom da naše zdravlje ne traži brzinu, nego slušanje.
Tulipan među trsovima? Skandal. Celer među ružama? Bogohuljenje! Ima i onih koji to rade suprotno
